Motivacija u praksi – što reći a da (napokon) poslušaju?


Ovaj post je posvećen isključivo djeci, i to u onim danima kad nas izluđuju. Dižu nam tlak. I kosu na glavi. Učine da se povampirimo kao Bob Rock kad mu netko uzme lovu. „Operi ruke!“ „Skini cipele!“ „Obuci jaknu!“ „Pospremi sobu!“ Svaku od navedenih rečenica ponovili ste 100 x, ne da ste sami sebi dosadni nego ste već zaspali, ali željena radnja se još nije dogodila. Iako se ista situacija ponavlja iz dana u dan. Groundhog day at its worst. Tako sam i ja, u jednom od trenutaka očaja, nabasala na zanimljivu vježbu. Knjiga „How to talk so kids will listen, and how to listen so kids will talk“ predlaže par interesantnih alternativnih opcija za isprobati u trenutku kad vam već para ide na uši.

Možda ćete pomisliti da su takve tehnike samo za zen roditelje koji meditiraju prije posla, jedu samo gluten free / vegan / paleo i pričaju onim smirenim tonom joga instruktora bez infleksije u intonaciji koji vas šalje u zemlju snova u roku keks. Pogotovo ako ste, poput mene, onaj tip mame koji bi u sebi (ili ne baš skroz u sebi) najradije urlao dok ne popucaju stakla na prozorima. Ali, možda nešto pomogne, ne škodi probati. Bog zna da dobro dođe.

Popišite sve stvari koje u jednom danu kažete djetetu da UČINI ili da NE SMIJE:

To su sve aktivnosti koje iziskuju vaše vrijeme i energiju da bih ih djeca obavila (u konačnom vremenu).

Razmislite jeste li kada koristili neku od nižih metoda kako biste postigli da djeca odrade navedeno. No, uz to si pokušajte predočiti i kako se djeca osjećaju kad im se netko tako obraća:

  1.  Optuživanje: „Opet nisi pospremila cipele kad si došla izvana! Koliko puta ti se mora reći?! Nikad ne slušaš!“ („Cipele su važnije od mene. … Lagat ću i reći da nisam ja. …. Želim joj reći nešto ružno. …. Kažeš da nikad ne slušam, pa ni neću!“)
  2. Vrijeđanje: „Pogledaj si sobu! Kako možeš živjeti u takvom svinjcu?“ („Ima pravo… Zašto se uopće trudim? … Vidjet ćeš, drugi put neću baš ništa pospremiti! … Mrzim te!“)
  3. Prijetnje: „Još samo jednom takni taj daljinski i gotov si!“ „Ako se ne obučeš dok nabrojim do tri, idemo bez tebe!“ („Napravit ću to kad ne bude gledao. … Rasplakat ću se. … Bojim se… Pusti me na miru!“)
  4. Naredbe: „Ima da pojedeš do kraja, isti tren!“ „Hajde, kreni, odmah!“ („Natjeraj me! … Ne želim se pomaknuti. … Što god da napravim, u nevolji sam.“)
  5. Držanje predavanja: „Misliš li da je bilo lijepo to što si napravio? Ne smiješ prijateljima otimati igračke. Kako bi tebi bilo da ti to netko napravi? Prema drugima se trebaš ponašati onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi.“ („Bla bla bla… Dosadno… Fakat sam bezvrijedan.“)
  6. Upozorenja: „Pazi da ne padneš!“ „Pazi auto!“ „Polako!!“ „Pec pec!“ („Svijet je stvarno strašan i opasan. … Kako ću ja to sam?“)
  7. Izigravanje žrtve: „Kako možeš tako gnjaviti jadnu mamu, vidiš da padam s nogu od umora!“ („Ja sam kriv što je bolesna.“ … Koga briga?“)
  8. Usporedbe: „Vidi kako je seka lijepo pospremila!“ „Zašto ne možeš biti kao Ivana? Ona uvijek pazi da se ne zaprlja!“ („Voli druge više od mene. … Mrzim seku. … Osjećam se kao neuspjeh.“)
  9. Sarkazam: „Ideš van bez jakne po ovom vremenu? To ti je stvarno super ideja!“ („Osjećam se poniženo. … Vratit ću joj! … To je ružno.“)
  10. Proročanstva: „Ako se budeš tako ponašala prema prijateljicama, nitko se neće više htjeti igrati s tobom!“ („Nije istina! Pokazat ću ja njoj! … Nema smisla!… Ima pravo. Nikad ništa od mene.“)

Mnoge od ovih reakcija ne bismo nikad poželjeli svojoj djeci, iako nam rečenice iz gornjih primjera često gotovo instinktivno znaju prve izletjeti iz usta. Zato autori knjige preporučuju sljedeće metode koje miču fokus sa djeteta, ne vrijeđaju njegovu osobnost, ne optužuju i ne nameću krivnju, već mu daju priliku da se samo ispravi:

  1. Opišite ono što vidite. Umjesto: “Opet nisi pustila vodu!” → pokušajte: „U WC-u nije puštena voda.“
  2. Pružite dodatne informacije. „Opet ne paziš kad jedeš!“ → „Ako zaprljaš majicu sa voćem, neće se moći oprati.“
  3. Recite to jednom riječju. „Opet si ostavila otvorena vrata!“ → „Vrata!“
  4. Opišite kako se osjećate. „Prestani me konstantno prekidati!“ → „Kad me stalno prekidaš dok pričam s tatom, zaboravim o čemu sam govorila.“
  5. Napišite poruku. „Ne skači po kauču!“ → Crtež u kćerinoj bilježnici sa prekriženom curicom koja skače po kauču.

Naravno, ne postoji magična metoda, a nekad i ono što je jednom djelovalo, prestane djelovati (recimo, moj crtež je izgubio moć nakon jednog dana). Bitno je biti uporan (ma nemoj!) i odabrati tehniku primjerenu situaciji (na primjer, nećemo tinejdžeru govoriti da se mlijeko van frižidera može pokvariti). Također, važno je da čovjek bude iskren i vjeran sebi, jer ako dijete osjeti da si nismo „na ti“ sa time što govorimo, mislit će da ga ismijavamo, da mu se rugamo ili, u najmanju ruku, da se pretvaramo. I ništa od rezultata.

Ove se metode naslanjaju i na par tehnika spomenutih u Dale Carnegievoj „How to win friends and influence people“.  U osnovnim tehnikama pri ophođenju s ljudima, u poglavlju „Ne kritiziraj, osuđuj niti se žali“ (slobodan prijevod), Dale ističe kako nitko ne voli da ga se kritizira, pa tako ljudi ne žele priznati da su u krivu čak i kad je to evidentno. Također, u poglavlju o vodstvu, jedna od bitnih stavki je „dozvoliti osobi da spasi obraz“ – obzirom da je čovjeku najvažnija stvar njegov ponos. Kad razmislite, ima smisla – i djeca su ljudi (iako bi ponekad prikladnije bilo reći „i ljudi su djeca“).

Čestitam, stigli ste do kraja posta! Kao bonus za trud, evo jedne “it’s funny ’cause it’s true”. Osobno se ovako često osjećam (samo je kod mene riječ o čaju a ne kavi).

Da sumiramo:

Umjesto optuživanja, vrijeđanja, prijetnji, naredbi, držanja predavanja, upozorenja, izigravanja žrtvi, usporedbi, sarkazma i proročanstava, isprobajte:

  1. Opišite ono što vidite.
  2. Pružite dodatne informacije.
  3. Recite to jednom riječju.
  4. Opišite kako se osjećate.
  5. Napišite poruku.

Lilit

 

Kako putovati s toddlerom (a da ne poludite)

Mnogi roditelji se sa sjetom sjećaju onih vremena pr.kl. (prije klinaca), kada su mogli putovati više-manje kada su htjeli i kamo su htjeli. Sve što je trebalo napraviti jest odabrati destinaciju unutar financijskih mogućnosti, upisati godišnji, rezervirati kartu i smještaj, provjeriti da vam nije istekla putovnica i – hitali ste ususret novim pustolovinama u nekoj egzotičnoj zemlji.

Sa malom djecom, s druge strane, i najjednostavniji poduhvat poput odlaska na piće s frendicom zahtijeva napredne organizacijske vještine (usklađivanje rasporeda), vještine pregovaranja (s mužem da pričuva djecu), a ponekad i rođenje pod sretnom zvijezdom (da se nitko ne razboli u zadnji tren). Putovanje podrazumijeva sve to, ali par levela gore (otprilike kao kad u igricama moraš pobijediti onog velikog bossa koji ima oko sebe još par manjih za dotući prije).

Naravno, ako volite putovanja, naravno da nećete čekati s njima dok vam djeca ne krenu na faks. Samo jednom se živi, i treba putovati dok je čovjek još (relativno) mlad. Uz malo organizacije, sve se može. Tako smo se i muž i ja prošli tjedan odlučili na produženi vikend sa prijateljima i njihovim obiteljima. Prvo putovanje preko granice s troje djece. Preživjeli smo, a osim lijepih uspomena ostalo nam je i 10 savjeta za putovanje odobrenih od tri majke s ukupno sedmero djece do 5 godina.

  1. Zanimacija. Uvijek imati u torbi neku random igračku za prikratiti vrijeme u slučaju čekanja ili bilo kakve druge nenadane dosade. Dijete kojem je dosadno vrlo brzo nagriza i najstrpljiviju psihu.
  2. Mudro pakiranje. Sve spakirati u više primjeraka. I još par više od planiranoga. Svaki put me iznenadi kako mala djeca uspijevaju odjeću učiniti neupotrebljivom u nevjerojatno kratkom roku, i na iznimno dovitljive načine. Također, pratiti prognozu, ali biti spreman i za ekstremne oscilacije u bilo kojem kraju spektra.
  3. Snackovi! Voda! Voće! Toddleri su izumili riječ HANGRY, i ne libe se to pokazati, glasno i neumoljivo.
  4. Vlažne maramice. Djeca su magneti za prljavštinu, blato i bakterije. Po paketić u torbicu, kolica, auto i naravno za doma.
  5. Putna ljekarna. Očekujte neočekivano i budite spremni za najgore (nadajući se najboljem).
  6. Upravljanje očekivanjima. Nikako ne očekivati da će sve ići po planu.
  7. Raspored. Izbjegavati planirati aktivnosti koje su iznimno vremenski zavisne jedne od drugih. Vrijeme je s djecom uvijek relativno.
  8. Sredstva transporta. Čak i prilagođen, raspored na putovanju vrlo rijetko prati dječju rutinu. Kolica i nosiljke neprocjenjivi su za trenutke kada su umorni / spava im se / ne da im se hodati. Ne nosajući ili navlačeći djecu za ruke puno ćete elegantnije odraditi ono što ste zamislili.
  9. Društvo. Iz našeg iskustva, uz dobro društvo djeca postaju do te mjere neprimjetna da se čak i roditelji uspiju malo odmoriti.
  10. Sadržaji za djecu. Čini se očito, no nekad želimo raditi i stvari za odrasle (muzeji, crkve, neki fini ručak…) Pobrinite se da mjesta koja ćete posjećivati budu prilagođena za djecu (neki vrt, igračke, životinje…) – djeca će vas za to nagraditi kojom minutom mira i tišine.

Naših top 10 su općeniti savjeti koji će vas sigurno otpratiti do neke bliže destinacije dohvatljive automobilom. Za one ambicioznije koji planiraju prekooceanska putovanja na egzotične destinacije, ovdje možete naći neka dodatna iskustva:

  • Ida Prester o putovanju u Vijetnam, ovdje.
  • Erica Levine Weber proputovala je 30 zemalja prije prvog rođendana njene kćeri. Njene savjete možete pronaći ovdje.

Sretan put!

Lilit

Motivacija, ili: kako uvjeriti četverogodišnjakinju da pospremi sobu

Večer je. Umorni ste, cijeli dan ste proveli na poslu. Vaš veliki projekt kasni, kolega je na bolovanju (i pogodi tko ga mijenja), a ona prezentacija za koju ste danas saznali mora biti gotova sutra do 12. Klinci, koje ste jedva stigli na vrijeme pokupiti iz vrtića, vrište da im su izgubili najdražu igračku / pokušavaju provjeriti s koje visine mogu skočiti a da ne slome nešto / vade sve vaše lonce iz kuhinjskih ladica i koriste ih kao bubnjeve, stvarajući zvučnu kulisu od minimalno 100 decibela. A još vas čeka priprema večere, vješanje veša, spremanje klinaca u krevet i pospremanje stana, ne bi li umjesto na bojno polje nalikovao (bar malo) na mjesto gdje netko obitava.  Ne bi li bilo divno da neke od tih zadataka uspijete delegirati i malo se ispružiti na kauču – možda (nedajbože) napraviti i nešto za sebe?

Utopija ili ne, postoji nekoliko znanstveno dokazanih metoda kako možemo (bez beskrajnog prigovaranja) pristupiti ljudima, a da oni budu skloniji postupiti na način koji smatramo poželjnim. Primjenjivo na supružnike, kolege, podređene i djecu.

Sukus svega je, čini se, učiniti zadatak takvim da ga sami žele napraviti. Lakše reći nego učiniti, zar ne? Da vidimo:

Pojasnite im zašto to rade.

Pričom. Vizijom. Simon Sinek, svjetski poznati motivacijski govornik i konzultant na području transformacija organizacijskih kultura, u svojim govorima nebrojeno mnogo puta ponavlja: „It’s not what you do, it’s why you do it“. Ako imamo dobar „zašto“, ljudi će nas željeti slijediti i pomoći nam u ostvarenju naše vizije. Na sličan je zaključak kroz niz eksperimenata došao i Dan Ariely, bihevioralni ekonomist i psiholog sa sveučilišta Duke: ljudi nalaze zadovoljstvo u svom poslu samo ako posao ima neku svrhu. Kad rade Sizifov posao, motivacija im drastično pada (ovo je možda razlog zašto nitko ne voli prati suđe). Klinci možda neće shvatiti  našu viziju pospremljenog stana koji lijepo izgleda te time pruža mir i spokoj, ali neki bi mogli pozitivno reagirati na objašnjenje da će im u urednu sobu uvijek smjeti doći prijatelji na igru.

Vodite primjerom.

Prema Simonu Sineku, glavna razlika između vođe i menadžera jest da vođa radi skupa sa zaposlenicima i pokazuje im put, dok menadžer samo govori ljudima što da rade. Govoreći o djeci, to je ono što zovemo pasivnim odgojem. Dijete neće raditi ono što mu kažemo, već ono što vidi da mi sami radimo. Ako djetetu stalno govorimo da pere zube svako jutro i večer, a sami to ne radimo, dijete će s pravom misliti da su karijesi samo bapske priče.

Dajte im slobodu.

Dan Pink, autor knjige „Drive“ te izuzetno zanimljivog TED talka „The power of motivation“ kaže da ljude, osim kod striktno jednostavnih zadataka, ne motiviraju nagrade, već autonomija, svrha i mogućnost da u nečemu budu izvrsni. Djeci je, kao i nama odraslima, također bitno da imaju osjećaj kontrole nad svojim životom. Kod moje kćeri najbolji rezultati pospremanja sobe postižu se kada joj predložimo da sama odluči kada će pospremati sobu te koji dio će sama, a s kojim ćemo joj pomoći (jer taj kaos koji je ona sposobna stvoriti za vrijeme jedne sesije igranja često premašuje sposobnost četverogodišnjakinje da ga pospremi u konačnom vremenu).

Pretvorite to u igru.

Osim prethodno navedenih svrhe i autonomije, Dan Pink navodi da ljudi izvrsno reagiraju na mogućnost da u nečemu postaju sve bolji. Od kompjuterskih igrica preko sporta do posla, velika većina nas želi biti najbolja (ili barem što bolja) u nečemu. Na primjer, kad klinci ne žele jesti, kupite n-1 desert (gdje n predstavlja broj članova kućanstva). Zadnji bira zdraviju opciju. 🙂

Pohvalite (svaki) napredak.

Jedan od gurua psihologije ljudskih odnosa, Dale Carnegie, u svojoj knjizi „How to win friends and influence people“ kaže da iskrenom pohvalom potičemo osobu da se nastavi truditi. Neiskrena pohvala, dakako, ima upravo suprotan efekt. No, kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“ nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude da rade još više, budući da vide da se rad isplati. S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha.

Ne garantiram da će svaki od gore navedenih trikova upaliti u svakoj situaciji, no ako ste se ikad poput mene našli u situaciji gdje djece ima više nego vas (ili se tako osjećate) a obaveze vas preplavljuju kao Gremlini, možda ne škodi probati.

Da sumiramo:

  • Pojasnite im zašto to rade.
  • Vodite primjerom.
  • Dajte im slobodu.
  • Pretvorite to u igru.
  • Pohvalite (svaki) napredak.

Na kraju, evo par zanimljivosti za one koji žele znati više (i uspjeli su delegirati kućanske poslove djeci pa sada sjede na kauču s pivom u ruci i imaju koju minutu za razonodu):

  • Simon Sinekov najgledaniji govor, How great leaders inspire action, možete pogledati ovdje.
  • Gore spomenuti Dan Ariely-ev TED talk možete pronaći ovdje.
  • Ako imate 10 minuta za ubiti, ova RSA Animate animacija je verzija Dan Pinkove knjige „Drive“ za kampanjce.
  • Za one koji vole društvene igre, Dan Ariely uz pisanje knjiga i držanje TED talkova radi i fora igre na temu psihologije odlučivanja (note to self: staviti na popis za Djeda Mraza :P).

Lilit

Kako je sve počelo, ili: Tko je taj „people person“ iz CV-ja?

Kada sam se prvi put susrela sa knjigom Dalea Carnegiea – Kako steći prijatelje i naklonost ljudi, nije mi uopće djelovala kao self help literatura sa svim lošim konotacijama koje ju prate, iako su je neki tako etiketirali. Baš suprotno, oduševila me kao knjiga iz koje se može puno toga naučiti (u katalogu knjižnica grada Zagreba pripada u kategoriju popularne psihologije). Ona jednim jednostavnim jezikom kroz 4 poglavlja govori kako pristupiti ljudima da budu otvoreniji našim idejama. Neki će to nazvati manipulacijom, no ako ćemo iskreno, svi mi želimo ostvariti svoje ciljeve; privatne, poslovne… Ma već kad odete na plac i želite spustiti cijenu jabuka, dobro vam dođu takve vještine. A kad dobijete dijete, pa to dijete počne razmišljati svojom glavom i više ne ostaje tamo gdje ga staviš (dapače!) niti radi ono što mu kažeš, kada mu kažeš (malo sutra) treba vam svaka pomoć koju možete pronaći.

Cjeloživotno učenje je (s pravom) u zadnje vrijeme mantra – a to uključuje i rad na sebi.

U trenutku kada sam se susrela s ovom knjigom, koja me kasnije odvela do mnogih drugih na temu motivacije, efikasnosti, stvaranja dobrih navika… nisu mi djeca bila ni u primozgu. U tom trenutku mi se činilo praktičnim da, recimo, bez prolivene krvi potaknem muža da izvjesi veš. Na poslu, u hodniku zgrade, na šalteru u pošti… susrećemo razne tipove ljudi, i svi znamo – ima nas svakakvih. Pa tako kad u CV napišemo da volimo raditi u timu, obično zapravo mislimo: s pametnim, vrijednim… „NORMALNIM“ ljudima. A takve nekad treba i svijećom potražiti. S onim ostalima treba naći zajednički jezik. I tu dobro dođe Dale, koji je to, kako sam kaže, godinama sam pokušavao, i zaključio da ide lakše kada se fokusiraš na zajedničke točke, slušaš druge, napraviš prvi korak, priznaš kada si u krivu, kreneš pozitivno… I stvarno, u praksi se pokazalo da kompliment ili osmijeh u pravom trenutku oboje situaciju skroz drugačijim tonom. Tako ti, primjerice, medicinska sestra koja je taj dan baš ustala na krivu nogu neće iskasapiti venu dok ti vadi krv, već će joj i dan biti malo ljepši jer je netko primijetio njezine nove naušnice.

AHA! trenutak

AHA! trenutak je kod mene nastupio kad je moja prva kći malo porasla, pa su me klasične mama-kći trzavice (malo je reći da sam milijun puta bila luda od besmislenih – i naravno neuspješnih! – rasprava) ponukale da malo pokušam konzultirati knjige specijalizirane za odgoj djece ne bih li saznala kako zapravo doprijeti do tog malog svojeglavog bića koje baš boli briga za ono što ja hoću. Ne zanima ga kako ću se ja osjećati ako se bude deralo iz petnih žila jer to jutro ne može u vrtić obući najdražu haljinu (iako je u pranju), niti ga zanimaju ikakve društvene norme poput – treba dijeliti stvari, nije lijepo tući bracu i seku, ili nije pristojno pričati na glas kako je gospođa ispred nas debela (makar je to više nego očita činjenica; divna je ta dječja iskrenost). Kad sam samo malo zagrebla po površini, uočila sam da su ove iz „dječjih“ knjiga i one iz poslovne ili popularno psihološke literature zapravo jedne te iste tehnike primijenjene u različitim situacijama, i to me zaintrigiralo.

Vrijeme je FAKAT relativno

Ima jedna stvar oko koje će se složiti apsolutno svaki roditelj: dok ne dobiješ dijete, nemaš pojma koliko si ranije imao slobodnog vremena. U kina je stigao novi James Bond? Odeš ga pogledati. Otvorio se neki novi restoran? Idemo u petak! Danas si baš umoran i ne da ti se nikamo? Ležiš na kauču i bingewatchaš cijelu novu sezonu Stranger Things. S djecom? Not so much. Ako se išta promijenilo od dolaska malih šefova, to je činjenica da više nisi u potpunosti gospodar svojeg vremena. Nema više praznog hoda; novi rokovi su tu i tempo je ubitačan: spavanje / hranjenje / skupljanje iz vrtića / sa sporta / sa dječjih rođendana… Sistematski, kontrole, bolovanja… I sve to uz vrhunski izbrušene vještine pregovaranja kako bi navedene aktivnosti protekle bez bacanja po podu, urlikanja u dućanu, plakanja dok ne poplave uz prijekorne poglede šokiranih prolaznika (obično onih koji sami nemaju djece) i sličnih divota. Zato efikasnost i people skills postaju najvažnije vještine koje moramo usavršiti. I to je razlog zašto sam počela pisati; možeš pročitati hrpetinu knjiga, no kad staviš stvari na papir, lakše ti ostanu u glavi.

Nadam se da ćete i vi, kao i i ja, naletjeti na nešto zanimljivo.

Lilit