Motivacija, ili: kako uvjeriti četverogodišnjakinju da pospremi sobu

Večer je. Umorni ste, cijeli dan ste proveli na poslu. Vaš veliki projekt kasni, kolega je na bolovanju (i pogodi tko ga mijenja), a ona prezentacija za koju ste danas saznali mora biti gotova sutra do 12. Klinci, koje ste jedva stigli na vrijeme pokupiti iz vrtića, vrište da im su izgubili najdražu igračku / pokušavaju provjeriti s koje visine mogu skočiti a da ne slome nešto / vade sve vaše lonce iz kuhinjskih ladica i koriste ih kao bubnjeve, stvarajući zvučnu kulisu od minimalno 100 decibela. A još vas čeka priprema večere, vješanje veša, spremanje klinaca u krevet i pospremanje stana, ne bi li umjesto na bojno polje nalikovao (bar malo) na mjesto gdje netko obitava.  Ne bi li bilo divno da neke od tih zadataka uspijete delegirati i malo se ispružiti na kauču – možda (nedajbože) napraviti i nešto za sebe?

Utopija ili ne, postoji nekoliko znanstveno dokazanih metoda kako možemo (bez beskrajnog prigovaranja) pristupiti ljudima, a da oni budu skloniji postupiti na način koji smatramo poželjnim. Primjenjivo na supružnike, kolege, podređene i djecu.

Sukus svega je, čini se, učiniti zadatak takvim da ga sami žele napraviti. Lakše reći nego učiniti, zar ne? Da vidimo:

Pojasnite im zašto to rade.

Pričom. Vizijom. Simon Sinek, svjetski poznati motivacijski govornik i konzultant na području transformacija organizacijskih kultura, u svojim govorima nebrojeno mnogo puta ponavlja: „It’s not what you do, it’s why you do it“. Ako imamo dobar „zašto“, ljudi će nas željeti slijediti i pomoći nam u ostvarenju naše vizije. Na sličan je zaključak kroz niz eksperimenata došao i Dan Ariely, bihevioralni ekonomist i psiholog sa sveučilišta Duke: ljudi nalaze zadovoljstvo u svom poslu samo ako posao ima neku svrhu. Kad rade Sizifov posao, motivacija im drastično pada (ovo je možda razlog zašto nitko ne voli prati suđe). Klinci možda neće shvatiti  našu viziju pospremljenog stana koji lijepo izgleda te time pruža mir i spokoj, ali neki bi mogli pozitivno reagirati na objašnjenje da će im u urednu sobu uvijek smjeti doći prijatelji na igru.

Vodite primjerom.

Prema Simonu Sineku, glavna razlika između vođe i menadžera jest da vođa radi skupa sa zaposlenicima i pokazuje im put, dok menadžer samo govori ljudima što da rade. Govoreći o djeci, to je ono što zovemo pasivnim odgojem. Dijete neće raditi ono što mu kažemo, već ono što vidi da mi sami radimo. Ako djetetu stalno govorimo da pere zube svako jutro i večer, a sami to ne radimo, dijete će s pravom misliti da su karijesi samo bapske priče.

Dajte im slobodu.

Dan Pink, autor knjige „Drive“ te izuzetno zanimljivog TED talka „The power of motivation“ kaže da ljude, osim kod striktno jednostavnih zadataka, ne motiviraju nagrade, već autonomija, svrha i mogućnost da u nečemu budu izvrsni. Djeci je, kao i nama odraslima, također bitno da imaju osjećaj kontrole nad svojim životom. Kod moje kćeri najbolji rezultati pospremanja sobe postižu se kada joj predložimo da sama odluči kada će pospremati sobu te koji dio će sama, a s kojim ćemo joj pomoći (jer taj kaos koji je ona sposobna stvoriti za vrijeme jedne sesije igranja često premašuje sposobnost četverogodišnjakinje da ga pospremi u konačnom vremenu).

Pretvorite to u igru.

Osim prethodno navedenih svrhe i autonomije, Dan Pink navodi da ljudi izvrsno reagiraju na mogućnost da u nečemu postaju sve bolji. Od kompjuterskih igrica preko sporta do posla, velika većina nas želi biti najbolja (ili barem što bolja) u nečemu. Na primjer, kad klinci ne žele jesti, kupite n-1 desert (gdje n predstavlja broj članova kućanstva). Zadnji bira zdraviju opciju. 🙂

Pohvalite (svaki) napredak.

Jedan od gurua psihologije ljudskih odnosa, Dale Carnegie, u svojoj knjizi „How to win friends and influence people“ kaže da iskrenom pohvalom potičemo osobu da se nastavi truditi. Neiskrena pohvala, dakako, ima upravo suprotan efekt. No, kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“ nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude da rade još više, budući da vide da se rad isplati. S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha.

Ne garantiram da će svaki od gore navedenih trikova upaliti u svakoj situaciji, no ako ste se ikad poput mene našli u situaciji gdje djece ima više nego vas (ili se tako osjećate) a obaveze vas preplavljuju kao Gremlini, možda ne škodi probati.

Da sumiramo:

  • Pojasnite im zašto to rade.
  • Vodite primjerom.
  • Dajte im slobodu.
  • Pretvorite to u igru.
  • Pohvalite (svaki) napredak.

Na kraju, evo par zanimljivosti za one koji žele znati više (i uspjeli su delegirati kućanske poslove djeci pa sada sjede na kauču s pivom u ruci i imaju koju minutu za razonodu):

  • Simon Sinekov najgledaniji govor, How great leaders inspire action, možete pogledati ovdje.
  • Gore spomenuti Dan Ariely-ev TED talk možete pronaći ovdje.
  • Ako imate 10 minuta za ubiti, ova RSA Animate animacija je verzija Dan Pinkove knjige „Drive“ za kampanjce.
  • Za one koji vole društvene igre, Dan Ariely uz pisanje knjiga i držanje TED talkova radi i fora igre na temu psihologije odlučivanja (note to self: staviti na popis za Djeda Mraza :P).

Lilit

Kako je sve počelo, ili: Tko je taj „people person“ iz CV-ja?

Kada sam se prvi put susrela sa knjigom Dalea Carnegiea – Kako steći prijatelje i naklonost ljudi, nije mi uopće djelovala kao self help literatura sa svim lošim konotacijama koje ju prate, iako su je neki tako etiketirali. Baš suprotno, oduševila me kao knjiga iz koje se može puno toga naučiti (u katalogu knjižnica grada Zagreba pripada u kategoriju popularne psihologije). Ona jednim jednostavnim jezikom kroz 4 poglavlja govori kako pristupiti ljudima da budu otvoreniji našim idejama. Neki će to nazvati manipulacijom, no ako ćemo iskreno, svi mi želimo ostvariti svoje ciljeve; privatne, poslovne… Ma već kad odete na plac i želite spustiti cijenu jabuka, dobro vam dođu takve vještine. A kad dobijete dijete, pa to dijete počne razmišljati svojom glavom i više ne ostaje tamo gdje ga staviš (dapače!) niti radi ono što mu kažeš, kada mu kažeš (malo sutra) treba vam svaka pomoć koju možete pronaći.

Cjeloživotno učenje je (s pravom) u zadnje vrijeme mantra – a to uključuje i rad na sebi.

U trenutku kada sam se susrela s ovom knjigom, koja me kasnije odvela do mnogih drugih na temu motivacije, efikasnosti, stvaranja dobrih navika… nisu mi djeca bila ni u primozgu. U tom trenutku mi se činilo praktičnim da, recimo, bez prolivene krvi potaknem muža da izvjesi veš. Na poslu, u hodniku zgrade, na šalteru u pošti… susrećemo razne tipove ljudi, i svi znamo – ima nas svakakvih. Pa tako kad u CV napišemo da volimo raditi u timu, obično zapravo mislimo: s pametnim, vrijednim… „NORMALNIM“ ljudima. A takve nekad treba i svijećom potražiti. S onim ostalima treba naći zajednički jezik. I tu dobro dođe Dale, koji je to, kako sam kaže, godinama sam pokušavao, i zaključio da ide lakše kada se fokusiraš na zajedničke točke, slušaš druge, napraviš prvi korak, priznaš kada si u krivu, kreneš pozitivno… I stvarno, u praksi se pokazalo da kompliment ili osmijeh u pravom trenutku oboje situaciju skroz drugačijim tonom. Tako ti, primjerice, medicinska sestra koja je taj dan baš ustala na krivu nogu neće iskasapiti venu dok ti vadi krv, već će joj i dan biti malo ljepši jer je netko primijetio njezine nove naušnice.

AHA! trenutak

AHA! trenutak je kod mene nastupio kad je moja prva kći malo porasla, pa su me klasične mama-kći trzavice (malo je reći da sam milijun puta bila luda od besmislenih – i naravno neuspješnih! – rasprava) ponukale da malo pokušam konzultirati knjige specijalizirane za odgoj djece ne bih li saznala kako zapravo doprijeti do tog malog svojeglavog bića koje baš boli briga za ono što ja hoću. Ne zanima ga kako ću se ja osjećati ako se bude deralo iz petnih žila jer to jutro ne može u vrtić obući najdražu haljinu (iako je u pranju), niti ga zanimaju ikakve društvene norme poput – treba dijeliti stvari, nije lijepo tući bracu i seku, ili nije pristojno pričati na glas kako je gospođa ispred nas debela (makar je to više nego očita činjenica; divna je ta dječja iskrenost). Kad sam samo malo zagrebla po površini, uočila sam da su ove iz „dječjih“ knjiga i one iz poslovne ili popularno psihološke literature zapravo jedne te iste tehnike primijenjene u različitim situacijama, i to me zaintrigiralo.

Vrijeme je FAKAT relativno

Ima jedna stvar oko koje će se složiti apsolutno svaki roditelj: dok ne dobiješ dijete, nemaš pojma koliko si ranije imao slobodnog vremena. U kina je stigao novi James Bond? Odeš ga pogledati. Otvorio se neki novi restoran? Idemo u petak! Danas si baš umoran i ne da ti se nikamo? Ležiš na kauču i bingewatchaš cijelu novu sezonu Stranger Things. S djecom? Not so much. Ako se išta promijenilo od dolaska malih šefova, to je činjenica da više nisi u potpunosti gospodar svojeg vremena. Nema više praznog hoda; novi rokovi su tu i tempo je ubitačan: spavanje / hranjenje / skupljanje iz vrtića / sa sporta / sa dječjih rođendana… Sistematski, kontrole, bolovanja… I sve to uz vrhunski izbrušene vještine pregovaranja kako bi navedene aktivnosti protekle bez bacanja po podu, urlikanja u dućanu, plakanja dok ne poplave uz prijekorne poglede šokiranih prolaznika (obično onih koji sami nemaju djece) i sličnih divota. Zato efikasnost i people skills postaju najvažnije vještine koje moramo usavršiti. I to je razlog zašto sam počela pisati; možeš pročitati hrpetinu knjiga, no kad staviš stvari na papir, lakše ti ostanu u glavi.

Nadam se da ćete i vi, kao i i ja, naletjeti na nešto zanimljivo.

Lilit