Top 10 savjeta za nove roditelje

 

„Nikad ne budi dijete koje spava.“ „Dijete mora jesti svaka tri sata, ako spava, probudi ga.“

„Ne smije plakati, dobit će bruh od previše plača.“ „Dobro je da plače, tako jača pluća.“

„Uvijek mora imati na sebi jedan sloj odjeće više od odraslih.“ „Obucite bebu kao i sebe, ne smije joj biti vruće.“

„Mora spavati na leđima, to je najsigurniji položaj za spavanje“. „Mora spavati na boku, da mu se ne zaleži glavica.“ „Mora spavati na trbuhu, inače bi se moglo ugušiti ako bljucne“.

„Dijete mora nositi čvrste cipelice koje mu drže nogicu“. „Najprirodnije je da dijete uvijek bude boso, tako će mu se bolje razviti stopala.“

Po prvi put postati roditeljem jedno je od istovremeno najstrašnijih i najuzbudljivijih iskustava. Ono što svi budući roditelji imaju zajedničko jest hrpetina pitanja oko…pa, svega – i redovito dobiju more savjeta (najčešće potpuno kontradiktornih) od kojih na kraju primijene tri i rade prema svojoj intuiciji.

Isto je bilo i sa mnom, pa sam zato (prvenstveno imajući na umu jednu od svojih najdražih prijateljica koja uskoro očekuje jednu malu škorpijicu :)) složila mali „best of“ savjeta kojih sam se u biti jedino i držala (ostalo je sve bilo „winging it“).

1.Lifechanger, stari.

Kako je moj muž lijepo rekao nekidan jednom svom kolegi; nakon što dobiješ djecu, ništa više neće biti isto. Zaboravi spontanost, prvo se treba pobrinuti za logistiku: tko će pričuvati bebu, kada mora jesti, je li spavala… Jednom kad se oprostite s nekadašnjim bezbrižnim životom i pospremite ga pod „Jednom bilo, sad se spominjalo“ – sve će biti lakše.

2. Spavajte brže.

Ovo sam ukrala od legendarnog Arnolda Schwarzeneggera i ukratko sumira moje iskustvo po ovom pitanju nakon troje djece. Naučit ćete funkcionirati na manje sna, jer neprekinuti noćni (nedajbože) osmosatni san postaje urbana legenda.
Dijete koje te usred noći gleda s tvojeg noćnog ormarića i budi te svojim glasnim disanjem.
Kad usred noći skačeš iz kreveta na očajnički krik upomoć, a ona, prasica, plače i spava.
Kad su bolesni, pa mjeriš temperaturu svakih 3 h da ne pređe 38.5. Beskonačno nošenje kad ne mogu spavati zbog punog nosa (ne daj Bože gore). Zubići. Mogućnosti su neograničene.

3. Rutina, rutina, rutina.

To je jedini način kako sam preživjela prvu godinu s blizancima; hranjenja svaka 3 sata, presvlačenja nebrojeno mnogo (tako se bar činbilo) pelena, noćna ustajanja.. Sva sreća, bili su usklađeni, spavali i jeli u isto vrijeme. Da nisu, mislim da me ne bi danas bilo da napišem ovaj tekst. Usto, bebe jako vole rutinu jer im pruža sigurnost. A zna se: sretna beba = sretni roditelji.

4. Babyproofanje stana je Sizifov posao.

Time ne mislim da treba odustati, dapače; No, treba u to ući s realnim očekivanjima. Ukloniti staklene površine, zaštititi utičnice, staviti zaštite na ladice, pospremiti sredstva za čišćenje negdje visoko (makar to zna biti problem za nas visinski ograničene, al’ snađe se čovjek)… ali, uvijek imati na umu da je njihova kreativnost kod pronalaženja novih načina  za samoozljeđivanje nezamisliva, pa zato vježbati brze instinktivne reakcije.

5. Prilagodite dijete (ponekad i) sebi, a ne (uvijek) sebe djetetu.

Prvih par tjedana / mjeseci radit ćete sve kako bi maloj štrucici bilo što ugodnije i udobnije. Pokušat ćete joj se maksimalno prilagoditi kako bi lakše zaspivala, manje plakala, bolje jela… Čak i ako to znači ne ići nikamo niti primati društvo u vrijeme kad beba spava, kuhati samo ono što beba voli (pa bilo to i 5 različitih obroka dnevno), ili je hraniti bilo gdje, bilo kad (uključivo i noću, makar svakih sat vremena). Međutim, takav pristup na dulji rok iziskuje jako puno energije od strane roditelja, istovremeno gurajući sve njihove potrebe u sedamnaesti plan. Tako nakon nekog vremena nagomilane frustracije mogu eruptirati poput vulkana ili se razviju neki čudni tikovi. Stoga, nakon što se malo uhodate, možete staviti nekad i svoje želje na prvo mjesto. Mala ljubav će preživjeti ako ode kasnije na spavanje jednom u mjesec dana ako vam dolaze gosti, pojede kupovnu kašicu ako baš taj dan niste stigli kuhati ili joj ručak zakasni sat – dva ako ste imali nekih obaveza tijekom dana. Ako im se da prilika, zaista znaju iznenaditi svojom prilagodljivošću.

6. Malo dijete, mala briga – veliko dijete, velika briga.

Ovo u pravom smislu riječi može (vjerujem) iskusiti samo roditelj tinejdžera, ali već i u svom relativno kratkom stažu od nepunih 5 godina roditeljstva uočavam ovaj trend.
Prvo se brineš o njihovim osnovnim životnim potrebama. Hraniš ih, presvlačiš, staviš spavati u određeno vrijeme, a njihov doseg je sve do čega mogu dopuzati ili pružiti ručicu.

Next level – hodaju (da ne kažem trče i skaču). Sve se potencijalno opasne stvari pomiču policu, dvije više, zatvaraju se vrata, broj prijeđenih koraka u parku eksponencijalno raste. Niste se ni okrenuli, a već mogu doseći kvake i počinje skroz nova utakmica.

Kad mrvu porastu, formiraju svoje ja i imaju želje i ideje suprotne vašima – i vrlo jasno i glasno ih izražavaju. Kad krenu u kolektiv, pokupe svakojake loše navike od društva. Vaš krug utjecaja se polako sužava kako se njihov svijet širi, i što su dalje od vas, vi sve više brinete.

Viši razredi osnovne i srednja, prve pive u parkiću, cigarete, cure/dečki… Pubertet da i ne spominjem.

Srećom, kažu da uvijek dobijemo onaj križ koji smo sposobni nositi, pa tako i mi evoluiramo s našim malim velikim brigama. Odnosno, bar se tome nadam (fingers crossed). 🙂

7. Tehnologija je vaš prijatelj.

Iako načelno ne vjerujem pretjerano u multitasking, briga za drugo malo biće koje ne može ništa samo ipak traži novi nivo organizacije i efikasnosti.

Podcasti za malo intelektualne stimulacije dok perete suđe.

Audio knjige dok se vozite na posao jer za čitanje više nema vremena.

Razni organizatori za praćenje svih doktora, dječjih rođendana, sportskih aktivnosti, playdateova…

Mobitel s kvalitetnom kamerom za dokumentiranje svih genijalnosti koje mali šarmeri produciraju na dnevnoj bazi.

Ma sve znate.

8. Psihologija 101.

Imaju niti metar, još ne drže žlicu kako spada i drugi im brišu guzicu, a opet vas nekako uspiju izlevatiti. Oni su mučki provokatori, manipulatori prve vrste i igraju prljavo bez imalo srama. Krokodilske suze, lukavo plasirano „mama volim te“ ili onaj teleći pogled popraćen (labavim) obećanjima („a samo još jeeeedan crtić“) polako, ali sigurno, nagrizaju našu odlučnost da ih ne razmazimo.

Svaki alat, tečaj ili knjiga koji vam može dati ideju kako da malo vi budete na pobjedničkoj strani u mojoj je knjizi više nego dobrodošla.

9. Opusti se…

Kad razmislim, ovo bi trebalo biti na prvom mjestu. Nitko nije savršen i svi roditelji griješe. Stalno. Svaki dan.

Penjući se dijete prevali na sebe barsku stolicu pa završite sa šljivom na oku.

Djetetu ne zamijenite na vrijeme rezervnu robicu iz zimske u ljetnu pa se, kad se zalije juhom u vrtiću, mora kuhati u dugim rukavima i tajicama na plus trideset.

Nakon sto besprijekornih penjanja na tobogan, kćeri muha odvuče pažnju pa se stropošta nekoliko stepenica na pod.

Zaboravite na pozivnicu za rođendan u torbi pa vas kćer pita zašto su svi bili, a ona nije.

Strgani ste poslije posla pa umjesto odlaska u park upalite djetetu crtić da ulovite koju minutu mira.

Sličnost sa stvarnim osobama, naravno, nije slučajna. Slične situacije događaju se svakodnevno meni i velikom broju ljudi koje poznajem – i to ni prvi, ni zadnji put. Nekad jednostavno trebate predah ili ne funkcionirate na 100% – i to je normalno. Ako izbjegnete situacije stvarno opasne po život, ove ostale će poslužiti kao zanimljive anegdote koju godinu kasnije. A što se pokoje masnice tiče, Ranko Rajović, doktor interne medicine i stručnjak za rani razvoj dječje inteligencije, kaže da je posao djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti i skače; pa tko smo onda mi da ga u tome sprječavamo?

10. …I uživaj.

Na kraju, pripremite se na neviđene doze slatkoće i ljubavi.

Štrucica koja vas gleda iz onog bolničkog kinderbeta i najmanja ručica oko vašeg prsta.

Prvo mama ili tata onim slatkom glasićem.

One male ručice oko vrata i najčvršći zagrljaj na svijetu kad se vratite s posla.

Topot nožica do vrata kad dođete izvana.

„Voli voli mamu, grli grli tatu.“

Onaj smijeh kad ih škakljate po nožicama.

Ponos kad odigraju svoju prvu predstavu.

…Zbog toga, sve gore navedeno se isplati. <3 Uživajte!

 

Za one koji žele znati više, tu je par linkova sa dodatnim informacijama:

  • Ovdje možete pronaći intervju sa dr. Rankom Rajovićem na temu kako povećati dječje sposobnosti.
  • Rajović redovito održava radionice o NTC sustavu učenja koji koristi za razvoj dječjeg IQ-a. Raspored i lokacije radionica u Hrvatskoj možete pronaći na ovom linku.
  • U Hrvatskoj su dostupne dvije knjige dr. Rajovića u nakladi Harfe.

 

…I bonus za kraj…

Kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti kad jednostavno neće slušati?

Kraj je srpnja, Hrvatsku je pogodio toplotni val i već smo duboko zagazili u vrijeme godišnjih odmora (među roditeljima male djece popularnog naziva „godišnjih umora“).

Vjerojatno vam je poznata ova slika: svaki odlazak na plažu više sliči omanjoj migraciji u smislu „sve svoje nosim sa sobom“, na plaži glumite sardine i lovite djecu uokolo ne biste li ih spriječili da otuđe već neku imovinu ostalih kupača, a ni vrućine ne pomažu. Uz to, nova okolina, nedostatak standardne rutine i, po mogućnosti, prisutnost baka i djedova / ujni i ujaka / teta, strina i stričeva koji vam (često nenamjerno, ali sustavno) potkopavaju autoritet svojim novim pravilima („Ma što će mu biti od malo slatkog?“, „Ne mora baš sad spavati, pusti ga da još malo ostane!“, „Daj da još malo pojede, nije se najeo…“) čine svoje i djeca se otimaju kontroli. Ono što kod kuće rade bez problema, na moru neće ni u snu – i onda vam predstoje razne metode uvjeravanja i pregovaranja ne biste li uspjeli da vas poslušaju.

Problem nastaje u trenutku kad vaše pregovaračke metode više ne daju rezultata. A što onda?

Pratim tvojih 50 i dižem za 100

Prirodna reakcija je povisiti ulog: uvesti neku zabranu ili oduzeti najdražu igračku (da ne spominjem sljedeći nivo – fizičko kažnjavanje, koje se ipak većina roditelja trudi maksimalno izbjeći). Međutim, literatura kaže da to zapravo i ne daje neke rezultate; da, umjesto da djetetu pokažemo tko je gazda i da će njihovo nepoželjno ponašanje rezultirati jednako tako nepoželjnim posljedicama, prema knjizi Adele Faber i Elaine Mazlish „How to talk so kids will listen and listen so kids will talk“ postižemo samo da nam dijete zamjeri i bude povrijeđeno te se fokusira na kaznu i kako je ona nepravedna. Uz to, kako kaže Jesper Juul, danski autor i dugogodišnji pedagog i obiteljski terapeut, u svome bestselleru „Vaše kompetentno dijete“, za ispravan razvoj djece nužno je poticati ih da razviju i očuvaju svoju samosvijest (ideju da su vrijedni samim time što postoje), što takvim kaznama možemo samo ugroziti – i time im uzrokovati (ponekad čak i nesagledive) probleme kasnije u životu. Uh.

Zapravo, Juul smatra da su djeca pravi ljudi od samog rođenja, te da se na takav način prema njima trebamo i odnositi (a slično potvrđuju i ostali izvori). Roditelj bi morao preuzeti odgovornost za nastanak sukoba (možda smo previdjeli neku njihovu potrebu ili na ne baš lijep način odgovorili na neki zahtjev) i na taj način dati djetetu do znanja da ga poštuje, čuje i razumije, pa mu time olakšati da shvati zašto njegovo ponašanje nije poželjno, istovremeno ne povređujući njegov integritet – jednako kao što bismo se ponašali da se radi o odrasloj osobi.

Naravno, to je teško. I kako to uspješno činiti, učimo svaki dan.

Juul kaže:

“Ponašanje djece, bez obzira surađuju li ili odbijaju surađivati, važno je za razvoj i zdravlje roditelja jednako onoliko koliko je ponašanje roditelja važno za razvoj djeteta. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. Što više nastupamo jedni prema drugima s ravnopravnim dostojanstvom, to smo sve više na dobitku.“

Očito, kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti?

Malo koji (iole normalan) roditelj uživa kažnjavajući svoje dijete. Većinom to radimo jer ih želimo naučiti da u životu stvari ne funkcioniraju uvijek onako kako oni to žele, odnosno jer želimo da odrastu u pametne i sposobne ljude koji uspješno održavaju kvalitetne odnose s okolinom. Ukratko, da budu sretni i dobri ljudi. A da bi to postigli, potrebna im je disciplina.

Međutim, trebamo se podsjetiti da disciplinirati dijete ne znači kažnjavati.

Iz znanstvenih izvora “How to talk to kids…” (The case against spanking, Brian G. Gilmartin):

„Disciplinirati znači educirati. Disciplina je u biti programirano vodstvo koje pomaže ljudima razviti internu samokontrolu, samomotivaciju i usmjerenost cilju (self direction) i efikasnost. Da bi discipliniranje funkcioniralo, potrebno je međusobno poštovanje i povjerenje.„

Svakako, neka posljedica za nepoželjno ponašanje mora postojati. U protivnom djetetu dajemo signal da je u redu to što radi, a to nikako ne želimo. S druge strane, ne želimo ga niti prestrašiti, natjerati da se grize od krivnje ili nama nešto zamjeri i time ugroziti naš odnos.

Zato knjiga „How to talk so kids will listen …“ nudi nekoliko metoda koje možete isprobati umjesto da budete zločesti policajac (koji još uz to ni ne postiže ono što bi želio).

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći. Kada dijete počne divljati u dućanu, dajte mu zadatak: na primjer, da pronađe tajice za mlađu sestru.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter): „Jako sam ljuta što nisi bila uz mene u dućanu iako smo se dogovorile drugačije. Kada odjuriš bez da te vidim, jako sam zabrinuta jer ti se nešto može dogoditi.“
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi: „Ako mi želiš pokazati kako možeš biti odgovorna, možeš ostatak vremena u dućanu provesti uz mene kako smo se i dogovorile!“
  4. Iznesite svoja očekivanja: „Očekujem da kada nekamo idemo skupa nikad ne odlaziš tamo gdje me ne možeš vidjeti.“
  5. Pružite im izbor: „Možeš sjediti u kolicima ili šetati pored mene, ali bez trčanja.“
  6. Poduzmite nešto (Take action): „Ako sama nećeš odabrati, morat ću ja. Sjedit ćeš u kolicima do kraja shoppinga.“
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha: „Što misliš zašto idem sama u dućan? Bit će još prilike za tjedan-dva, pa mi se možeš pridružiti ako do tada pokažeš da možeš ostati uz mene cijelo vrijeme.“

„Kod mog djeteta to nikad ne bi upalilo“

… „Premlad je da bi razumio.“

… „Sad je u tim godinama kad ne poštuje autoritet i nema šanse da bi me imalo poslušala!“

…“On je naprosto nemoguć!“

…i tako dalje.

Literatura kaže da ovakav pristup daje rezultate već od djece starosti i dvije godine, a da nas i tinejdžeri na vrhuncu puberteta mogu iznenaditi. No, uvijek postoje slučajevi kada djeca uopće ne reagiraju na ovakav (u biti ni na kakav) pristup, ili da se isprva ponašanje popravi, samo da bi se za par tjedana sve vratilo na staro. Odgovor je da se tada vjerojatno radi o kompleksnijem problemu koje zahtijeva kompleksniji pristup. Za te slučajeve „How to talk to children…“ predlaže tzv. problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima: „Kada moraš _______, čini mi se da se osjećaš ovako…“
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima: „Kada napraviš ______, osjećam se zabrinuto / strah me je / ne mogu dozvoliti da….“
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir – bez kritiziranja!
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo (uz action plan kada / tko / kako)

Moja starija kćer je na neke od ovih pristupa znala jako pozitivno reagirati, dok ju neki nisu nimalo dirnuli i totalno sam ostala bez ideje. Nekad se, naravno, nađem i na autopilotu pa odaberem najkraći put samo da preživim taj dan gdje me nitko ne doživljava (a njih ima više nego nas odraslih).

Međutim, iz primjera gdje sam uspješno primijenila neku od metoda zaključila sam da se ipak isplati malo se više potruditi da bismo smislili neko kreativnije rješenje. Većinu vremena to ipak daje rezultate, pa cost benefit analiza kaže – zašto ne probati? To je kao i sve u životu: koliko uložiš, toliko i dobiješ.

(A budući da je svakako bolje spriječiti nego liječiti, za bolju komunikaciju u startu bacite oko na ovaj tekst o motivaciji te kako razgovarati s djecom kada želimo da nas poslušaju bez da im narušavamo integritet.)

Na kraju, ne smijemo zaboraviti ni neke druge nepoželjne posljedice kažnjavanja klinaca:

Da sumiramo:

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter)
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi.
  4. Iznesite svoja očekivanja.
  5. Pružite im izbor.
  6. Poduzmite nešto (Take action)
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha.

A ako to ne uspije…

Primijenite problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima.
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima.
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir.
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo.

Za one kojima se ovo o čemu sam pisala čini zanimljivo, na linkovima niže možete proširiti znanje o ovoj temi:

  • Materijale za samostalno učenje, kao i ostale bestselling knjige koje su napisale Adele Faber i Elaine Mazlish možete pronaći na njihovoj službenoj stranici.
  • Jesper Juul se u ožujku ove godine pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji „Kako komunicirati s djecom novog doba?“ održanoj u Zagrebu, a u ovom intervjuu pojašnjava važnost komunikacije i postavljanja granica te kako pozitivno utjecati na dječju samosvijest.

Lilit

Top 10 savjeta za ophođenje s ljudima, ili: Kako postići da vas svi vole, svima budete duhoviti i da čekaju na red da vas upoznaju

Znam, znam, vama to ne treba. Imate super prijatelje, ljubavni život vam je solidan, klinci vam se povjeravaju, slušaju vas i često se baš lijepo družite. Poslije posla se svako toliko s kolegama zaletite na pivicu, a onda se naravno i sam posao lakše odradi. U komunikaciji nemate problema; razgovori vam ugodno teku, bilo da se radi o ćaskanju o vremenu, elevator pitchu ili dubokoumnim razglabanjima o filozofskim (nedajbože političkim) pitanjima, a ako želite navesti vodu na svoj mlin, to činite bez nekih većih spoticanja.

Međutim, od dobrog uvijek postoji bolje, a to me dovodi do razloga zašto baš ovaj post.

Kad želiš proširiti vidike, konzultiraj literaturu

Nedavno sam u jednom intervjuu čula kako je uvijek bolje pitati osobu koje knjige poklanja nego koje su je se knjige najviše dojmile. Naime, ovo zadnje može i samo izvući sjećanje na nešto nedavno pročitano, dok ono što poklanjamo za nas stvarno ima pravu vrijednost.

Osobno sam najčešće poklanjala (i preporučivala) knjigu Dalea Carnegiea: How to Win Friends and Influence People; primarno jer smatram da su, u vrijeme connection ekonomije u kojemu danas živimo, naši odnosi naš najvredniji resurs, pa ga stoga želimo i naučiti zaista maksimalno koristiti. Osim toga, mislim da baš svatko iz te knjige može nešto naučiti (a širenje vidika je uvijek dobro).

Osim što nam naše veze mogu pomoći na razne načine, mnogo važnije od toga – one nemjerljivo obogaćuju naš život. Upravo zbog toga, kad govorimo o tome što čini uspješan i sretan život, baš odnosi s bližnjima uvijek nekako isplivaju na površinu (o tome sam ponešto pisala u ovom postu) – a i svakodnevne interakcije sa kolegama i poznanicima mogu proteći puno ugodnije ako se odvijaju u pozitivnom tonu.

Dobar savjet zlata vrijedi

Imajući to na umu, Dale se u svojoj knjizi bavi nekim tehnikama koje je uputno primjenjivati, bilo da se želimo generalno bolje odnositi prema ljudima, pridobiti ljude na našu stranu, da nas zavole ili postati boljim liderima. Već pretpostavljate, ima se mnogo toga reći na ovu temu; zato bih svima koji to već nisu učinili preporučila da pročitaju knjigu ako dođu u priliku, a do tada sam odabrala 10 meni najdražih i najkorisnijih tehnika:

Općenito u ophođenju s ljudima:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite. Lako je kritizirati, a puno teže pohvaliti. No, uz dovoljno truda uvijek je moguće naći nešto što zaslužuje pohvalu. Na primjer, kćer dolazi doma, posprema cipele u ormar i pere ruke. Haleluja! Pohvala stiže!
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje. Svaka osoba se ponosi svojim radom u koji je uložila trud. Nažalost, često to ostane neprimijećeno, pa netko tko se potrudi napraviti drugačije zaista zna odskočiti. Pohvalite tetu na liniji, vozača Ubera ili kumicu na placu. Jer zašto ne učiniti nešto lijepo kad možemo?
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem. Kad si uzmete vremena za razmišljanje o tome što zaista motivira druge ljude, neizmjerno ih je lakše potaknuti da učine bilo što. Naravno, dokučiti tuđe motive prilično je teško, ali nagrada je često nemjerljiva. Ako vas, primjerice, muž poželi odvesti na janjetinu u Zdihovo dok su klinci kod staraca, tko sretniji od vas! To što ste ga par dana ranije podsjetili da njegovom metalnom ljubimcu svako toliko treba propuhati motor sigurno nije imalo veze s tim, zar ne?

 Da vas ljudi zavole:

  1. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude. Svi su u nečemu bolji od nas, i većina nas je u nečemu ekspert. Ako nađete tu crtu, nikad vam nitko neće biti dosadan. Ja sam na taj način naučila o uzgoju pčela, modelu kompenzacije splitskih vozača autobusa i bonus shemama u osiguravajućim društvima.
  2. Smijte se. O zaraznoj energiji osmijeha nemamo što duljiti. Pogledajte samo kako maestralno bebe to rade – i pokušajte ostati ozbiljni kad vam se koja nasmije.
  3. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi. Jer svi mi volimo govoriti o sebi, i najkorištenija riječ (upravo prema jednom primjeru iz knjige) nam je – JA. Oni koji nam to dozvole često postaju naše najomiljenije osobe (očito, jer znaju prepoznati zanimljive ljude).

U raspravama:

  1. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete. Jer, kao što kaže Dale, ako izgubite, izgubili ste, a ako pobijedite, opet ste izgubili. Lukavo usmjeravanje komunikacije daleko od područja neslaganja čini čuda za odnose.
  2. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“. Tko voli biti u krivu? Čiji ponos kaže „O, super, pogriješio sam! Idem sad to svima reći!“? Čarobna konstrukcija poput „Na tvom mjestu bih sigurno i ja tako mislio“ izbija svaku municiju iz daljnje rasprave.

Kao vođa:

  1. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje. Pozitivna motivacija daje mnogo bolje rezultate nego negativna. Pa zašto onda ne pomoći ljudima da se bolje osjećaju i ojačati im samopouzdanje? Bilo koji posao se lakše odrađuje u atmosferi sigurnosti, sa samopouzdanjem, nego u strahu od najnovijeg „pranja“ koje bi moglo uslijediti ako šefu nešto nije bilo po volji (ili je jednostavno taj dan ustao na krivu nogu).
  2. Prikažite greške lako ispravljivima. Svi smo barem jednom napravili neku pogrešku na poslu koju smo onda trebali s grčem u želucu nekako priopćiti šefu, znajući i predobro da smo zeznuli stvar i čekajući da se na nas sruči njegov pravedni bijes. No, ako je šef tome pristupio na način „Tko radi, taj i griješi“, sigurna sam da se u 99% slučajeva ta pogreška nije ponovila, a povjerenje u nadređenog bilo je osnaženo.

Znači li primjena ovih tehnika da nismo posve iskreni ili da skrivamo svoje pravo ja?

Možda ste pomislili kako vam neke od ovih tehnika djeluju pomalo manipulativno, ili kao da skrivate svoje prave osjećaje. Razumijem kako se može dobiti taj dojam, no moja je teorija da sve ovisi o osnovnoj motivaciji. Ako zaista želite pristupiti ljudima tako da ih stvarno čujete, bolje upoznate i razumijete zašto rade to što rade, prirodno je da stavite sebe i svoje interese (makar privremeno) u drugi plan, gdje vas drugi mogu iznenaditi svojim kvalitetama koje inače ne biste ni primijetili. Niti jedna od ovih tehnika nikome ne škodi; baš suprotno, unosi pozitivnu notu u svakodnevne interakcije i stvara butterfly efekt dobrih emocija.

Da sumiramo:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite.
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje.
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem.
  4. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude.
  5. Smijte se.
  6. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi.
  7. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete.
  8. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“.
  9. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje.
  10. Prikažite greške lako ispravljivima.

Završit ću sa jednim od meni dražih citata iz knjige:

Every man i meet is my superior in some way. In that, i learn of him.

…I pitanjem: Od koga možete nešto naučiti sutra?

Na kraju, mali bonus za one koji žele znati više:

Lilit

Kako postati u nečemu najbolji na svijetu – i želimo li to uopće?

Mora da ste čuli – ako niste, vjerojatno živite pod kamenom, negdje bez struje i Interneta – Hrvatska je osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu!!

Hrvatska, državica s jedva nešto više od 4 milijuna stanovnika, koja ima mnogočemu težiti po pitanju standarda, politike, tolerancije manjina, zdravstva, školstva, sudstva (da ne nabrajam dalje), uspjela je iznjedriti 23 fenomenalna čovjeka koji su u našu malu državu, makar na kratko, unijeli optimizam, veselje, zajedništvo i – vjeru u čuda. Nitko se, doista, nije nadao takvom uspjehu nakon klimavih početaka u kvalifikacijama – a pogotovo nismo mogli ni zamisliti opće narodno veselje koje je uslijedilo (zasluženo!) po povratku ekipe sa prvenstva (još čekamo proglašenje nacionalnog praznika na taj dan; Ajmo zastupnici, izglasajte nešto korisno).

Postoji li čarobna formula?

Sudeći prema većini intervjua naših nogometaša za vrijeme prvenstva, ključna je bila kemija igrača i izbornika, koji je očito uspio svojim pristupom izvući najbolje od (doduše, doista kvalitetnih) igrača, motivirati ih te od njih učiniti pravu momčad gdje svi dišu jedni za druge.

To, u praksi, je upravo ono što možete čuti od Simona Sineka u njegovim mnogobrojnim govorima:

There are only two ways to influence human behavior: you can manipulate it or you can inspire it.

Great leaders must have two things: a vision of the world that does not yet exist and the ability to communicate that vision clearly.

Working hard for something we don’t care about is called stress; working hard for something we love is called passion.

Ukratko, there is no „I“ in TEAM.

A što je sa pojedincima?

Dok nam čarobna formula govori da su naši nogometaši imali kvalitetnog vođu i odličan timski duh, osim toga imali smo i fenomenalne pojedince od kojih su mnogi ogromne zvijezde u svojim klubovima – a među njima i kapetana koji je osvojio titulu najboljeg nogometaša svijeta, Luku Modrića.

Kako je čovjek koji je kao petogodišnji dječak čuvao koze na Velebitu, prošao ratno progonstvo i kojemu su govorili da je preslab da bi ikada uspio u nogometu, uspio osvojiti Zlatnu loptu?

Odgovor je, jednom rječju, mindset.

Rad, rad i samo rad. Pogotovo ako želite biti najbolji na svijetu, naročito u najpopularnijem sportu na svijetu. U knjizi Carol Dweck Mindset: The New Psychology of Success, priručniku za ispravan put prema uspjehu, navodi se još primjera koji su neumornim radom dogurali do zvjezdanog statusa, a nisu bili proglašeni prirodnim talentima: Muhammad Ali, Michael Jordan, Tiger Woods i Pete Sampras samo su neki od njih. Oni su vjerovali da svaki dan moraju biti bolji nego prethodni, da je neuspjeh samo signal da se nešto mora promijeniti i da moraju kontrolirati proces koji im omogućava da budu najbolji. Ukratko, imali su srce, um i karakter pobjednika.

Opet Simon Sinek:

Champions are not the ones who always win races – champions are the ones who get out there and try. And try harder the next time. And even harder the next time. ‘Champion’ is a state of mind. They are devoted. They compete to best themselves as much if not more than they compete to best others.

Osim toga, vjerovali su i ustrajali su. Kako kaže Angela Duckworth u jednom od najgledanijih TED talkova ikad, „Grit: The power of passion and perseverance“, ustrajnost, ili na engleskom grit, je strast i ustrajnost za dugoročne ciljeve. Izdržljivost.

Iz Angelinog TED talka:

Grit is sticking with your future, day in, day out, not just for the week, not just for the month, but for years, and working really hard to make that future a reality. Grit is living life like it’s a marathon, not a sprint.

Druga strana medalje

Naravno, uvijek postoji i ono što možda zanemarujemo kad razmišljamo o Luki Modriću i ostalima, a to je oportunitetni trošak dosezanja razine najboljih svjetskih sportaša. Ili najboljih svjetskih čega god. Nema izlazaka, nema cuganja, nema tulumarenja do zore. Dok drugi spavaju, Luke Modrići treniraju. Umjesto serija gledaju snimke svojih utakmica, analiziraju, bilježe i planiraju što popraviti. Umjesto gin tonica piju vodu, ili ako je posebno lud dan, limunadu. Vjerojatno ne baš uvijek, ali u 99% slučajeva. Ok, pomalo nagađam, nisam se čula s Lukom, ali nekako vjerujem da je situacija tu negdje. Možda više voli Cedevitu od limunade, trebalo bi ga pitati.

Često čujemo i da manijakalna posvećenost poslu (sportu, umjetnosti….) dovodi do nemogućnosti održavanja kvalitetnih odnosa. Sa prijateljima, supružnicima, pa čak i djecom. Čast izuzecima, no za njih se (nažalost) rijetko čuje. Puno veći broj iznimno uspješnih ljudi se odriče mnogočega kako bi ostvarili svoj cilj; pa onda imamo vrhunske sportaše, menadžere, zabavljače… koji nemaju funkcionalne brakove, imaju loš odnos sa svojom djecom, a neki nisu čak ni socijalno prilagođeni.

Albert Einstein se razveo i nema nikakav odnos sa svojim sinom. Elon Musk se triput razvodio, a Steve Jobs i Bill Gates su danonoćno (čitaj: fanatično) radili dok su podizali svoje kompanije otvoreno i sa zgražanjem odbacujući koncept „work-life balance“ (više o postizanju ravnoteže možete pročitati ovdje).

Očito, nije sve med i mlijeko čak ni kad je netko najbolji na svijetu. To traži ogromnu količinu odricanja i često rezultira podbacivanjem u drugim područjima života – nažalost, baš onima za koje kažu da su ključna za sretan život. Robert Waldinger, psihijatar i direktor 75-godišnje studije o sreći, u svom TED talku „What makes a good life“ ukazuje da sretan život (a uz to i naše mentalno i fizičko zdravlje) najvećim dijelom ovise o tome koliko imamo kvalitetnih odnosa u životu. Ništa kuće, auti, lova, poslovni uspjeh – samo prijateljstva, bliskost i povezanost s drugima nas dugoročno čine sretnima.

Kako onda živjeti – i, obzirom da smo mi odrasli već većim dijelom odabrali svoj put – kako odgajati svoju djecu? Da li ih gurati prema uspjehu i poticati da se u potpunosti posvete jednom cilju (makar i pod cijenu da ne uspiju) ili ih usmjeravati da raspodijele svoje snage kako bi bili uspješni u svim područjima života (ali ne i najbolji)?

Obzirom da ne mogu vidjeti budućnost (da mogu, prvo bih se zaputila u susjednu kladionicu), nemam odgovor na to pitanje. Zato ću vas ostaviti sa meni najdražim citatom na temu izvrsnosti, pa sami možete odabrati koje navike ćete usvojiti.

Will Durant:

We are what we repeatedly do. Excellence, then, is not an act, but a habit.

Bonus za one kojima ništa ispod izvrsnog nije dovoljno dobro (a i one kojima se samo svidjela tema pa žele čuti više):

  • Ako vas je ikada zanimalo koji su najpopularniji sportovi na svijetu, rang listu na temelju 13 kriterija možete naći ovdje. Spoiler alert: na 3. mjestu je kriket. (?!)
  • Richard St. John, koji se opisuje kao prosječnog čovjeka koji je uspio radeći ono što voli, u svom TED talku sa više od 12 milijuna pregleda navodi 8 tajni uspjeha.
  • Seth Godin u ovoj epizodi svog podcasta Akimbo govori o našim „origin stories“ – pričama koje govore otkuda potičemo. Ukratko, možda je upravo to što je Luka čuvao koze na Velebitu i živio u hotelu Iž razlog što danas ima Zlatnu loptu.

Lilit

Majčinstvo ili karijera, pitanje je sad

Kako ti to uspijeva?

Kao majka blizanaca i nešto starije kćeri, ovo je pitanje koje često čujem. Isto tako, prema pričama prijateljica slično pitanje čuje većina majki, bez obzira na broj djece, koje uz majčinstvo „guraju“ i karijeru – i malo kome ga je drago čuti, jer nerijetko implicira da se jedna od tih dviju stvari ne obavlja dovoljno kvalitetno. Zanimljivo, nisam još čula da se tatama postavlja to pitanje (osim ako nisu tate blizanaca, u kojem slučaju je odgovor većinom „Što se mora, nije teško“ – jednako kao i kod majki blizanaca).

Uz sav napredak u ravnopravnosti spolova koji smo ostvarili do danas, očevima se ne upućuju takva pitanja jer je za njih „normalno“ da imaju i obitelj i karijeru. Za žene je, s druge strane, to i dalje tema koja podiže obrve. Mogu li žene uspješno obavljati oboje, ili nužno jedna strana mora kiksati?

Naravno, muškarci (u prosjeku) ne kiksaju iz vrlo jednostavnog razloga. Velika većina njih (najčešće zbog naslijeđa od porodiljnog) nije toliko involvirana u logistiku oko kuće i djece (doktori, vrtići, rođendani, nabavke…) te, najvažnije, ne izbivaju s posla na dulje vrijeme kao što je to slučaj sa ženama. Kao što je Nigel Marsh mudro rekao u svom TED talku na temu work-life balance-a, lako je uskladiti obitelj i karijeru kad nemaš karijeru (a vrijedi i obrnuto).

Feminizam 2.0

Zašto su zapravo muškarci „zakinuti“ za te izuzetno zanimljive, uzbudljive i opuštajuće aktivnosti koje nama ženama pune baterije i iznimno nas usrećuju? Ono što vidim u svojoj bližoj okolini jest da mnogi muškarci ŽELE preuzeti veći dio odgovornosti kada se radi o tradicionalno (da ne kažem tipično) „ženskim“ poslovima; ponajviše, o brizi za djecu. Mnogi bi željeli i neko vrijeme ostati kod kuće na roditeljskom dopustu kako bi se bolje povezali sa svojom djecom. Nažalost, na to se u većini radnih okolina još uvijek gleda s neodobravanjem, ili je u najmanju ruku čudno (srećom, to da muškarci kuhaju, peru suđe ili peglaju se ipak prihvaća bez većih šokova).

Feministkinje su se borile za to da žene imaju jednaka prava kao i muškarci; paradoksalno, gotovo da smo sada došli do toga da se moramo boriti kako bi muškarci imali jednaka prava kao žene. Zašto neke muškarce ne bi posvećenost obitelji više zanimala od ganjanja karijere, jednako kao što i neke žene više zanima mjesto predsjednice Uprave? I zašto ne bismo svim muškarcima koji to žele omogućili da bez osude okoline zaigraju veću ulogu u životima svojih klinaca? Svi smo mi posebne pahuljice; svatko od nas je individua za sebe, pa hajd’mo onda omogućiti svima (ili barem težiti k tome) da budu upravo ono što ih najviše ispunjava.

Kad se male ruke slože, sve se može

Ne postoji savršenstvo, niti možemo promijeniti svijet preko noći; ali možemo utjecati na vlastite izbore i na taj način polako (ali sigurno) gurati svijet prema promjenama.

Sheryl Sandberg, COO Facebooka i osnivačica platforme Lean In u svojoj knjizi Lean In ali i izuzetno popularnom TED talku „Zašto imamo premalo ženskih vođa“ navodi tri najbitnije stvari za uspjeh žena u poslu (odnosno, u preuzimanju zahtjevnijih uloga na radnom mjestu):

  1. Sjednite za stol.
  2. Ne odlazite prije nego što odete.
  3. Učinite svog partnera pravim partnerom.

Dok prve dvjie točke podrazumijevaju da se žene moraju nametnuti kod donošenja važnih odluka te da sa svojim karijerama ne smiju stajati na kočnicu sve dok se obiteljska situacija drastično ne promijeni (primjerice, dolaskom bebe), treća je, po mom mišljenju, ključna za uspjeh (ili ga barem značajno olakšava). Da bi žene uspješno održale sve te loptice kojima žongliraju u zraku, izuzetno je bitno imati dobru podršku od strane partnera. Posljedično, sa većim brojem žena na (tradicionalno muškim) vodećim pozicijama, nužno će rasti i broj muškaraca koji preuzimaju one druge obiteljske uloge – naravno, uz uzajaman dogovor. A time će i status quo doživjeti mali pomak.

Uz takav konsenzus, možda se može i opovrgnuti ona poznata (ali ne baš utješna) uzrečica Oprah Winfrey:

„Možeš imati sve, samo ne u isto vrijeme.“

Kad ne znaš što bi, ne otkrivaj toplu vodu. Potraži best practices

U zadnje se vrijeme puno priča o nordijskim zemljama kao etalonu za sretno stanovništvo; Prema UN-ovom godišnem izvještaju o sreći, na prva četiri mjesta nalaze se Finska, Norveška, Danska i Island, a na 9. Švedska. U isto vrijeme, zna se da je Danska napravila iskorake u odgoju djece po modernijim metodama, a Švedska je prva zemlja u svijetu koja je uvela očev dopust (i 90% očeva – kako ih zovu, latte dads 🙂 – ga koristi, i to u prosjeku 110 dana).

Međutim, unatoč naprednoj infrastrukturi po pitanju obiteljskih prava, nije ni u Nordijaca baš sve cvijeće i proljeće. Primjerice, prema izvještaju Global Gender Gap iz 2017. godine, Danska je tek 80. na svijetu u izjednačavanju spolova na vodećim pozicijama (Hrvatska je tu 72.)) i samo 6% predsjednika Uprava su žene – iako imaju savršenu infrastrukturu, a i veći postotak žena je visokoškolovan. Nadalje, Danska je i na (za njih nipošto zadovoljavajućem) 39. mjestu u slučaju razlike u plaćama za isto radno mjesto (tu Hrvatska nije ni za usporedbu sa svojim 110. mjestom!). Razlozi tome su činjenica da muškarci ne uzimaju dovoljno dug roditeljski dopust, te što djeca nemaju dovoljno ženskih uzora. Kako je Marian Wright Edelman mudro rekla,

„You can’t be what you can’t see“.

Dakle, očito nije dovoljno samo imati dobru infrastrukturu – mora se dogoditi i pomak paradigme tako da postane OK (ako već ne obavezno – demokracija je ionako ponekad precijenjena) da očevi uzimaju roditeljski dopust. Ako mene pitate, vizija budućnosti u kojoj mladi tate guraju kolica po parkićima i super su „zbondani“ sa svojim klincima, kućanski poslovi i ostale obveze su bratski podijeljeni, a radna je okolina otvorenija za drugačije podijeljene uloge uopće nije tako loša. Osim parova koji pokušavaju uskladiti roditeljstvo sa svojim karijerama, i ostali, poput samohranih roditelja, roditelja odgajatelja i onih koji rade skraćeno radno vrijeme, zasigurno će profitirati ako se podigne razina svijesti o potrebi boljeg uravnoteživanja karijere i roditeljstva. Na kraju, sretni i ispunjeni ljudi su uvijek i bolji radnici.

Bez obzira gurate li ili ne gurate karijeru, jeste li odabrali biti doma s klincima ili ih nemate pa uživate u mirnim večerima uz knjigu i čašu vina (ili ludim večerima s ekipom i više od jedne čaše vina), ako vas je ovaj članak zaintrigirao, ovdje je još par linkića koji bi vam mogli biti interesantni:

Lilit

Kako postići taj neuhvatljivi „work-life balance“ – i zašto nikako?

Work life balance (ili hrvatski: ravnoteža između poslovnog i privatnog života) čini se kao jeti, ili Atlantida; postoje neke (ponekad i vrlo živopisne) priče koje kažu da ih je netko negdje nekada vidio, ali nekog pravog dokaza nema ni za lijek. Pa se tako i postizanje te ravnoteže ponekad čini kao nemoguća misija.

Je li work life balance mantra ili glupost?

Ako pitate Jeff Bezosa (osnivača Amazona i trenutno najbogatijeg čovjeka na Forbesovoj top listi milijardera – dakle, čovjek može ponuditi dvije, tri pametne), on ne vjeruje da work-life balance uopće postoji. Smatra, zapravo, da je to jedan zaglupljujuć termin koji implicira da se radi o trade-off-u, što baš i nije točno. Istina jest da većina stvari koje radimo u životu ima neki oportunitetni trošak; Ako smo rekli DA jednoj stvari, nečemu drugome smo evidentno morali reći NE. No, kako Jeff navodi, radi se o krugu, a ne o ravnoteži; ako smo sretni na poslu, dolazimo kući s još više energije, i obrnuto. Na sličan način razmišljaju i Simon Sinek, Warren Buffet i Seth Godin (da nabrojimo samo neke).

Simon Sinek:

Pravi work-life balance događa se jedino kada posao i život prestanu biti suprotne sile, i postanu komplementarne.“

Doduše, to može zvučati samo kao navlakuša da bismo više radili, ali nažalost, stvarnost je takva da ona stara 8-8-8 priča (8 sati sna, 8 sati na poslu i 8 sati slobodnog vremena) već neko vrijeme ne drži vodu. Posao nam se putem razno raznih uređaja ušuljao u praktički svo budno vrijeme; malo tko ne pogleda mailove s posla poslije večere, ne napravi ponekad od kuće neku prezentaciju ili se ne javi na neki poziv. Kao i sve, i to ima dobrih strana (recimo, rad od doma, iz kafića ili – za one prave sretnike – s neke egzotične plaže, a i uvijek ste u tijeku), ali ostaje činjenica da nam se privatno i poslovno vrijeme prožimaju.

Ako (ipak) imate osjećaj da previše radite, kako pokušati uspostaviti neki balans?

Ako ste pomislili da je upravo zbog te porozne granice između poslovnoga i privatnoga teško govoriti o ravnoteži, niste jedini. A kad smo u problemu, uvijek pomaže malo humora. Nigel Marsh, autor knjige „Fat, Forty, and Fired: One Man’s Frank, Funny, and Inspiring Account of Losing His Job and Finding His Life“, u svojem TED talku na klasično britansko-duhoviti način navodi 4 ključne opservacije vezane uz work-life balance:

  1. Budite iskreni – dozvoljava li vaš izbor karijere kvalitetno vrijeme s obitelji?
    • Naprosto postoje neki poslovi u osnovi nekompatibilni sa značajnijom posvećenosti mladoj obitelji. I tu nam neće pomoći casual Friday.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
    • Sami moramo preuzeti odgovornost za život kakav želimo voditi. Neće nam neka korporacija – „klaonica ljudske duše“ – pomoći u postavljanju granica.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
    • Nije jednostavno (odnosno, vremenski ikako izvedivo) odraditi sve što želimo u jednom danu – ali možda jest u jednom tjednu. „Uživat ću nakon što odem u mirovinu“ možda i nije najbolji put (pogotovo s našim mirovinskim sustavom).
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
    • Fanatično se posvetiti vježbanju uz 10-satno radno vrijeme ne stvara ravnotežu, već samo fit radoholičare.

Gledajući gore navedeno, može se reći da za postizanje ravnoteže između privatnoga i poslovnoga postoje samo 2 (ne i međusobno isključiva) puta:

  1. Postati čim produktivniji (više o tome kako to uspjeti možete pronaći u ovom postu)
  2. Pronaći posao koji volimo.

Pronalazak posla koji volimo – cjeloživotni projekt bez sretnog završetka?

Zadnja točka je, složit ćete se, ne samo odvojen blog post, nego i cijela knjiga.

No, za početak podijelit ću s vama nešto što je na mene osobno ostavilo dojam (zapravo, nešto slično na temu vlastitog poziva možemo čuti od većine zaista uspješnih ljudi). U svojem TED talku (nažalost pokojni) Scott Dinsmore, osnivač platforme Live Your Legend koja inspirira ljude da pronađu ono u čemu su zaista strastveni, navodi tri ključne stvari za pronalazak posla iz snova (onoga koji utjelovljuje ono što vi sami jeste, zbog čega će vas, dakako, najviše i usrećiti). Ono što je najbolje u njegovim prijedlozima – 100% su pod vašom kontrolom.

  • Utvrdite koje su vaše jedinstvene snage. Ono što nećemo delegirati, već najbolje možemo obaviti sami.
  • Identificirajte vaš okvir za donošenje važnih odluka. Jesu li to ljudi, novac, uspjeh ili nešto sasvim drugo.
  • Obratite pažnju na vlastita iskustva koja vas najviše inspiriraju. Ljudi, situacije, događaji… sve što vam pomaže kreirati vlastitu definiciju uspjeha.

Ukratko – zapitajte se: „Koji to posao ne možete NE raditi?“ – i krenite.

Da sumiramo:

  1. Budite iskreni o vašem izboru karijere.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
  5. Postanite produktivniji i/ili pronađite posao koji volite.
  6. Za pronalazak posla koji volite, morate prvo dobro upoznati sebe… i krenuti.

Ako primijenite sve gore navedeno, vjerojatno ćete uspješno izbjeći ovakve situacije:

A za one koji su bili dovoljno uporni i stigli do kraja posta, evo još par inspirativnih (i zabavnih) crtica s Interneta:

  • Warren Buffet i Jon Bon Jovi zajedno su odsvirali ukulele duet u dobrotvorne svrhe. Ni ja nisam vjerovala; srećom, na Youtube-u postoji dokaz.
  • Cijeli intervju sa Jeff Bezosom o putovanju u svemir, pomaganju beskućnicima i igranju veterinara na ranču njegovog djeda pročitajte ovdje.
  • Seth Godin osim work-life balance uvodi i nove termine: work-food balance i work– breathing balance.
  • Simon Sinekov intervju sa Marie Forleo na temu kako postati izvrstan lider (i uz to prići najbliže moguće ravnoteži privatnog i poslovnoga) možete pronaći ovdje.
  • Kratak isječak intervjua sa Warren Buffetom gdje spominje ravnotežu poslovnoga i privatnoga pogledajte ovdje.

Lilit

5 načina kako pohvaliti djecu (a da ne završe kao millenialsi)

Naša su djeca naš najveći ponos. Gotovo da nema roditelja koji ne slavi svaku novu riječ, otvara šampanjac za skidanje pelena, lijepi likovna remek djela na frižider i uredno dokumentira mobitelom prve korake, sjedenja, nastupe… ne bi li ih onda prvom prilikom pokazao svima koji ih žele gledati (a nekad i onima koji ne žele).

Obzirom da svaki dan naprave hrpu stvari kojima se ponosimo, pitanje je – da li ih, i koliko, hvaliti. Pohvale su ključne za izgradnju dječjeg samopouzdanja, no opet, ne želimo poticati ni sindrom millenialsa, gdje (priča kaže) cijela jedna generacija (čast iznimkama!) misli da je Bogom dana i da im svašta nešto pripada samim time što su rođeni.

Samopouzdanje je, uz poštovanje drugih, status i osjećaj postignuća, osnova onoga što, ultimativno, svaki roditelj želi za svoje dijete: da dosegne svoj puni potencijal (to potvrđuje i poznata motivacijska teorija u psihologiji, Maslowljeva hijerarhija potreba). Dakle, iznimno je važno izgraditi djetetovo samopouzdanje; samo je pitanje kako, i jesu li pohvale pravi način.

Kako izgleda prava pohvala?

Svi se mi stotinu puta u danu nađemo u situaciji gdje trebamo pohvaliti neki najnoviji poduhvat naših malih genijalaca, i u tom trenutku najčešće nam instinktivno izleti iz usta: „Bravo!“, „Odlično“, „Baš je lijepo!“ – iako time zapravo djetetu nismo rekli puno o tome što je to zapravo dobro napravilo.

Prava pohvala ima nekoliko elemenata, no prvo i najvažnije – mora biti iskrena (kako potvrđuje i Dale Carnegie u svojoj bibliji ophođenja s ljudima „How To Win Friends and Influence People“). Ako dovoljno pozorno slušamo i promatramo svoju djecu (ili ljude općenito – koncept je primjenjiv na male i velike), uvijek ćemo naći nešto za pohvaliti. Nekada, posebno u one dane kad nas djeca apsolutno izluđuju svojim neposluhom / divljanjem / urlanjem (ubaci iritantno ponašanje po želji), to se čini gotovo nemogućim, no tu dobivamo priliku poraditi na svojoj kreativnosti.

Meni se nešto slično dogodilo kada se moja kćer odlučila umjetnički izraziti bojicama po bijelom (naravno) ormaru i onda me pozvala da mi ponosno pokaže svoj uradak. Jasno, po mom izrazu lica brzo je zaključila (pametnica mala) da šaranje po namještaju možda i nije bilo dobra ideja, pa je preduhitrila moje neminovno urlanje pitanjem kako može to počistiti. Nije bilo druge, morala sam pohvaliti njenu inicijativu da sama počisti, pa sam joj donijela sve potrebno, naravno uz napomenu da se crta po papiru i da sljedeći put ni ne pomišlja približiti se na manje od metra ormaru s bojicama u ruci. Ipak – puno bolje od alternative. Jedan : nula za Hanu.

U knjizi „How to talk so kids will listen and how to listen so kids will talk“, uz generalne tehnike ophođenja s djecom kojima im dajemo do znanja da ih poštujemo, podržavamo i potičemo njihovu samostalnost, navodi se par načina kako pohvaliti djecu, a da izbjegnemo gore navedene klasično neodređene komentare. Upravo zbog svoje neodređenosti, takvi komentari znaju djelovati neiskreno i ponekad polučiti i suprotan efekt od željenog.

Na sljedeći način teško možete pogriješiti s pohvalom:

  • Opišite ono što vidite. „Vidim djecu koja se lijepo igraju.“
  • Opišite što osjećate. „Pravi je užitak gledati vas kako se dobro slažete i dijelite igračke bez svađe.“
  • Sumirajte pohvalu jednom riječju. „To je pravo zajedništvo“.

Uz to, postoji i dodatan trik na koji treba obratiti pozornost. Kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“, nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude  da rade još više, budući da vide da se rad isplati. Osim toga, trud je ujedno nešto na što osoba sama može utjecati, pa time ima i koristan alat za rješavanje potencijalnih poteškoća („Ako ne ide, potrudit ću se više“). S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha, biraju samo lagane zadatke i samim time se više ne razvijaju. (Više o važnosti ispravnog mindseta možete pročitati u ovom postu.)

Moram priznati da smo ovu tehniku muž i ja već usavršili. Od konstantnog ponavljanja, sad nam je već prirodno uvijek pohvaliti trud koji je dijete uložilo, ili neko kreativno rješenje koje je smislilo (nekad nas stvarno iznenade). No, nekad im se i ne da baš potruditi. Nedavno starija kćer nije željela sama slagati puzzle od puno komada jer joj se to činilo preteškim. Onda sam joj postavila mali izazov: ako sama složi cijelu puzzlu u sat vremena, dobit će Kinder jaje. Mito i korupcija, znam – ali, pogodite što: upalilo je, a onda sam dobila priliku za lekciju o tome kako kad se potrudiš, možeš napraviti i stvari koje se čine jako teškima, a već sljedeći put će biti puno lakše.

Kakve pohvale treba izbjegavati?

Uz gore navedene tehnike, ima nekoliko stvari koje je bolje preskočiti:

  • Pohvala ponašanja koje se samo podrazumijeva (primjerice, pohvaliti tinejdžera da lijepo pere zube),
  • Pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe („Napokon si uspjela pospremiti cipele i oprati ruke nakon dolaska izvana!“),
  • Preentuzijastične pohvale koje bude u ljudima inat („Odlično si skombinirala haljinu s tim tenisicama!“ – kćeri koja nipošto nije zadovoljna činjenicom da je na haljinu morala obući tenisice jer su joj se balerinke potrgale)
  • Pohvala ponašanja koje nije uvijek poželjno („Kakva prekrasna zvijezda“ ili „Odlično si to otplesala!“ – kćeri taman prije spavanja kada se traži mir i tišina)

 

Da sumiramo:

  1. Uvijek budite iskreni.
  2. Opišite ono što vidite.
  3. Opišite što osjećate.
  4. Sumirajte pohvalu jednom riječju.
  5. Hvalite trud, a ne urođenu sposobnost.

Uz to, pokušajte izbjeći pohvale ponašanja koje se samo podrazumijeva, pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe, preentuzijastične pohvale i pohvale nepoželjnog ponašanja.

 

Bravo, uspjeli ste odvojiti nekoliko minuta za sebe i pročitati (nadam se) koju korisnu informaciju! Niže možete pronaći još par dodatnih resursa na ovu temu:

Lilit

Produktivnost, ili: kako obaviti 364 stvari u 2 sata slobodnog vremena

Savage Chickens - Productivity

Don’t grow up, it’s a trap!

Ima li još netko tko se s nostalgijom prisjeća srednjoškolskih dana kada smo poslije škole sjedili na igralištu i družili se s ekipom, sve su se obveze dale završiti u par sati rada poslije škole i bilo je dovoljno vremena za sve izvanškolske aktivnosti, gledanje serija, čitanje knjiga, i maratonske telefonske razgovore s najboljom frendicom o frajeru koji je već u to vrijeme bio aktualan?

Koju godinu kasnije (nećemo sad o točnim brojkama), situacija je pomalo drugačija. Obveze su se namnožile, fini komad budnog vremena nam odlazi na posao, a druženja s prijateljima, hobiji i sportske aktivnosti su uplanirani par puta tjedno kad nismo preumorni. Ako uz to imamo i klince, ostatak odlazi na igru s njima (nažalost rjeđe), ili klasične turbo zabavne posliće poput kuhanja, čišćenja, veša… (umetni Sizifov posao po izboru) ili razvažanja klinaca po njihovim obvezama (češće).

Izreka „carpe diem“ nikad nije bila toliko istinita

Obzirom na sve naše želje, i rapidno rastući broj vanjskih zahtjeva na naše vrijeme, danas se sve češće nalazimo u nekoj računici koja u zbroju daje više od 24 sata. Pa onda štedimo, najčešće prvo na snu, a onda svemu što se čini „manje bitno“: vremenu s prijateljima, vježbanju, romantičnim izlascima… zapravo, svemu što nas čini, ako već ne sretnima i prpošnima, a ono barem podnošljivima.

Polako shvaćamo da ona stara „vrijeme je novac“ i nije baš točna, jer jednom potrošeno vrijeme više ne možeš „zaraditi“. Ono što svakako jest točno, je činjenica da svi mi u danu imamo 24 sata, i da nam generalno zadovoljstvo životom velikim dijelom ovisi o tome koliko dobro ih uspijevamo iskoristiti.

Maksimalno produktivni? Lakše reći nego učiniti.

Na tu temu napisana je hrpetina literature, gdje svatko može naći nešto za sebe – ali ključ je (naravno) u praksi primijeniti pročitano. Niže možete naći što je iz tog mora literature (zapravo, one kapljice koju sam u svom ograničenom slobodnom vremenu uz troje djece uspjela pročitati) mene pogodilo u žicu.

Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“

Hitno nije uvijek bitno, i obrnuto. Na poslu, ali i u slobodno vrijeme, često nas bombardiraju razno raznim zahjevima na naše vrijeme. Projekti koji su bitni nekome drugome, kave s ljudima s kojima više nismo na istoj valnoj duljini, roditeljski sastanci na kojima se već tradicionalno ne govori baš ništa novo.

Prvo i najvažnije je odrediti što je nama samima najbitnije, odnosno što je u skladu s našom osobnom vizijom života. Ovu tezu zastupa Charles Duhigg, autor bestselera „Power of Habit“ i „Smarter, Faster, Better“. Kako možete čuti u ovom intervjuu, ključno za produktivnost nije odraditi više stvari, već odraditi važnije stvari. Work smarter, not harder. A ako znate koji je vaš „zašto“, kako već u samom naslovu svoje bestselling knjige – Start With Why –  upućuje i Simon Sinek, lakše je donositi odluke kako biste radili samo, ili bar u većoj mjeri, stvari koje vas guraju prema tom cilju.

Ovo je slično i konceptu koji se spominje u jednoj od najpoznatijih knjiga vezanih uz efikasnost, a to je 7 navika uspješnih ljudi (7 habits of highly effective people) od Stephena Coveya – „Begin with the end in mind“ (Počnite imajući na umu kraj). Jasna ideja kamo želite stići bit će vam pravi pokazatelj kojim smjerom krenuti.

Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.

Ostale treba delegirati, odgoditi ili zanemariti.

Jedna od stvari na koje se volim često podsjetiti je Paretov princip 80:20, koji kaže: 80% rezultata postiže se radom u 20% vremena. Vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti stići baš sve, ali ako uspješno determiniramo ključne aktivnosti, 80% cilja je već solidna četvorka.

Na ovu temu korisno je baciti oko i na Eisenhowerovu (HITNO-BITNO) matricu, koja nam pomaže razlučiti bitne od nebitnih aktivnosti i usmjeriti nas na prikladnu reakciju za pojedinu aktivnost.

eisenhower matrix

I Covey je jednu od 7 navika posvetio upravo ovom konceptu: „Put first things first“ (Stavite najvažnije na prvo mjesto). Na ono što je hitno i bitno, treba se baciti iz ovih stopa. One bitne, ali manje hitne stvari treba uplanirati za neko buduće vrijeme, dok hitne, a manje bitne treba delegirati, kako ne bismo postali usko grlo. Najbitnije od svega je sivo područje – dakle, ono što nije ni hitno ni bitno – ignorirati / preskočiti / zaboraviti. To su oni mailovi koje pobrišemo misleći – ako je važno, pisat će opet, pa često kasnije shvatimo da su se stvari odradile bez naše intervencije.

Stvorite naviku rada.

Termin procrastination, ili po naški – zabušavanje, u zadnje vrijeme je prilično popularan, i mnogobrojne su tehnike kako izbjeći to zavodljivo scrollanje po instagramu, provjeravanje najnovijeg pissing contesta u vladi ili čekiranje rezultata NBA playoffa. Ima jedna zgodna teorija u Duhiggovoj knjizi Power of Habit, a to je da je naš mozak zapravo lijen, i najviše voli biti na autopilotu (prema jednom istraživanju koje navodi, čak 40% naših dnevnih aktivnosti su navike, a ne aktivne odluke). Zato mu se baš sviđaju naše redovite navike, kada ne mora razmišljati nego samo radi ono što mu navika kaže. Za formiranje navike potreban je neki (uvijek isti) signal (cue), primjerice napraviti si šalicu čaja odmah po dolasku na posao. Nakon toga slijedi neka rutina (npr. sastavljanje to-do liste za taj dan), nakon čega slijedi nagrada – osjećaj da imamo cijeli dan pod kontrolom (također jak faktor u samo-motivaciji).

Priredite okolinu za uspjeh.

Kako kaže Marie Kondo, autorica knjige „The Life-Changing Magic of Tidying Up: The Japanese Art of Decluttering and Organizing“, ključ je okružiti se samo sa stvarima koje nam donose sreću (spark joy). U ovom konkretnom slučaju, to bi značilo ukloniti iz radnog prostora sve stvari koje nam ne trebaju,  što nam može, primjerice, višestruko skratiti vrijeme traženja onog komada papira sa zapisnikom sa zadnjeg sastanka (uz činjenicu da uredan prostor komunicira mir). Sa ovim dijelom, priznajem, moja pomalo hrčkolika osobnost ima najviše problema (ali radim na tome).

Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

Postoje ljudi koje nazivaju „guruima produktivnosti“. Jedan od njih je David Allen, autor slavne GTD tehnike (GTD – Getting Things Done); prema njemu, ključno je osloboditi mozak od razmišljanja o svim taskovima s kojima se borimo i kroz 5 koraka napraviti savršenu to-do listu (zapravo, jedan konkretan vremenski plan) koji će nam omogućiti da sve odradimo i ništa ne zaboravimo. Ti koraci su: capture (ispišite sve taskove, ma koliko male, na papir); clarify (razjasnite što konkretno i kako treba napraviti); organize (za ono što ne stižete odmah, postavite si podsjetnik); reflect (na tjednoj bazi provjerite taskove i napravite prilagodbe u planu), i engage (odradite svaki od taskova u svoje vrijeme, a one koji traju manje od 2 minute, odmah). Osobno, preferiram kratke to-do liste od 3-5 najvažnijih itema, a ovakav ekstenzivan popis više smatram podsjetnikom ili čak kratkoročnim planom, no to je ta razlika u pristupu gdje svatko bira ono što mu najviše odgovara.

Tehnika koja mi se sviđa je vjerojatno najpoznatija tehnika za produktivnost, Pomodoro tehnika, nazvana po kuhinjskom timeru u obliku rajčice (moraš voljeti takvu tehniku). Ona podrazumijeva rad na odabranom zadatku u četiri 25-minutna intervala („pomodora“) sa kratkim pauzama (3-5 minuta) između intervala, te jednu dulju pauzu, 15-30 minuta, nakon 4 intervala. I tako ukrug, dok posao nije gotov. Na taj način moguće je minimizirati distrakcije i fokusirati se na taj jedan zadatak. Prema osobnom iskustvu, ta tehnika najbolje djeluje kad treba odraditi tzv. „deep work“, odnosno neki inteligentan posao za koji je potrebno više vremena i dublja koncentracija. Raditi po Pomodoru na više različitih projekata odjednom može biti i kontraproduktivno, zbog vremena koje je potrebno da se mozak prebaci na novi zadatak.

Još jedna zanimljiva tehnika koja se spominje u Duhiggovoj „Smarter, Faster, Better“ je tehnika mentalnih modela. Kada imate pred sobom neki zahtjevan zadatak, primjerice kompleksne pregovore ili, primjer koji se navodi u knjizi, brzu reakciju pilota aviona u slučaju kvara, zgodno je unaprijed si predočiti cijeli tijek situacije sa svim mogućim ishodima te vizualizirati idealan ishod. Sa tako konstruiranim mentalnim modelom možemo brže uočiti da nešto nije u redu i prema tome reagirati.

Naravno, ovo je samo vrh ledenjaka kada se govori o produktivnosti. Postoji još velik broj raznih tehnika za produktivnije korištenje vremena, a nisam se niti dotakla važnosti suradnje sa drugima kako bismo postigli još bolje rezultate. Taj dio će pričekati da budem još malo produktivnija. 🙂

Da sumiramo:

  1. Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“
  2. Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.
  3. Stvorite naviku rada.
  4. Priredite okolinu za uspjeh.
  5. Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

I ne zaboravite, nekad treba i dozirati produktivnost:

Bravo, stigli ste do kraja posta! Ne znam znači li to da ste zabušavali čitajući dok vas čeka neki važan posao, no u svakom slučaju, tu je još par resursa za vas koji želite ući dublje u tematiku:

  • Zašto Seth Godin smatra da hitne stvari treba ignorirati, možete pročitati ovdje.
  • Kratak sažetak David Allenove knjige „Getting Things Done“ u formi animacije možete naći ovdje, a zanimljiv podcast s njime kao gostom gdje također opisuje svoju GTD tehniku, ovdje.
  • Ovdje možete naći jako simpatičnu animaciju koja opisuje Pomodoro tehniku.
  • Ako ste mislili da ste do sada naučili slagati odjeću, think again! Marie Kondo će vam ovdje pokazati da je jedan tako, ehem, nezanimljiv posao moguće raditi s ljubavlju (da, stvarno).

Lilit

Koja je najvažnija stvar kojoj možemo naučiti svoju djecu?

 

Za početak, zgodno je naučiti djecu da nije sve što izgleda jestivo zaista jestivo (tu ćemo izbjeći pokoju kriznu situaciju). Nakon toga, da sami jedu i idu na wc – to nam donosi priličnu uštedu vremena. Zgodno je i kad se sami oblače, ili kad znaju prema uputama donijeti stvari (na primjer pivu iz frižidera), a kad krenu s kućanskim poslovima, otvaraju se skroz novi vidici.

Šalu na stranu, svakako je najbitnije djecu naučiti nekim osnovnim vrijednostima (koliko god gore navedene stvari bile važne, za njih, a i duševni mir nas roditelja), na primjer poštenju, iskrenosti, suosjećanju, brizi o drugima, upornosti… No, uz te univerzalne vrline, postoji još jedna osobina koja je apsolutno nužna za uspjeh u životu. Ne samo djeci, već i svima nama. Tu osobinu su usavršili, među ostalima, i Thomas Edison, Michael Jordan, Babe Ruth i Jack Welch, a zove se mindset (hrvatski možda najbliže – način razmišljanja).

Dr. Carol Dweck, psihologinja i autorica mega popularne knjige “Mindset: the new psychology of success” preispituje dosad uvriježeno mišljenje da su, primjerice, inteligencija ili umjetnički talent urođene osobine svake osobe, i nudi prilično revolucionarnu protutezu da se baš svaka osobina može, uz dovoljno truda, naučiti. Prema Carol, mi smo prazan list, potpuno čist – a kako ćemo ga popuniti ovisi o čarobnoj osobini – mindsetu. Dr. Dweck razlikuje 2 tipa mindseta: fiksni ili ograničavajući mindset, te growth mindset – onaj otvoren za učenje i razvoj.

Fixed vs. growth mindset u primjeni

Za bolje razumijevanje oba mindseta, niže možete naći nekoliko primjera koji pokazuju razliku u pristupu osoba sa fiksnim mindsetom u odnosu na one s growth mindsetom.

Fixed mindset

(Moja sposobnost je nepromjenjiva i ujedno ono što me iz temelja definira. Stoga su svaki neuspjeh ili kritika tragični i definitivni)

  1. IZAZOVI: Uvijek i pod svaku cijenu moram izgledati pametno i sposobno. (Izbjegavam teške zadatke)
  2. TRUD: Ako sam stvarno sposoban, ne moram se truditi. (Ako se moram truditi, znači da nisam poseban / dovoljno talentiran)
  3. NEUSPJEH: Neuspjeh otkriva moje mane i pokazuje da nisam dovoljno dobar. (Moram sakriti svoju nesposobnost)
  4. KRITIKA: Ne želim slušati nikoga tko govori loše o meni. (Ignoriram konstruktivnu kritiku)
  5. TUĐI USPJEH: Lako njemu, drugi su mu pomogli. (Osjećam se ugroženim)

Growth mindset

(Ono što (još) ne znam, uz dovoljno truda mogu naučiti)

  1. IZAZOVI: Uvijek i pod svaku cijenu želim učiti. (Biram teže zadatke za koje se moram više truditi i razvijati nove vještine – čak i ako ne uspijem otprve)
  2. TRUD: Izvrsnost traži sate / mjesece / godine predanog rada. (Ako se budem trudio, postajat ću sve bolji i bolji)
  3. NEUSPJEH: Neuspjeh mi pokazuje na čemu moram dodatno poraditi. (Ovaj put nisam pobijedio, no za sljedeće natjecanje ću više trenirati skokove)
  4. KRITIKA: Hvala ti što si mi obratio pažnju na te propuste. (Konstruktivnu kritiku vidim kao priliku za učenje)
  5. TUĐI USPJEH: Želim biti kao Sanja, njoj sve ide od ruke. Morat ću više učiti. (Tuđi uspjeh me inspirira da radim još više)

U koji mindset mi pripadamo?

Većina ljudi koji rade na sebi, educiraju se, putuju, otvoreni su prema drugačijim kulturama i novim idejama, automatski će pomisliti da imaju growth mindset. I mene je iznenadilo da je istina pomalo drugačija. Zapravo, svi smo mi neka kombinacija fiksnog i growth mindseta, kako na kojem području; u poslu, na polju kreativnosti, u sportu – pa čak i u međuljudskim odnosima. Ključno je prepoznati što dovodi na površinu naš fiksni mindset, te kako ga preoblikovati u growth mindset.

Posebno zanimljivo je da je moguće ljude vrlo jednostavno privremeno ubaciti u fiksni ili growth mindset; primjerice, Carol navodi jedan eksperiment gdje je grupa zaposlenika sudjelovala na tečaju kompjuterskih vještina. U prosjeku, svi zaposlenici su imali jednaku vjeru u svoje kompjuterske vještine, no polovici su rekli da su kompjuterske vještine urođena sposobnost, a ostatku da se te vještine mogu naučiti. Grupa koja je mislila da se radi o urođenoj sposobnosti je tijekom eksperimenta izgubila vjeru u svoje vještine, dok je ostatak napredovao unatoč greškama koje su radili.

Iz ovoga je vidljivo da snaga mindseta nije nipošto zanemariva. Osim što svaka osoba može puno bolje iskoristiti svoj potencijal ako životu pristupa iz cipela growth mindseta, prepoznavanje fiksnog mindseta u drugima pomaže nam da ih puno bolje razumijemo, neutraliziramo destruktivna ponašanja i pomognemo im da promijene svoj pristup. Ovo je posebno važno u poslu gdje je osnovna zadaća menadžera usmjeravati zaposlenike kako bi maksimalno iskoristili svoj potencijal, a još i više u obrazovanju gdje učitelji i profesori od najmanjih nogu oblikuju umove naših malih ljudi.

Kako se trajno ubaciti u growth mindset?

Ovo je zasigurno najbitniji korak ako želimo zaista iskoristiti sve prednosti koje nudi ovaj način razmišljanja. Za trajno rješenje, potrebno je kontinuirano komunicirati na način koji potiče growth mindset. Kako prema djeci, tako i prema zaposlenicima, ili čak u vlastitim internim monolozima. Ukratko:

  • Umjesto sposobnosti, treba hvaliti proces (trud, strategiju, inovativan pristup, upornost, fokus). Umjesto: „Odličan uspjeh, stvarno si pametan!“ → „Odličan rezultat! Vidi se da si marljivo vježbao i riješio puno različitih zadataka.“
  • Postavite novi sustav vrijednosti. Umjesto: „Tako si brzo i lako riješila taj problem!“ → „Oprosti, čini se da sam ti zadala prelagan zadatak, idemo pokušati nešto malo izazovnije.“ Ili, za večerom razgovarajte o izazovima s kojima ste se taj dan susreli i objasnite zašto su bili zanimljivi i kako ste ih riješili (ili što ćete pokušati sutra).
  • Usvojite riječ „JOŠ“. („Nisam dobar u matematici.“ JOŠ. „Ja to ne mogu!“ JOŠ.)

Je li growth mindset garancija da ćemo biti uspješni?

John Wooden (A.K.A. Coach), legendarni košarkaški trener koji je sa UCLA momčadi osvojio 10 nacionalnih prvenstava u 12 godina koliko ih je trenirao, bio proglašen najboljim trenerom  6 godina zaredom i bio prva osoba koja je ušla u national hall of fame i kao igrač i kao trener, uspjeh definira na sljedeći način: Duševni mir postignut samo kroz zadovoljstvo sobom, znajući da ste dali svoj maksimum. Njegov je TED talk “The difference between winning and succeeding“ prožet jednostavnim mislima koje utjelovljuju growth mindset i odlična je inspiracija svakome tko želi ideju growth mindseta primijeniti na vlastiti život ili je prenijeti svojoj djeci. Naravno, nikad nema garancije, ali kako i sam Coach kaže,

„…To je ono što je stvarno važno. Ako se potrudite redovito dati sve od sebe, rezultati će biti oni kakvi trebaju biti. Ne nužno onakvi kakvi biste željeli da budu, ali onakvi kakvi trebaju biti.“

Za one koje je zaintrigirala priča o mindsetu i željeli bi saznati više o ovoj tematici, evo par zanimljivosti iz bespuća interneta:

  • Genijalan John Woodenov TED Talk možete u cijelosti pogledati ovdje, a njegovu poznatu piramidu uspjeha možete pronaći ovdje.
  • Michael Jordan, picture perfect primjer growth mindseta, u ovom kratkom filmiću objašnjava glavni razlog zašto je uspio.
  • Kampanjci (a i oni koji jednostavno vole simpatične animacije) mogu pogledati ovih nekoliko filmića: Kratak sažetak Caroline knjige možete pronaći ovdje, tu je i još jedna kratka animacija koja ilustrira razliku između fixed i growth mindseta, a ovdje u 4 minute možete pogledati kako se lakše ubaciti u growth mindset.
  • Kako je Richard Branson usvojio mindset koji ga je lansirao među milijardere (a možda mu zaradio i tu vitešku titulu), možete pročitati ovdje.

Lilit

Što nedostaje u vašem opisu posla?

Ovaj post je inspiriran sličnim postom odličnog Setha Godina: poduzetnika, autora 18 bestselera i čovjeka iza jednog od svjetskih najpopularnijih blogova o marketingu, leadershipu i mnogim drugim poslovnim konceptima koji ultimativno teže mijenjanju svijeta nabolje.

U vrijeme kada je svijet postao globalno selo, gdje nam tehnologija omogućava dobivanje informacija u sekundama, kada mnogi tradicionalni poslovi postaju suvišni, ljude zamjenjuju strojevi, a tržište rada je konkurentnije nego ikad, postoje određene vještine koje se ne navode u oglasima za posao, a trebale bi se podrazumijevati. Čak bi se moglo reći da su dio poslovne osobne higijene.

Prisjetite se, primjerice, gospodina „To nije moj posao“, ili gospođice „Ne odgovaram na mail prije nego me 2x pingnu“. Tu su i kolege „Derem se da me bolje razumijete“, „Pomažem kolegama samo ako i oni meni mogu pomoći, a budući da sam najpametniji to je nikad“, ili onaj „To se ne može“ developer. Sigurno ste ih susreli, kao i ja. Nisu kao Štrumfovi, ima ih posvuda, i interakcija s njima je brutalno frustrirajuća. A možda ste i sami nekad odradili suvišan posao jer se nekad prije to radilo (česta pojava, pogotovo na početku karijere), niste se borili za onu edukaciju ili ste izašli sa sastanka pitajući se tko su bili ti ljudi i jeste li možda tih pola sata umjesto u sobi 3A trebali biti u 4A.

Pa  evo i moje verzije Sethovog popisa (dodatno prilagođenog za naš balkanski mentalitet):

  • Odnosi se prema kolegama s poštovanjem i uvijek održavaj kulturan ton koji potiče na suradnju
  • Ne traži krivca nego rješenje
  • Pažljivo doziraj rečenicu „To nije moj posao“
  • Pohvali dobar rad svojih kolega
  • Unesi u svoju okolinu dobru energiju
  • Osmjehni se što češće
  • Ponudi pomoć gdje vidiš da je potrebna, čak i ako te nisu pitali
  • Eliminiraj suvišne zadatke iz svog opisa posla
  • Ostavi svoj posao organiziranijim nego što si ga našao
  • Sreži troškove gdje je moguće
  • Uvijek provedi lessons learned
  • Osmisli procedure koje automatiziraju radnje koje se moraju opetovano izvoditi
  • Preskoči sastanke na kojima ne moraš reći niti jednu rečenicu
  • Ne sazivaj sastanak koji bi mogao biti e-mail
  • Uvijek pitaj zašto
  • Kod novih izazova ne traži razloge zašto nešto ne napraviti, nego predloži što se može napraviti
  • Preuzmi inicijativu za vlastito dodatno obrazovanje
  • Osnuj kutiju za prijedloge poboljšanja na radnom mjestu

Sigurno sam neke stvari i propustila. Rado bih čula vaše prijedloge u komentarima. 🙂

Kao bonus za kraj, evo jedan primjer suvišnog zadatka:

A za one koji žele znati više…

  • Puni Sethov post možete pronaći ovdje.
  • Seth, uz pregršt bestselling knjiga i zanimljiv blog, ima i jako zanimljive podcaste; Seth Godin’s Startup School predstavlja odličan vodič namijenjen svima koji planiraju pokrenuti vlastiti posao, dok se u Akimbu mogu pronaći svi koji vjeruju da se kultura (a time i svijet) mogu promijeniti.

Lilit