Kraj je srpnja, Hrvatsku je pogodio toplotni val i već smo duboko zagazili u vrijeme godišnjih odmora (među roditeljima male djece popularnog naziva „godišnjih umora“).

Vjerojatno vam je poznata ova slika: svaki odlazak na plažu više sliči omanjoj migraciji u smislu „sve svoje nosim sa sobom“, na plaži glumite sardine i lovite djecu uokolo ne biste li ih spriječili da otuđe već neku imovinu ostalih kupača, a ni vrućine ne pomažu. Uz to, nova okolina, nedostatak standardne rutine i, po mogućnosti, prisutnost baka i djedova / ujni i ujaka / teta, strina i stričeva koji vam (često nenamjerno, ali sustavno) potkopavaju autoritet svojim novim pravilima („Ma što će mu biti od malo slatkog?“, „Ne mora baš sad spavati, pusti ga da još malo ostane!“, „Daj da još malo pojede, nije se najeo…“) čine svoje i djeca se otimaju kontroli. Ono što kod kuće rade bez problema, na moru neće ni u snu – i onda vam predstoje razne metode uvjeravanja i pregovaranja ne biste li uspjeli da vas poslušaju.

Problem nastaje u trenutku kad vaše pregovaračke metode više ne daju rezultata. A što onda?

Pratim tvojih 50 i dižem za 100

Prirodna reakcija je povisiti ulog: uvesti neku zabranu ili oduzeti najdražu igračku (da ne spominjem sljedeći nivo – fizičko kažnjavanje, koje se ipak većina roditelja trudi maksimalno izbjeći). Međutim, literatura kaže da to zapravo i ne daje neke rezultate; da, umjesto da djetetu pokažemo tko je gazda i da će njihovo nepoželjno ponašanje rezultirati jednako tako nepoželjnim posljedicama, prema knjizi Adele Faber i Elaine Mazlish „How to talk so kids will listen and listen so kids will talk“ postižemo samo da nam dijete zamjeri i bude povrijeđeno te se fokusira na kaznu i kako je ona nepravedna. Uz to, kako kaže Jesper Juul, danski autor i dugogodišnji pedagog i obiteljski terapeut, u svome bestselleru „Vaše kompetentno dijete“, za ispravan razvoj djece nužno je poticati ih da razviju i očuvaju svoju samosvijest (ideju da su vrijedni samim time što postoje), što takvim kaznama možemo samo ugroziti – i time im uzrokovati (ponekad čak i nesagledive) probleme kasnije u životu. Uh.

Zapravo, Juul smatra da su djeca pravi ljudi od samog rođenja, te da se na takav način prema njima trebamo i odnositi (a slično potvrđuju i ostali izvori). Roditelj bi morao preuzeti odgovornost za nastanak sukoba (možda smo previdjeli neku njihovu potrebu ili na ne baš lijep način odgovorili na neki zahtjev) i na taj način dati djetetu do znanja da ga poštuje, čuje i razumije, pa mu time olakšati da shvati zašto njegovo ponašanje nije poželjno, istovremeno ne povređujući njegov integritet – jednako kao što bismo se ponašali da se radi o odrasloj osobi.

Naravno, to je teško. I kako to uspješno činiti, učimo svaki dan.

Juul kaže:

“Ponašanje djece, bez obzira surađuju li ili odbijaju surađivati, važno je za razvoj i zdravlje roditelja jednako onoliko koliko je ponašanje roditelja važno za razvoj djeteta. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. Što više nastupamo jedni prema drugima s ravnopravnim dostojanstvom, to smo sve više na dobitku.“

Očito, kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti?

Malo koji (iole normalan) roditelj uživa kažnjavajući svoje dijete. Većinom to radimo jer ih želimo naučiti da u životu stvari ne funkcioniraju uvijek onako kako oni to žele, odnosno jer želimo da odrastu u pametne i sposobne ljude koji uspješno održavaju kvalitetne odnose s okolinom. Ukratko, da budu sretni i dobri ljudi. A da bi to postigli, potrebna im je disciplina.

Međutim, trebamo se podsjetiti da disciplinirati dijete ne znači kažnjavati.

Iz znanstvenih izvora “How to talk to kids…” (The case against spanking, Brian G. Gilmartin):

„Disciplinirati znači educirati. Disciplina je u biti programirano vodstvo koje pomaže ljudima razviti internu samokontrolu, samomotivaciju i usmjerenost cilju (self direction) i efikasnost. Da bi discipliniranje funkcioniralo, potrebno je međusobno poštovanje i povjerenje.„

Svakako, neka posljedica za nepoželjno ponašanje mora postojati. U protivnom djetetu dajemo signal da je u redu to što radi, a to nikako ne želimo. S druge strane, ne želimo ga niti prestrašiti, natjerati da se grize od krivnje ili nama nešto zamjeri i time ugroziti naš odnos.

Zato knjiga „How to talk so kids will listen …“ nudi nekoliko metoda koje možete isprobati umjesto da budete zločesti policajac (koji još uz to ni ne postiže ono što bi želio).

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći. Kada dijete počne divljati u dućanu, dajte mu zadatak: na primjer, da pronađe tajice za mlađu sestru.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter): „Jako sam ljuta što nisi bila uz mene u dućanu iako smo se dogovorile drugačije. Kada odjuriš bez da te vidim, jako sam zabrinuta jer ti se nešto može dogoditi.“
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi: „Ako mi želiš pokazati kako možeš biti odgovorna, možeš ostatak vremena u dućanu provesti uz mene kako smo se i dogovorile!“
  4. Iznesite svoja očekivanja: „Očekujem da kada nekamo idemo skupa nikad ne odlaziš tamo gdje me ne možeš vidjeti.“
  5. Pružite im izbor: „Možeš sjediti u kolicima ili šetati pored mene, ali bez trčanja.“
  6. Poduzmite nešto (Take action): „Ako sama nećeš odabrati, morat ću ja. Sjedit ćeš u kolicima do kraja shoppinga.“
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha: „Što misliš zašto idem sama u dućan? Bit će još prilike za tjedan-dva, pa mi se možeš pridružiti ako do tada pokažeš da možeš ostati uz mene cijelo vrijeme.“

„Kod mog djeteta to nikad ne bi upalilo“

… „Premlad je da bi razumio.“

… „Sad je u tim godinama kad ne poštuje autoritet i nema šanse da bi me imalo poslušala!“

…“On je naprosto nemoguć!“

…i tako dalje.

Literatura kaže da ovakav pristup daje rezultate već od djece starosti i dvije godine, a da nas i tinejdžeri na vrhuncu puberteta mogu iznenaditi. No, uvijek postoje slučajevi kada djeca uopće ne reagiraju na ovakav (u biti ni na kakav) pristup, ili da se isprva ponašanje popravi, samo da bi se za par tjedana sve vratilo na staro. Odgovor je da se tada vjerojatno radi o kompleksnijem problemu koje zahtijeva kompleksniji pristup. Za te slučajeve „How to talk to children…“ predlaže tzv. problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima: „Kada moraš _______, čini mi se da se osjećaš ovako…“
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima: „Kada napraviš ______, osjećam se zabrinuto / strah me je / ne mogu dozvoliti da….“
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir – bez kritiziranja!
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo (uz action plan kada / tko / kako)

Moja starija kćer je na neke od ovih pristupa znala jako pozitivno reagirati, dok ju neki nisu nimalo dirnuli i totalno sam ostala bez ideje. Nekad se, naravno, nađem i na autopilotu pa odaberem najkraći put samo da preživim taj dan gdje me nitko ne doživljava (a njih ima više nego nas odraslih).

Međutim, iz primjera gdje sam uspješno primijenila neku od metoda zaključila sam da se ipak isplati malo se više potruditi da bismo smislili neko kreativnije rješenje. Većinu vremena to ipak daje rezultate, pa cost benefit analiza kaže – zašto ne probati? To je kao i sve u životu: koliko uložiš, toliko i dobiješ.

(A budući da je svakako bolje spriječiti nego liječiti, za bolju komunikaciju u startu bacite oko na ovaj tekst o motivaciji te kako razgovarati s djecom kada želimo da nas poslušaju bez da im narušavamo integritet.)

Na kraju, ne smijemo zaboraviti ni neke druge nepoželjne posljedice kažnjavanja klinaca:

Da sumiramo:

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter)
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi.
  4. Iznesite svoja očekivanja.
  5. Pružite im izbor.
  6. Poduzmite nešto (Take action)
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha.

A ako to ne uspije…

Primijenite problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima.
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima.
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir.
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo.

Za one kojima se ovo o čemu sam pisala čini zanimljivo, na linkovima niže možete proširiti znanje o ovoj temi:

  • Materijale za samostalno učenje, kao i ostale bestselling knjige koje su napisale Adele Faber i Elaine Mazlish možete pronaći na njihovoj službenoj stranici.
  • Jesper Juul se u ožujku ove godine pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji „Kako komunicirati s djecom novog doba?“ održanoj u Zagrebu, a u ovom intervjuu pojašnjava važnost komunikacije i postavljanja granica te kako pozitivno utjecati na dječju samosvijest.

Lilit

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *