Ovaj post je posvećen isključivo djeci, i to u onim danima kad nas izluđuju. Dižu nam tlak. I kosu na glavi. Učine da se povampirimo kao Bob Rock kad mu netko uzme lovu. „Operi ruke!“ „Skini cipele!“ „Obuci jaknu!“ „Pospremi sobu!“ Svaku od navedenih rečenica ponovili ste 100 x, ne da ste sami sebi dosadni nego ste već zaspali, ali željena radnja se još nije dogodila. Iako se ista situacija ponavlja iz dana u dan. Groundhog day at its worst. Tako sam i ja, u jednom od trenutaka očaja, nabasala na zanimljivu vježbu. Knjiga „How to talk so kids will listen, and how to listen so kids will talk“ predlaže par interesantnih alternativnih opcija za isprobati u trenutku kad vam već para ide na uši.

Možda ćete pomisliti da su takve tehnike samo za zen roditelje koji meditiraju prije posla, jedu samo gluten free / vegan / paleo i pričaju onim smirenim tonom joga instruktora bez infleksije u intonaciji koji vas šalje u zemlju snova u roku keks. Pogotovo ako ste, poput mene, onaj tip mame koji bi u sebi (ili ne baš skroz u sebi) najradije urlao dok ne popucaju stakla na prozorima. Ali, možda nešto pomogne, ne škodi probati. Bog zna da dobro dođe.

Popišite sve stvari koje u jednom danu kažete djetetu da UČINI ili da NE SMIJE:

To su sve aktivnosti koje iziskuju vaše vrijeme i energiju da bih ih djeca obavila (u konačnom vremenu).

Razmislite jeste li kada koristili neku od nižih metoda kako biste postigli da djeca odrade navedeno. No, uz to si pokušajte predočiti i kako se djeca osjećaju kad im se netko tako obraća:

  1.  Optuživanje: „Opet nisi pospremila cipele kad si došla izvana! Koliko puta ti se mora reći?! Nikad ne slušaš!“ („Cipele su važnije od mene. … Lagat ću i reći da nisam ja. …. Želim joj reći nešto ružno. …. Kažeš da nikad ne slušam, pa ni neću!“)
  2. Vrijeđanje: „Pogledaj si sobu! Kako možeš živjeti u takvom svinjcu?“ („Ima pravo… Zašto se uopće trudim? … Vidjet ćeš, drugi put neću baš ništa pospremiti! … Mrzim te!“)
  3. Prijetnje: „Još samo jednom takni taj daljinski i gotov si!“ „Ako se ne obučeš dok nabrojim do tri, idemo bez tebe!“ („Napravit ću to kad ne bude gledao. … Rasplakat ću se. … Bojim se… Pusti me na miru!“)
  4. Naredbe: „Ima da pojedeš do kraja, isti tren!“ „Hajde, kreni, odmah!“ („Natjeraj me! … Ne želim se pomaknuti. … Što god da napravim, u nevolji sam.“)
  5. Držanje predavanja: „Misliš li da je bilo lijepo to što si napravio? Ne smiješ prijateljima otimati igračke. Kako bi tebi bilo da ti to netko napravi? Prema drugima se trebaš ponašati onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi.“ („Bla bla bla… Dosadno… Fakat sam bezvrijedan.“)
  6. Upozorenja: „Pazi da ne padneš!“ „Pazi auto!“ „Polako!!“ „Pec pec!“ („Svijet je stvarno strašan i opasan. … Kako ću ja to sam?“)
  7. Izigravanje žrtve: „Kako možeš tako gnjaviti jadnu mamu, vidiš da padam s nogu od umora!“ („Ja sam kriv što je bolesna.“ … Koga briga?“)
  8. Usporedbe: „Vidi kako je seka lijepo pospremila!“ „Zašto ne možeš biti kao Ivana? Ona uvijek pazi da se ne zaprlja!“ („Voli druge više od mene. … Mrzim seku. … Osjećam se kao neuspjeh.“)
  9. Sarkazam: „Ideš van bez jakne po ovom vremenu? To ti je stvarno super ideja!“ („Osjećam se poniženo. … Vratit ću joj! … To je ružno.“)
  10. Proročanstva: „Ako se budeš tako ponašala prema prijateljicama, nitko se neće više htjeti igrati s tobom!“ („Nije istina! Pokazat ću ja njoj! … Nema smisla!… Ima pravo. Nikad ništa od mene.“)

Mnoge od ovih reakcija ne bismo nikad poželjeli svojoj djeci, iako nam rečenice iz gornjih primjera često gotovo instinktivno znaju prve izletjeti iz usta. Zato autori knjige preporučuju sljedeće metode koje miču fokus sa djeteta, ne vrijeđaju njegovu osobnost, ne optužuju i ne nameću krivnju, već mu daju priliku da se samo ispravi:

  1. Opišite ono što vidite. Umjesto: “Opet nisi pustila vodu!” → pokušajte: „U WC-u nije puštena voda.“
  2. Pružite dodatne informacije. „Opet ne paziš kad jedeš!“ → „Ako zaprljaš majicu sa voćem, neće se moći oprati.“
  3. Recite to jednom riječju. „Opet si ostavila otvorena vrata!“ → „Vrata!“
  4. Opišite kako se osjećate. „Prestani me konstantno prekidati!“ → „Kad me stalno prekidaš dok pričam s tatom, zaboravim o čemu sam govorila.“
  5. Napišite poruku. „Ne skači po kauču!“ → Crtež u kćerinoj bilježnici sa prekriženom curicom koja skače po kauču.

Naravno, ne postoji magična metoda, a nekad i ono što je jednom djelovalo, prestane djelovati (recimo, moj crtež je izgubio moć nakon jednog dana). Bitno je biti uporan (ma nemoj!) i odabrati tehniku primjerenu situaciji (na primjer, nećemo tinejdžeru govoriti da se mlijeko van frižidera može pokvariti). Također, važno je da čovjek bude iskren i vjeran sebi, jer ako dijete osjeti da si nismo „na ti“ sa time što govorimo, mislit će da ga ismijavamo, da mu se rugamo ili, u najmanju ruku, da se pretvaramo. I ništa od rezultata.

Ove se metode naslanjaju i na par tehnika spomenutih u Dale Carnegievoj „How to win friends and influence people“.  U osnovnim tehnikama pri ophođenju s ljudima, u poglavlju „Ne kritiziraj, osuđuj niti se žali“ (slobodan prijevod), Dale ističe kako nitko ne voli da ga se kritizira, pa tako ljudi ne žele priznati da su u krivu čak i kad je to evidentno. Također, u poglavlju o vodstvu, jedna od bitnih stavki je „dozvoliti osobi da spasi obraz“ – obzirom da je čovjeku najvažnija stvar njegov ponos. Kad razmislite, ima smisla – i djeca su ljudi (iako bi ponekad prikladnije bilo reći „i ljudi su djeca“).

Čestitam, stigli ste do kraja posta! Kao bonus za trud, evo jedne “it’s funny ’cause it’s true”. Osobno se ovako često osjećam (samo je kod mene riječ o čaju a ne kavi).

Da sumiramo:

Umjesto optuživanja, vrijeđanja, prijetnji, naredbi, držanja predavanja, upozorenja, izigravanja žrtvi, usporedbi, sarkazma i proročanstava, isprobajte:

  1. Opišite ono što vidite.
  2. Pružite dodatne informacije.
  3. Recite to jednom riječju.
  4. Opišite kako se osjećate.
  5. Napišite poruku.

Lilit

 

5 comments on “Motivacija u praksi – što reći a da (napokon) poslušaju?”

  1. Odličan post! Moj mini me još ne zna više od 4 riječi a već se svađa samnom 🙂 Sigurna sam da će dobro doći..

  2. iako bi ponekad prikladnije bilo reći „i ljudi su djeca“ ? uglavnom, super savjeti koji se mogu primijeniti i na “ljude djecu”:)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *