Category: Roditeljstvo

Navedi najuspješniju osobu koju znaš!

Zadnjih dana na dva floora ponovno čitam i slušam Tima Ferrisa, i za oko (uho) mi je zapelo jedno zanimljivo pitanje upućeno većini sugovornika iz knjige Tools of Titans:, nazovi enciklopedije taktika, navika i strategija uspješnih ljudi (njih 200tinjak) koje je Tim intervjuirao kroz period od par godina: „Navedi najuspješniju osobu koju znaš.“ Jedno naoko jednostavno pitanje, na koje većina nas ima spreman odgovor kao iz puške; većinom su to klasici poput Richarda Bransona, Jeffa Bezosa, Barracka Obame, Michaela Jordana ili Angele Merkel.

Tko je treća najuspješnija osoba koju znaš?

No, u jednoj od epizoda svog podcasta „The Tim Ferriss show“, u razgovoru s Derekom Siversom, najpoznatijem po pokretanju web store-a za prodaju muzike CD Baby i mini-vodiču za poduzetnike koji možete pročitati u sat vremena „Anything You Want“, Tim je nabasao na zanimljiv koncept gledanja na to (a ujedno i većinu drugih pitanja): koja je treća najuspješnija osoba koju znaš?

Ta mala reformulacija traži malo podrobniju analizu navedenog pitanja, i čovjek se zapita – što uopće za nekoga znači uspjeh? Osobno, karijere mnogih javnih (po aktualnim kriterijima, uspješnih) osoba vidim kao posebnu mini verziju pakla od koje bih pobjegla glavom bez obzira i zabila se u fotelju sa šalicom čaja i nekom dobrom knjigom… a slično, sigurna sam, razmišljaju i svi drugi, ovisno o maloj verziji svemira koju žive; one man’s trash is another man’s treasure.

Kako glasi definicija uspjeha?

Sigurno je da generalno ideja uspjeha uvijek podrazumijeva jednu ili više od sljedeće tri komponente: poslovnu, obiteljsku i onu vezanu uz fizičko zdravlje. U svojem (britanski duhovitom, iako i nije rođeni Britanac) TED talku Alain de Botton, jedan od najvećih europskih suvremenih filozofa, dotiče se analize poslovnog segmenta uspjeha na vrlo simpatičan način (ako ste ikad osjećali određeni animozitet prema gospodi u Ferrarijima, nakon ovog videa ćete ih gledati drugačijim očima). 🙂

De Botton navodi kako je danas izuzetno bitno imati uspješnu karijeru – i predlaže na koji način je najbolje pristupiti potrazi za njom. Prema njemu, živimo u vremenu gdje je lako (zbog mnogobrojnih vanjskih utjecaja, od mišljenja bliskih nam osoba do marketinških poruka) željeti stvari iz krivih razloga. Iz tog razloga je ključno: biti sigurni da je naša definicija uspjeha upravo naša, a uz to biti svjesni da ne možemo imati sve.

U gore navedenoj knjizi, u poglavlju „Kako se ocjenjujete?“ Derek Sivers se također bavi idejom definicije uspjeha i potrebi da otkrijemo što je točno uspjeh za nas; Navodi kako neki uspjeh vide kroz to koliko novca zarađuju, a drugi kroz koliko ga doniraju onima kojima je potreban. Neki smatraju uspjehom promijeniti na bolje živote mnogih ljudi, dok drugi više cijene radikalnu promjenu života nekolicine bliskih ljudi. Slično, a opet tako različito.

Kako kaže Stephen Covey,

„Ako nam ljestve nisu naslonjene na pravi zid, svaki korak koji napravimo vodi nas na krivo mjesto brže.“

Klinci i uspjeh

Iz perspektive roditelja, čini mi se upravo te dvije stvari ključno za prenijeti na naše male, slatke, a nekad tako izluđujuće klince. Nekako u njima zalijevati stvari koje ih vesele, u kojima su dobri i naučiti ih da se treba i vrijedi potruditi za ono što želiš – ali da svako DA ujedno znači i NE nečemu drugome, te da se mora pažljivo (i srcem!) birati. A onda, ako uložiš trud i fokusiraš se na svoje snove, jednog dana možeš biti uspješan, baš u onom smislu uspjeha kako si ga sam definirao.

Za one koji nisu još raščistili sami sa sobom kako gledaju na uspjeh – ili su možda dogurali do standardne definicije uspjeha samo da bi saznali da zapravo to i nije to – čarobna formula bi mogla biti uzeti dan slobodno, zatvoriti se u neku kolibicu u Gorskom Kotaru bez interneta i promišljati o tome što vas čini sretnima. Zapravo, kad bolje razmislim, ta kolibica zvuči dobro i bez promišljanja. Uz troje djece, i samo malo tišine bi dobro došlo. 🙂

Lilit

 

P.S. Ako razmišljate o kretanju u poduzetničke vode, toplo preporučam gore navedenu „Anything you Want“ Dereka Siversa. Tih 80tak stranica malog formata jedan su od mojih bolje uloženih sat vremena u zadnje vrijeme. „Ako nije hell, yeah! – onda je ne.“ „I onda se sve u potpunosti promijenilo.“ „Prednost neimanja financiranja“ „Ideje su samo multiplikator izvedbe“ „Odbij hrabro“ „Ne kažnjavaj svakoga zbog pogrešaka nekoliicine“ – samo su neke od inspirativnih ideja koje poduzetnika u nastajanju mogu gurnuti u pravom smjeru. Također, nisu ograničene samo na poduzetnike. Većina savjeta (ili, kako ih on zove, stvari koje su mu se dogodile) mogu se primijeniti ako razmišljate o promjeni karijere, boljoj organizaciji vremena, povećanju produktivnosti ili nekom od sličnih izazova modernog doba.

Ako trenutno niste za knjigu, na linkovima niže možete naći linkove na epizode Timovog podcasta sa Derekom Siversom… a i moj tekstić o tome zašto možda ne želite da vam klinci budu najbolji na svijetu u svojem odabranom području.

5 načina kako preživjeti Godišnji Umor

Neki novi godišnji

Kao što svaki roditelj male djece zna, s dolaskom djece koncept godišnjeg se pomalo mijenja.

Dok ste nekad na plaži čitali knjigu, pržili se poput srdelica na nekoj stijeni ili pak pili pivu u hladu odmarajući tijelo i um, sada glumite šerpu tegleći zilijun rekvizita do plaže, a kad ste jednom stigli, rijetko i sjedite, a kamoli ležite. Poput kobca pomno pratite svaki korak svojih potomaka, ne biste li spriječili da ulete sami u more, isprobaju tuđe japanke, ukradu nečiju igračku, pogode nekoga kamenom u glavu, poskliznu se na mokrom podu i slično, uvijek spremni da u trenu skočite i pojurite u intervenciju ako prilika to zatraži. Na kraju jednog takvog izleta, kad vas već pluća bole od puhanja napuhanaca a noge bride od trčanja po oblucima i ne razumijete kako ste uopće doteglili toliko stvari do plaže, ponekad vam srce zaigra pri pomisli na klimatizirani ured gdje biste napokon mogli malo predahnuti.

Šalim se, naravno, jer ima nekih koji se na godišnjem neizmjerno zabavljaju, čineći tu novu situaciju vrijednom svega gore navedenoga. Dječja vriska dok se špricaju kanticama, smijeh kad ih tata baca u more, ponos kad sa rukavićima preplivaju od mame do none ili skoče u val pa izrone mokre raščupane kose mora vam izmamiti osmijeh na (umorno, ali nećemo sad o tome) lice i učiniti da zaboravite na onaj bus do doma koji ste maloprije razmatrali.

Trikovi za preživljavanje

Kako ipak svi želimo otići na taj godišnji, a po mogućnosti i čim ugodnije ga provesti, empirijskom metodom pokušaja i pogrešaka mi smo pronašli nekoliko načina kako mrvicu neutralizirati efekt male djece na godišnjem.

  1. Location, location, location. Ako je ikako moguće, odabrati lokaciju blizu plaže. Ovo smo isprobali tek ove godine, i bio je toliko efikasno da dobrano zaslužuje prvo mjesto. Činjenice da put do plaže u karavani u kojoj jeste traje 1 minutu, da možete ponijeti sve ružičaste flamingose i kantice i lopatice bez da vam treba prikolica i da za svako „piški mi se“ i „kaka mi se“ možete samo preskočiti par stepenica do stana zlata vrijede.
  2. JOŠ klinaca. Ovo sam već spomenula kad sam pisala o tome kako (što bezbolnije) putovati s toddlerom, ali ponovit ću jer ne mogu to dovoljno naglasiti: pobrinite se da pribavite društvo za svoju djecu. Mi smo ove godine otišli na godišnji sa šogorom i šogoricom i njihovo četvero djece, dovoljnog raspona godina da svatko ima adekvatno društvo. Do te mjere su bili zaokupljeni igrom da smo na momente mi odrasli bili posve zaboravljeni – slobodni da popričamo, popijemo kavu ili neki sličan luksuz. Što me dovodi do treće točke.
  3. Čuvalice. Ako okolnosti dopuštaju, nije naodmet priuštiti si i neki vid čuvanja djece za krizne situacije. Na primjer, kada biste željeli možda koji sat provesti nasamo sa boljom polovicom (što osobno obično zaboravim kad je bio zadnji put kad smo to uspjeli), ili, možda realnije, doma neometano pogledati neki film (jer se i granica dječjeg spavanja na godišnjem opasno pomiče ka nikad). Ovaj manevar moguće je izvesti na nekoliko načina:
    1. U duhu poticanja ranog poduzetništva i razvoja dječje samostalnosti, omogućiti starijoj djeci iz prethodne točke da zarade kakav džeparac pričajući priče, čitajući ili igrajući se sa mlađima.
    2. Otići na godišnji sa bakama i djedovima željnim svojih unuka i tako im omogućiti da ih se neometano nauživaju… dok vi sami pijete kavu na rivi i čitate svaki svoje novine u duhu prave dekadencije.
    3. Isprobati neki od obiteljskih hotela rastuće popularnosti gdje je sve prilagođeno malim šefovima, od hrane do hrpetine igračaka, aktivnosti… čak i plaćenih animatora. Pojmovi poput „prljaonica“, „dječji fitness“, „mini disko“, „znanstveni kutak“ ili „kinodvorana“ daju vjerovati da investicija u ovakav odmor neće biti uzaludna. Nažalost, ovaj vid odmora još uvijek nismo sami isprobali, ali prijatelji koji jesu vraćaju se svake godine, vjerojatno ne bez razloga.
  4. Ekipa. Grupni odlazak na more sa nekoliko parova bez djece. Ovo bio naš ovogodišnji izlazak iz comfort zone, jer smo se po prvi put otkad imamo djecu odvažili pridružiti grupi frendova koji tradicionalno svake godine na veliko spajanje idu zajedno na more. Ranije smo to preskakali jer smo – pa, željeli zadržati prijatelje 🙂 – ali ove godine smo zaključili da nećemo nikad znati kako bi bilo dok ne probamo. Iako smo, uz svu nadu da bi nekako moglo ispasti dobro, zapravo očekivali da će se naše zajedničko more pokazati najefikasnijom prirodnom metodom kontracepcije, djeca su nas, kako to i inače čine, iznenadila. Naši prijatelji pokazali su se izuzetno zanimljivima našim klincima i bilo je i situacija gdje smo muž i ja pili kavu dok su se drugi igrali s našom djecom. Podijeljena odgovornost rocks. A kako je njima bilo – to ćemo saznati kad ponovno dođe vrijeme za poziv na grupno more. 🙂
  5. I last resort… Na kraju, ako ni jedna od gore navedenih metoda ne upali, uvijek ostaje zadnja opcija – skratiti godišnji za tjedan dana, klince ujediniti s njihovim prijateljima u vrtiću i onda se pošteno odmoriti. 😀

Bilo da ste ove godine već odmarali ili vas godišnji tek čeka, želim vam ugodno provedene ove vruće dane i malo osvježenja, ako ništa, bar za produženi vikend. Uz malo mira. 🙂

Lilit

Kako naučiti starog psa novim trikovima, ili: zašto su dobre navike ključ uspjeha

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Ako ste se ikad zatekli kako ponavljate neku od klasičnih uzrečica koje ste s laganim okretom očima slušali od vlastitih roditelja dok ste bili mali, ovo je najvjerojatnije jedna od tih. Ovaj konkretan klasik (s dosta ljubomore) roditelji prodaju djeci kako bi im, kada krenu jamrati oko toga kako je škola teška, naporna, bla…, osvijestili da im je zapravo – pa, odlično – jer nemaju apsolutno nikakve odgovornosti, mogu spavati koliko žele (roditeljski mokri snovi), netko ih sponzorira i najveća briga im je kako smuljati starce da ih puste što duže van. Naravno, to nikad neće uspjeti dok i sami klinci ne dođu u istu poziciju, jer je to naprosto jedna od onih stvari koje moraš iskusiti na vlastitoj koži. Na primjer, kad u subotu ustaneš u 7 (a legla si u 1 jer si dan prije nakon jedno 3 mjeseca odlučila pogledati neki film) da bi prije dječjeg rođendana u 1 stigla na plac, kozmetičarki, odvesti djecu na šišanje i ručati (true story). O ostatku dana bolje da i ne govorim.

Limitless

Ukratko, svi znamo da s laskavom titulom „odraslih“ dolazi i sijaset obaveza kojih bismo se, iskreno, nekad radije riješili – ali ih naprosto nemamo kome delegirati. Tu nastupa (nasušna) potreba da nekako uspijemo dosegnuti višu razinu organiziranosti i u nekom stanju ludog flow-a počnemo križati taskove s to-do liste tom brzinom da se papir krene pušiti.

O navikama kao jednom dijelu tehnika kojima možemo postići višu razinu produktivnosti sam već pisala ovdje, ali ovaj puta, potaknuta činjenicom da upravo zbog neimanja navike redovnog pisanja ovaj blog post kasni laganih par mjeseci, željela bih ući malo dublje u tematiku.

Pitanje za milijun kuna: Kako izgraditi dobru naviku?

Na ovu temu ima podosta za reći James Clear u svojoj knjizi „Atomic Habits“, koju je napisao među ostalim upravo na temelju vlastitog iskustva. James je, naime, kao srednjoškolska sportska zvijezda u usponu, na jednom od treninga zaradio palicu u glavu, koja ga je smjestila u komu i poklonila mu ozbiljnu ozljedu mozga. Oporavak je bio težak, a povratak na staru razinu gotovo nemoguć – no on je to uspio, i više od toga, zahvaljujući čeličnim navikama. Vrlo motivirajuća i inspirativna priča sa happyendom koja vas naprosto vuče da istog trena sami poradite na stvaranju vlastitih dobrih navika. Srećom, nakon čitanja (odnosno, u mom slučaju, slušanja) knjige, taj se dio čini kao piece of cake. Dobro, možda ne baš piece of cake – treba tu dosta ustrajnosti, dosljednosti i općeg neodustajanja, ali može se.

Za razliku od Charlesa Duhigga i njegove biblije o navikama Power of Habit, koja više pažnje posvećuje razumijevanju kako navike funkcioniraju, Clear ide korak dalje i ulazi u ono konkretno – kako točno stvoriti dobre navike i, još važnije, kako ih zadržati.

Za početak, najbitnije je krenuti od ključnog pitanja (kao što nam često ponavlja Simon Sinek): ZAŠTO želimo usvojiti tu konkretnu naviku?

  • Hoće li nam olakšati život? (na primjer, ako uvijek stavljamo ključeve na isto mjesto pa ih više nikad ne moramo  u panici tražiti dok kasnimo na posao)
  • Hoćemo li biti brži u odradi nekih od svojih dnevnih taskova? (ako pripremimo odjeću za posao večer prije, brže ćemo se spremiti i stići na posao)
  • Hoćemo li se bolje osjećati i biti zdraviji?  (ako tri puta tjedno vježbamo, smanjit ćemo rizik od mnogih bolesti)
  • Hoće li ta navika ojačati naš identitet? (ako svaki dan kad dođemo u ured pitamo kolege kako su, znači da smo tip ljudi koji brinu o drugima)

Jednom kada to utvrdimo, implementacija nove navike u našu rutinu bit će utoliko jednostavnija.

Stvaranje navika „for dummies

Za nas koji volimo precizne upute, Atomic Habits nudi 4 laka koraka za izgradnju nove navike:

  1. Učinite ju očitom. (Make it obvious)
  2. Učinite ju privlačnom. (Make it attractive)
  3. Učinite je jednostavnom. (Make it easy)
  4. Učinite ju zadovoljavajućom. (Make it satisfying)

Konkretno, pokazat ću kako je to išlo na mom vlastitom primjeru. Kao netko tko je p.d. (prije djece) prilično često čitao, u zadnje vrijeme sam bila na prosječno jednoj pročitanoj knjizi u par mjeseci (ne računajući slikovnice :)) i to me je znalo podosta frustrirati. Onda sam odlučila iskoristiti blagodati tehnologije, investirati u mjesečnu pretplatu na Audible i na taj način „pročitati“ bar jednu knjigu mjesečno.

Slijedeći algoritam, priča je išla ovako:

  1. Učiniti naviku očitom. Još iz Power of habit znamo da su mjesto i vrijeme najčešći okidač za pokretanje neke navike. U mom slučaju, zadala sam si zadatak da kad sjednem u auto na putu na posao odmah uključim Audible i u ti svrhu držim slušalice na suvozačkom sjedalu tako da me odmah podsjete da se prikopčam prije nego krenem.
  2. Učiniti ju privlačnom. Ovaj dio je bio stvarno jednostavan, jer zaista uživam u tom slušanju obzirom da biram knjige koje me stvarno zanimaju, a uz to nema ni prekidanja (što je danas gotovo defaultno stanje – zato i imamo attention span od tri minute (neki kažu čak 8 sekundi, ali mislim da je već i 3 minute dovoljno loše). Tih pola sata je samo moje vrijeme – endemska vrsta ovih dana.
  3. Učiniti ju jednostavnom. Ovaj dio sam riješila pretplatom na Audible gdje knjigu nabavljam doslovce u par sekundi – malo proguglam i evo je na mom mobitelu. Osim toga, za jednu knjigu u trajanju od nekoliko sati zna mi biti dovoljno i svega par dana, posebno ako mi je toliko zanimljiva da onda nekad ubacim sesiju slušanja i dok, na primjer, perem suđe ili slažem veš. Stvaranjem obaveze da poslušam pola sata dnevno zapravo poslušam i puno više.
  4. Učiniti ju zadovoljavajućom. Jeste li više tip za dokumentarac ili dobru komediju? I ja biram svoje knjige ovisno o tome što me u tom trenu veseli; neki lagani fiction ili poslovna knjiga koju kasnije mogu primijeniti na vlastitom primjeru. U svakom slučaju, rezultat je pozitivan osjećaj, što je ono zbog čega se vraćamo po još. Nažalost, neke navike nisu same po sebi privlačne i za njih je onda potrebno primijeniti određene trikove; na primjer, odlazak stepenicama na posao svaki dan u trenutku kada to radite neće vas baš pretjerano usrećiti, pogotovo kad stignete na svoj kat tako fino zapuhani da možete samo sjesti i hiperventilirati. U tom slučaju zgodno je aktivirati neki habit tracker gdje možete za taj dan staviti kvačicu za uspješno odrađen uspon, i na taj način si ubaciti malo dopamina kad vidite poduži streak.

Kako smo znali govoriti na matematikama: Vrijedi i obrat

Naravno, osim navika koje želimo stjeći, postoje i one kojih se pošto poto želimo riješiti (nemoj misliti na Torticu) – a najčešće to ide još i teže nego stvoriti neku novu. Ima James recept i za to, no o tome drugom prilikom.

„Čitanje“ sam apsolvirala, sad se samo treba prebaciti na redovito pisanje. 😀 Ništa, slijedi novi test za Jamesa i njegovu metodu. 🙂

Lilit

Suck it up, hold on tight & JUST DO IT

Nakon povratka s porodiljnog, jedna se tema nameće kao najlogičnija za prvi post: kako preživjeti povratak u rutinu kuća – pos’o – kuća – pos’o.

Inicijalno sam je planirala zaobići u velikom luku, kako to inače radim s temama o kojima smatram da se nema više puno novoga reći, ili bar odgoditi do daljnjega (dok ne budem imala u rukavu nekoliko fool-proof tips & tricks kako da ta životna prekretnica ne bude šok vrijedan blažeg oblika PTSP-a). No, kako je vrijeme odmicalo, moj mi se doživljaj cijele te situacije činio sve važnijim, jer je, takav neoriginalan kakav jest, ipak bio moj i ostavio značajan trag u mojoj svakodnevici (toliko da danas prvi put kao ponovno zaposlena žena pišem ovaj blog post sa zakašnjenjem od gotovo mjesec dana).

Dok sam još uživala doma sa svoje dvije štrudlice, nisam se zavaravala da neće biti čupavo jednom kad ih ispalim u vrtić i zaputim se svakodnevno u Radničku. Samo sam se nadala da će period prilagodbe biti što kraći i bezbolniji.

Vrijeme ne čeka nikoga, i u toj nadi tjedni su prolazili. Napokon je došao i taj dan; kraj jedne ere. Blizanci su nakon gotovo dvije godine krenuli u vrtić, a ja na posao – i svijet se nastavio okretati. Nakon nešto više od mjesec dana posla sa troje klinaca u vrtiću, baš i nemam nekakvih fool proof tips. No, mogu reći sljedeće:

  • Sa cjelodnevnog druženja, zajedničko vrijeme sa djecom spasti će na 2-3 budna sata prije nego ih spakirate u krevete, a sami se bacite na kuhanje, pospremanje i sve ostale divote koje roditelji koji rade ostavljaju za one slobodne trenutke kad djeca zaspu. I vama i djeci to će vrijeme biti prekratko i nedovoljno.
  • Neće više biti onih „razbij staklo u slučaju nužde“ power napova koje ste uspijevali ugurati dok klinci spavaju kad se zaredaju neprospavane noći. Naučit ćete funkcionirati na novim razinama sna (odnosno, nedostatka istoga) i možda češće nego prije, u potrazi za dodatnim boostom energije, poput mađioničara činiti da jedna Milka nestane u trenu.
  • Umjesto raznolikih, turbo hranjivih obroka temeljenih na superhrani i idealnim omjerima proteina, masti i ugljikohidrata, češće ćete pribjeći jelima iz ekspres lonca koja su gotova u pola sata (nema veze što ste isto kuhali prekjučer, tko se uopće sjeća što se tada događalo).
  • Na poslu ćete biti kreativni, voditi intelektualno poticajne razgovore, rješavati goruće probleme, vježbati sive stanice, osmišljavati nove projekte… sve dok vas ne zadesi bolovanje pa ćete onda od doma, uz veselu viku nasljednika, odrađivati ono najhitnije, krajičkom oka pazeći da si netko ne izbije oko, pošara zid ili se ne zaigra sa škarama tijekom igre frizera. Zapravo, kad razmislim, pošaran zid i nije tako strašan ako donese koju minutu mira.
  • Nekad će se dogoditi da zbog posla morate putovati, ostavljajući roditelja br. 2 da sam žonglira sa klincima i njihovim aktivnostima. Povratak će biti gorko – sladak; djeca će vam, umornima od puta, oduševljeno trčati u zagrljaj i bit ćete presretni što ih sve opet vidite, ali ćete istovremeno šutke i junački morati preuzeti i sve obaveze koje je vaš partner do sada sam odrađivao, kako bi sada, još umorniji od vas, napokon mogao malo predahnuti.
  • Kriterij čistoće i urednosti stana pomaknut će se prema drugom ekstremu. Srećom, svi ćete biti toliko malo doma da ćete povremenu naslagu prašine jedva i primijetiti.
  • Izlasci u parkić poslije vrtića morat će se boriti za pravo prvenstva sa izrazitom željom da samo zalegnete na kauč s najdražom knjigom u ruci ili upalite najnoviju Netflix uspješnicu.
  • Sportske aktivnosti koje ste a) ranije ponekad uspijevali ugurati u vrijeme spavanja i b) za koje ste uopće imali energije morat ćete odrađivati prije posla ili kad svi zaspu – u svakom slučaju u doba kada organizam smatra da treba spavati. I to će vam jasno dati do znanja.
  • Najdraža igra s djecom bit će vam ona skrivača, i to tako da se skrivate u mraku iza vrata u wc-u s mobitelom u ruci da ulovite koju minutu za sebe.
  • Vikend, vrijeme koje ste dosad razlikovali samo po tome što vam je bolja polovica više vremena provodila kod kuće, postat će poput onih autića u cirkusu u koje se uspije ugurati nevjerojatan broj klaunova. Kao što oni samo izlaze i izlaze iz tog minijaturnog autića, a vi ne možete vjerovati da u njega može stati još išta više od igle, vaš će se vikend zatrpavati zavidnim brojem obaveza; još samo ovaj rođendan, još samo ručak kod staraca, pa treba složiti onu policu, dolaze nam i kumovi, kćerima treba pokrpati tajice, čekaju tri mašine veša a i mislila sam pročitati onu knjigu do kraja. Izlazak u kino? Ha ha, dobra fora. Možda sljedeći vikend. Čekaj, tada imamo već ono druženje…

Zvuči malo gorko? Najbolja kontracepcija? 🙂 Zapravo, odmah je lakše kad frustraciju proizašlu iz želje (i nemogućnosti) da se kloniraš izbaciš iz sebe. Jasno je da će se neka varijacija na temu gore navedenoga desiti manje-više svakom roditelju male djece koji ponovno počinje raditi. Nije baš cvijeće i proljeće, ali zapravo nije ni nešto posebno. Svima je tako, u ovom slučaju zaista nismo posebne pahuljice. Ni prvi ni zadnji. Treba prihvatiti to stanje kao novo normalno, stisnuti zube, zažmiriti i skočiti. Just do it. Kako kaže Nelson Mandela, „It always seems impossible until it’s done.“ Nakon nekog vremena, posao će se odrađivati lijevom nogom, klinci će se malo osamostaliti, a mi ćemo se ušemiti u raspored i sve će teći u ritmu švicarskog sata. Drugim riječima, u nadi je spas. 😀

Razvoj dječjeg mozga, ili: Lakše je ne urlati na dijete kad shvatiš da nije ono krivo što se baca po podu dućana

Ne, ne urlam na djecu kad se bacaju po podu dućana. Jednostavno ih ne vodim u dućan. 🙂 Šalim se, zapravo mi je nekim sretnim slučajem grah pao tako da taj tip tantruma preferiraju odraditi u naša 4 zida, a kad se i potrefi da ih taj poriv opali vani, to je češće u parku kad treba ići doma nego u dućanu. A onda, ako sve drugo propadne, odlučim da je vrijeme za malo treninga, uprtim prekršitelja na rame poput vreće krumpira i pokret.

Nego, na ovo sam zapravo mislila: Znate ono kad vas netko ili nešto brutalno živcira svojim ponašanjem, i mislite da ćete poluditi ako ga ne opandrčite nekim tupim predmetom po glavi iste minute? Srećom, prije nego što to zaista i napravite, saznate da za to (naizgled) skandalozno neoprostivo ponašanje zapravo postoji dobar razlog… i vaše ljutnje nestane u trenu.

To je razlog zašto, na primjer, ne bacimo bebu koja plače cijelu bogovetnu noć kroz prozor (ok, to i pitanje krivičnog djela), ili se ne ljutimo na psa koji nam se popiškio po tepihu; jer ne znaju bolje, ili ne mogu drugačije – odnosno, ne rade to NAMA.

E, upravo to bi bio ključ za bolje razumijevanje (i generalno hendlanje) ponašanja naših potomaka. Nije stvar u njima (niti u nama koji smo ih loše odgojili), već u činjenici da se, kako kažu Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi „Razvoj dječjeg mozga“, mozak djeteta neprestano razvija, ne samo u djetinjstvu već i u odrasloj dobi. Stoga baš i nije sa neke tri-četiri (a pogotovo „strašne“ dvije) spreman na empatiju, dijeljenje, suradnju, altruizam i sve te neke stvari koje smo i sami učili negdje do fakulteta (samo smo to mrvu zaboravili).

Čitajući gore navedenu knjigu pomalo sam se podsjetila satova biologije (i vinskih mušica, ali to je skroz jedna druga priča koju će samo Miočani razumjeti) i funkcija desne (impresije, osjećaji, sjećanja) i lijeve polutke mozga (logika, dosljednost, lingvistika). Dan i Tina nas uče kako one moraju biti integrirane, odnosno dobro surađivati, kako bi osoba bila uravnotežena.  I to ne samo one, već i donji dio (zadužen za osnovne funkcije poput disanja i treptanja te instinktivne reakcije poput „fight or flight“ analize) i gornji dio mozga (nadležan za kompleksnija promišljanja, maštanja i planiranja).

No, osim osnova neuroznanosti, Daniel i Tina nude i 12 strategija (praksa, praksa, praksa!) kako možemo djeci pomoći da postignu bolju suradnju svih dijelova mozga – i time im pomoći da se bolje nose sa vlastitim emocijama te kontroliraju svoje reakcije. To znači odmaknuti se korak dalje od tantruma posred dućana ili neprestanih svađa oko toga tko će pojesti zadnji batak, prvi oprati zube ili se igrati s novom igračkom (ubaci biser po želji, sigurna sam da ih i vi imate na pretek). Prodano!

Neću vas zamarati sa svih 12 strategija jer je Daniel velikodušno na svojoj web stranici podijelio ovaj šalabahter koji ih sve redom opisuje (bravo Dan!!), nego ću spomenuti nekoliko koje sam isprobala u praksi na svojoj četverogodišnjakinji, mojoj vrijednoj učiteljici koja svaki dan pred mene kao roditelja s veseljem i velikim žarom postavlja nove izazove.

Povezati i preusmjeriti (za one koji će konzultirati ranije spomenuti šalabahter, Connect and redirect)

H. ne voli prati kosu. Iako, kao i većina djevojčica, želi biti princeza, nositi lijepe haljine i često se uređivati, pranje kose (a posebice češljanje) za nju je forma najgoreg mučenja ravna metodama španjolske inkvizicije. Zapravo, to je redovito mučenje za nas obje jer ga prate suze u potocima i litre mog znoja dok napokon ne obavimo taj mrski posao. Moji pokušaji objašnjavanja kako se kosa mora češljati i kako se o njoj mora brinuti bili su, naravno, potpuno promašeni, za što Dan i Tina nude i znanstveno objašnjenje: nju potpuno preuzimaju emocije i jedino o čemu u tom trenu može razmišljati jest zašto NIPOŠTO NE ŽELI tamo sjediti i češljati se, pa onda samo plače. Pročitavši ovu knjigu, odlučila sam isprobati novu metodu. Rekla sam joj da razumijem da ju to boli i živcira, i predložila da pokuša ona mene počešljati. Kad je uočila da trava i nije zelenija u susjedovom vrtu, prestala je plakati i mogla je saslušati kako je dugu kosu potrebno održavati i kako će se morati na to naviknuti ako je želi nositi dugu. 1:0 za mamu. (Zapravo, više 99:1 za H., ali tko broji.)

Imenovati i obuzdati (Name it to Tame It)

Ovo je zapravo strategija koju svakodnevno koristim sa svo troje klinaca. Što su manji, to je kod njih veća eksplozija emocija kod svake nezgode koju dožive; ponekad je posve nemoguće predvidjeti što će uzrokovati totalni raspad sistema, a kada će pasti kao kruške u parku (i usput nama skinuti 2 godine života), samo da bi se digli, otresli sa sebe prašinu i otrčali dalje dok se mi tresemo od šoka još idućih 10 minuta. No, koliko god se nama te reakcije činile suludima, ako to pokušamo njima objasniti, nipošto nećemo naići na plodno tlo. Zato na svaki meltdown pokušavam reagirati kao da je to zaista tako jako strašno i pričam s njima: „Seka ti je uzela autić. I ona ga je jako htjela. Znam, sad si žalostan jer se ne možeš više igrati s njim.“ Nakon toga i jednog zagrljaja, obično se samo smire i otrče dalje. Sjedi, pet.

Sjetite se sjetiti se (Remember to remember)

Svaki dan imamo bezbroj prilika za poticanje razvoja dječjeg pamćenja: kroz prepričavanje zabavnih događaja, kad ih podsjećamo na neki trenutak koji smo podijelili ili kad ih pitamo kako im je bilo taj dan u vrtiću / na rođendanu / u parku. Nije neka revolucija, znam; svi to radimo automatski jer nas iskreno zanima što sve rade dok nisu s nama. No, ono što mi se baš svidjelo jest prijedlog kako doskočiti (a vjerujem da je većina roditelja to doživjela) djeci koja baš nimalo ne surađuju kad ih pitate kako im je negdje bilo. Sama se sjećam mnogih ovakvih divnih razgovora: „Kako ti je bilo u vrtiću?“ „Dobro.“ „Što si jela?“ „Ne sjećam se.“ „S kim si se igrala?“ „Sa svima“. „Čega ste se igrali?“ „Svačega.“ Izbjegavaju odgovore bolje od ruskih špijuna na ispitivanju. Međutim, ako im kažete „Ispričaj mi tri stvari koje su ti se dogodile danas; dvije istinite a jednu lažnu, a ja ću pogoditi koje su točne!“, provjereno (empirijski) ćete dobiti ipak neki konkretniji odgovor. Možda bude i izmišljen, ali svakako zabavniji od prethodno spomenutog scenarija kao sa nekog lošeg prvog spoja.

Povezivanje kroz sukob (Connect through conflict)

Kad vaše prvo dijete, zjenica u oku vašem, dobije brata ili seku (ili, u slučaju naše H., oboje), to vrlo brzo (otprilike u trenutku kad shvati da dobar dio roditeljske pažnje sad odlazi na tog nepoželjnog gosta) dovodi do konflikta. Ne jednom sam svjedočila raznim izrazima sestrinske ljubavi poput otimanja svake igračke, ležanja na blizancima ne bi li ih iznervirala, zatvaranja vrata braci i seki pred nosom, ćuškanja, čupanja, ostalih vrsta ozljeđivanja… A nisu ni priče drugih roditelja drugačije, dapače; na primjer, izjava jednog starijeg brata koji je učio manju sestru hodati: „Ako se rodi još jedna beba, učit ću je samo letjeti ili plivati“. Ili, čuđenje jednih roditelja tome zašto beba plače u krevetiću a maloprije je bila sasvim mirna, samo kako bi joj kasnije u bodiću našli od strane starijeg brata podmetnutu lego figuricu. Naravno, slični se igrokazi odvijaju i kod djece koji nemaju braće i sestara, no tada su meta prijatelji, rođaci, roditelji ili kućni ljubimci. Djeca su zaista kreativna u izražavanju svojeg nezadovoljstva nečime (ili nekime), jednako kao i izrazito usmjerena na ostvarenje svojeg cilja (koji god on bio u danom trenutku), bez imalo obaziranja na druge. Baš zato takve situacije treba iskoristiti kao priliku za vježbanje empatije. Kad dijete više puta bude upućeno razmisliti o tome kako se drugi osjećaju zbog njegovog ponašanja, negdje će se to pitanje ukorijeniti i u budućnosti dati plodove.

Ukratko, ova je knjiga jedno zanimljivo štivo koje nudi malo drugačiju perspektivu na one divne dane kada naše male ljubavi baš ništa ne slušaju i kao da namjerno pokušavaju do kraja stanjiti i onaj zadnji tračak živaca koji nam je ostao. Prema riječima autora, pomaže da roditeljstvo maloj djeci ne bude samo puko preživljavanje (osjećaj koji je sigurno svaki roditelj bar jednom iskusio), već i prilika za učenje temeljnih vještina potrebnih da bi postali uspješnim i sretnim ljudima. I mi, ne samo oni. 🙂

Mali bonus za kraj:

Ako vam se iz ovog teksta Daniel i Tina čine baš kul ljudi koji imaju koju pametnu za reći, a nemate vremena čitati cijelu knjigu (i samoj mi je trebao godišnji i još par planiranih bjegova u „no kids“ zonu), osim šalabahtera navedenog ranije u tekstu ovdje možete pronaći i  8 temeljnih odgojnih principa koje preporučuju, primjenjivih upravo u gore opisanim situacijama.

Lilit

Top 10 savjeta za nove roditelje

 

„Nikad ne budi dijete koje spava.“ „Dijete mora jesti svaka tri sata, ako spava, probudi ga.“

„Ne smije plakati, dobit će bruh od previše plača.“ „Dobro je da plače, tako jača pluća.“

„Uvijek mora imati na sebi jedan sloj odjeće više od odraslih.“ „Obucite bebu kao i sebe, ne smije joj biti vruće.“

„Mora spavati na leđima, to je najsigurniji položaj za spavanje“. „Mora spavati na boku, da mu se ne zaleži glavica.“ „Mora spavati na trbuhu, inače bi se moglo ugušiti ako bljucne“.

„Dijete mora nositi čvrste cipelice koje mu drže nogicu“. „Najprirodnije je da dijete uvijek bude boso, tako će mu se bolje razviti stopala.“

Po prvi put postati roditeljem jedno je od istovremeno najstrašnijih i najuzbudljivijih iskustava. Ono što svi budući roditelji imaju zajedničko jest hrpetina pitanja oko…pa, svega – i redovito dobiju more savjeta (najčešće potpuno kontradiktornih) od kojih na kraju primijene tri i rade prema svojoj intuiciji.

Isto je bilo i sa mnom, pa sam zato (prvenstveno imajući na umu jednu od svojih najdražih prijateljica koja uskoro očekuje jednu malu škorpijicu :)) složila mali „best of“ savjeta kojih sam se u biti jedino i držala (ostalo je sve bilo „winging it“).

1.Lifechanger, stari.

Kako je moj muž lijepo rekao nekidan jednom svom kolegi; nakon što dobiješ djecu, ništa više neće biti isto. Zaboravi spontanost, prvo se treba pobrinuti za logistiku: tko će pričuvati bebu, kada mora jesti, je li spavala… Jednom kad se oprostite s nekadašnjim bezbrižnim životom i pospremite ga pod „Jednom bilo, sad se spominjalo“ – sve će biti lakše.

2. Spavajte brže.

Ovo sam ukrala od legendarnog Arnolda Schwarzeneggera i ukratko sumira moje iskustvo po ovom pitanju nakon troje djece. Naučit ćete funkcionirati na manje sna, jer neprekinuti noćni (nedajbože) osmosatni san postaje urbana legenda.
Dijete koje te usred noći gleda s tvojeg noćnog ormarića i budi te svojim glasnim disanjem.
Kad usred noći skačeš iz kreveta na očajnički krik upomoć, a ona, prasica, plače i spava.
Kad su bolesni, pa mjeriš temperaturu svakih 3 h da ne pređe 38.5. Beskonačno nošenje kad ne mogu spavati zbog punog nosa (ne daj Bože gore). Zubići. Mogućnosti su neograničene.

3. Rutina, rutina, rutina.

To je jedini način kako sam preživjela prvu godinu s blizancima; hranjenja svaka 3 sata, presvlačenja nebrojeno mnogo (tako se bar činbilo) pelena, noćna ustajanja.. Sva sreća, bili su usklađeni, spavali i jeli u isto vrijeme. Da nisu, mislim da me ne bi danas bilo da napišem ovaj tekst. Usto, bebe jako vole rutinu jer im pruža sigurnost. A zna se: sretna beba = sretni roditelji.

4. Babyproofanje stana je Sizifov posao.

Time ne mislim da treba odustati, dapače; No, treba u to ući s realnim očekivanjima. Ukloniti staklene površine, zaštititi utičnice, staviti zaštite na ladice, pospremiti sredstva za čišćenje negdje visoko (makar to zna biti problem za nas visinski ograničene, al’ snađe se čovjek)… ali, uvijek imati na umu da je njihova kreativnost kod pronalaženja novih načina  za samoozljeđivanje nezamisliva, pa zato vježbati brze instinktivne reakcije.

5. Prilagodite dijete (ponekad i) sebi, a ne (uvijek) sebe djetetu.

Prvih par tjedana / mjeseci radit ćete sve kako bi maloj štrucici bilo što ugodnije i udobnije. Pokušat ćete joj se maksimalno prilagoditi kako bi lakše zaspivala, manje plakala, bolje jela… Čak i ako to znači ne ići nikamo niti primati društvo u vrijeme kad beba spava, kuhati samo ono što beba voli (pa bilo to i 5 različitih obroka dnevno), ili je hraniti bilo gdje, bilo kad (uključivo i noću, makar svakih sat vremena). Međutim, takav pristup na dulji rok iziskuje jako puno energije od strane roditelja, istovremeno gurajući sve njihove potrebe u sedamnaesti plan. Tako nakon nekog vremena nagomilane frustracije mogu eruptirati poput vulkana ili se razviju neki čudni tikovi. Stoga, nakon što se malo uhodate, možete staviti nekad i svoje želje na prvo mjesto. Mala ljubav će preživjeti ako ode kasnije na spavanje jednom u mjesec dana ako vam dolaze gosti, pojede kupovnu kašicu ako baš taj dan niste stigli kuhati ili joj ručak zakasni sat – dva ako ste imali nekih obaveza tijekom dana. Ako im se da prilika, zaista znaju iznenaditi svojom prilagodljivošću.

6. Malo dijete, mala briga – veliko dijete, velika briga.

Ovo u pravom smislu riječi može (vjerujem) iskusiti samo roditelj tinejdžera, ali već i u svom relativno kratkom stažu od nepunih 5 godina roditeljstva uočavam ovaj trend.
Prvo se brineš o njihovim osnovnim životnim potrebama. Hraniš ih, presvlačiš, staviš spavati u određeno vrijeme, a njihov doseg je sve do čega mogu dopuzati ili pružiti ručicu.

Next level – hodaju (da ne kažem trče i skaču). Sve se potencijalno opasne stvari pomiču policu, dvije više, zatvaraju se vrata, broj prijeđenih koraka u parku eksponencijalno raste. Niste se ni okrenuli, a već mogu doseći kvake i počinje skroz nova utakmica.

Kad mrvu porastu, formiraju svoje ja i imaju želje i ideje suprotne vašima – i vrlo jasno i glasno ih izražavaju. Kad krenu u kolektiv, pokupe svakojake loše navike od društva. Vaš krug utjecaja se polako sužava kako se njihov svijet širi, i što su dalje od vas, vi sve više brinete.

Viši razredi osnovne i srednja, prve pive u parkiću, cigarete, cure/dečki… Pubertet da i ne spominjem.

Srećom, kažu da uvijek dobijemo onaj križ koji smo sposobni nositi, pa tako i mi evoluiramo s našim malim velikim brigama. Odnosno, bar se tome nadam (fingers crossed). 🙂

7. Tehnologija je vaš prijatelj.

Iako načelno ne vjerujem pretjerano u multitasking, briga za drugo malo biće koje ne može ništa samo ipak traži novi nivo organizacije i efikasnosti.

Podcasti za malo intelektualne stimulacije dok perete suđe.

Audio knjige dok se vozite na posao jer za čitanje više nema vremena.

Razni organizatori za praćenje svih doktora, dječjih rođendana, sportskih aktivnosti, playdateova…

Mobitel s kvalitetnom kamerom za dokumentiranje svih genijalnosti koje mali šarmeri produciraju na dnevnoj bazi.

Ma sve znate.

8. Psihologija 101.

Imaju niti metar, još ne drže žlicu kako spada i drugi im brišu guzicu, a opet vas nekako uspiju izlevatiti. Oni su mučki provokatori, manipulatori prve vrste i igraju prljavo bez imalo srama. Krokodilske suze, lukavo plasirano „mama volim te“ ili onaj teleći pogled popraćen (labavim) obećanjima („a samo još jeeeedan crtić“) polako, ali sigurno, nagrizaju našu odlučnost da ih ne razmazimo.

Svaki alat, tečaj ili knjiga koji vam može dati ideju kako da malo vi budete na pobjedničkoj strani u mojoj je knjizi više nego dobrodošla.

9. Opusti se…

Kad razmislim, ovo bi trebalo biti na prvom mjestu. Nitko nije savršen i svi roditelji griješe. Stalno. Svaki dan.

Penjući se dijete prevali na sebe barsku stolicu pa završite sa šljivom na oku.

Djetetu ne zamijenite na vrijeme rezervnu robicu iz zimske u ljetnu pa se, kad se zalije juhom u vrtiću, mora kuhati u dugim rukavima i tajicama na plus trideset.

Nakon sto besprijekornih penjanja na tobogan, kćeri muha odvuče pažnju pa se stropošta nekoliko stepenica na pod.

Zaboravite na pozivnicu za rođendan u torbi pa vas kćer pita zašto su svi bili, a ona nije.

Strgani ste poslije posla pa umjesto odlaska u park upalite djetetu crtić da ulovite koju minutu mira.

Sličnost sa stvarnim osobama, naravno, nije slučajna. Slične situacije događaju se svakodnevno meni i velikom broju ljudi koje poznajem – i to ni prvi, ni zadnji put. Nekad jednostavno trebate predah ili ne funkcionirate na 100% – i to je normalno. Ako izbjegnete situacije stvarno opasne po život, ove ostale će poslužiti kao zanimljive anegdote koju godinu kasnije. A što se pokoje masnice tiče, Ranko Rajović, doktor interne medicine i stručnjak za rani razvoj dječje inteligencije, kaže da je posao djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti i skače; pa tko smo onda mi da ga u tome sprječavamo?

10. …I uživaj.

Na kraju, pripremite se na neviđene doze slatkoće i ljubavi.

Štrucica koja vas gleda iz onog bolničkog kinderbeta i najmanja ručica oko vašeg prsta.

Prvo mama ili tata onim slatkom glasićem.

One male ručice oko vrata i najčvršći zagrljaj na svijetu kad se vratite s posla.

Topot nožica do vrata kad dođete izvana.

„Voli voli mamu, grli grli tatu.“

Onaj smijeh kad ih škakljate po nožicama.

Ponos kad odigraju svoju prvu predstavu.

…Zbog toga, sve gore navedeno se isplati. <3 Uživajte!

 

Za one koji žele znati više, tu je par linkova sa dodatnim informacijama:

  • Ovdje možete pronaći intervju sa dr. Rankom Rajovićem na temu kako povećati dječje sposobnosti.
  • Rajović redovito održava radionice o NTC sustavu učenja koji koristi za razvoj dječjeg IQ-a. Raspored i lokacije radionica u Hrvatskoj možete pronaći na ovom linku.
  • U Hrvatskoj su dostupne dvije knjige dr. Rajovića u nakladi Harfe.

 

…I bonus za kraj…

Kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti kad jednostavno neće slušati?

Kraj je srpnja, Hrvatsku je pogodio toplotni val i već smo duboko zagazili u vrijeme godišnjih odmora (među roditeljima male djece popularnog naziva „godišnjih umora“).

Vjerojatno vam je poznata ova slika: svaki odlazak na plažu više sliči omanjoj migraciji u smislu „sve svoje nosim sa sobom“, na plaži glumite sardine i lovite djecu uokolo ne biste li ih spriječili da otuđe već neku imovinu ostalih kupača, a ni vrućine ne pomažu. Uz to, nova okolina, nedostatak standardne rutine i, po mogućnosti, prisutnost baka i djedova / ujni i ujaka / teta, strina i stričeva koji vam (često nenamjerno, ali sustavno) potkopavaju autoritet svojim novim pravilima („Ma što će mu biti od malo slatkog?“, „Ne mora baš sad spavati, pusti ga da još malo ostane!“, „Daj da još malo pojede, nije se najeo…“) čine svoje i djeca se otimaju kontroli. Ono što kod kuće rade bez problema, na moru neće ni u snu – i onda vam predstoje razne metode uvjeravanja i pregovaranja ne biste li uspjeli da vas poslušaju.

Problem nastaje u trenutku kad vaše pregovaračke metode više ne daju rezultata. A što onda?

Pratim tvojih 50 i dižem za 100

Prirodna reakcija je povisiti ulog: uvesti neku zabranu ili oduzeti najdražu igračku (da ne spominjem sljedeći nivo – fizičko kažnjavanje, koje se ipak većina roditelja trudi maksimalno izbjeći). Međutim, literatura kaže da to zapravo i ne daje neke rezultate; da, umjesto da djetetu pokažemo tko je gazda i da će njihovo nepoželjno ponašanje rezultirati jednako tako nepoželjnim posljedicama, prema knjizi Adele Faber i Elaine Mazlish „How to talk so kids will listen and listen so kids will talk“ postižemo samo da nam dijete zamjeri i bude povrijeđeno te se fokusira na kaznu i kako je ona nepravedna. Uz to, kako kaže Jesper Juul, danski autor i dugogodišnji pedagog i obiteljski terapeut, u svome bestselleru „Vaše kompetentno dijete“, za ispravan razvoj djece nužno je poticati ih da razviju i očuvaju svoju samosvijest (ideju da su vrijedni samim time što postoje), što takvim kaznama možemo samo ugroziti – i time im uzrokovati (ponekad čak i nesagledive) probleme kasnije u životu. Uh.

Zapravo, Juul smatra da su djeca pravi ljudi od samog rođenja, te da se na takav način prema njima trebamo i odnositi (a slično potvrđuju i ostali izvori). Roditelj bi morao preuzeti odgovornost za nastanak sukoba (možda smo previdjeli neku njihovu potrebu ili na ne baš lijep način odgovorili na neki zahtjev) i na taj način dati djetetu do znanja da ga poštuje, čuje i razumije, pa mu time olakšati da shvati zašto njegovo ponašanje nije poželjno, istovremeno ne povređujući njegov integritet – jednako kao što bismo se ponašali da se radi o odrasloj osobi.

Naravno, to je teško. I kako to uspješno činiti, učimo svaki dan.

Juul kaže:

“Ponašanje djece, bez obzira surađuju li ili odbijaju surađivati, važno je za razvoj i zdravlje roditelja jednako onoliko koliko je ponašanje roditelja važno za razvoj djeteta. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. Što više nastupamo jedni prema drugima s ravnopravnim dostojanstvom, to smo sve više na dobitku.“

Očito, kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti?

Malo koji (iole normalan) roditelj uživa kažnjavajući svoje dijete. Većinom to radimo jer ih želimo naučiti da u životu stvari ne funkcioniraju uvijek onako kako oni to žele, odnosno jer želimo da odrastu u pametne i sposobne ljude koji uspješno održavaju kvalitetne odnose s okolinom. Ukratko, da budu sretni i dobri ljudi. A da bi to postigli, potrebna im je disciplina.

Međutim, trebamo se podsjetiti da disciplinirati dijete ne znači kažnjavati.

Iz znanstvenih izvora “How to talk to kids…” (The case against spanking, Brian G. Gilmartin):

„Disciplinirati znači educirati. Disciplina je u biti programirano vodstvo koje pomaže ljudima razviti internu samokontrolu, samomotivaciju i usmjerenost cilju (self direction) i efikasnost. Da bi discipliniranje funkcioniralo, potrebno je međusobno poštovanje i povjerenje.„

Svakako, neka posljedica za nepoželjno ponašanje mora postojati. U protivnom djetetu dajemo signal da je u redu to što radi, a to nikako ne želimo. S druge strane, ne želimo ga niti prestrašiti, natjerati da se grize od krivnje ili nama nešto zamjeri i time ugroziti naš odnos.

Zato knjiga „How to talk so kids will listen …“ nudi nekoliko metoda koje možete isprobati umjesto da budete zločesti policajac (koji još uz to ni ne postiže ono što bi želio).

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći. Kada dijete počne divljati u dućanu, dajte mu zadatak: na primjer, da pronađe tajice za mlađu sestru.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter): „Jako sam ljuta što nisi bila uz mene u dućanu iako smo se dogovorile drugačije. Kada odjuriš bez da te vidim, jako sam zabrinuta jer ti se nešto može dogoditi.“
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi: „Ako mi želiš pokazati kako možeš biti odgovorna, možeš ostatak vremena u dućanu provesti uz mene kako smo se i dogovorile!“
  4. Iznesite svoja očekivanja: „Očekujem da kada nekamo idemo skupa nikad ne odlaziš tamo gdje me ne možeš vidjeti.“
  5. Pružite im izbor: „Možeš sjediti u kolicima ili šetati pored mene, ali bez trčanja.“
  6. Poduzmite nešto (Take action): „Ako sama nećeš odabrati, morat ću ja. Sjedit ćeš u kolicima do kraja shoppinga.“
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha: „Što misliš zašto idem sama u dućan? Bit će još prilike za tjedan-dva, pa mi se možeš pridružiti ako do tada pokažeš da možeš ostati uz mene cijelo vrijeme.“

„Kod mog djeteta to nikad ne bi upalilo“

… „Premlad je da bi razumio.“

… „Sad je u tim godinama kad ne poštuje autoritet i nema šanse da bi me imalo poslušala!“

…“On je naprosto nemoguć!“

…i tako dalje.

Literatura kaže da ovakav pristup daje rezultate već od djece starosti i dvije godine, a da nas i tinejdžeri na vrhuncu puberteta mogu iznenaditi. No, uvijek postoje slučajevi kada djeca uopće ne reagiraju na ovakav (u biti ni na kakav) pristup, ili da se isprva ponašanje popravi, samo da bi se za par tjedana sve vratilo na staro. Odgovor je da se tada vjerojatno radi o kompleksnijem problemu koje zahtijeva kompleksniji pristup. Za te slučajeve „How to talk to children…“ predlaže tzv. problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima: „Kada moraš _______, čini mi se da se osjećaš ovako…“
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima: „Kada napraviš ______, osjećam se zabrinuto / strah me je / ne mogu dozvoliti da….“
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir – bez kritiziranja!
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo (uz action plan kada / tko / kako)

Moja starija kćer je na neke od ovih pristupa znala jako pozitivno reagirati, dok ju neki nisu nimalo dirnuli i totalno sam ostala bez ideje. Nekad se, naravno, nađem i na autopilotu pa odaberem najkraći put samo da preživim taj dan gdje me nitko ne doživljava (a njih ima više nego nas odraslih).

Međutim, iz primjera gdje sam uspješno primijenila neku od metoda zaključila sam da se ipak isplati malo se više potruditi da bismo smislili neko kreativnije rješenje. Većinu vremena to ipak daje rezultate, pa cost benefit analiza kaže – zašto ne probati? To je kao i sve u životu: koliko uložiš, toliko i dobiješ.

(A budući da je svakako bolje spriječiti nego liječiti, za bolju komunikaciju u startu bacite oko na ovaj tekst o motivaciji te kako razgovarati s djecom kada želimo da nas poslušaju bez da im narušavamo integritet.)

Na kraju, ne smijemo zaboraviti ni neke druge nepoželjne posljedice kažnjavanja klinaca:

Da sumiramo:

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter)
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi.
  4. Iznesite svoja očekivanja.
  5. Pružite im izbor.
  6. Poduzmite nešto (Take action)
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha.

A ako to ne uspije…

Primijenite problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima.
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima.
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir.
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo.

Za one kojima se ovo o čemu sam pisala čini zanimljivo, na linkovima niže možete proširiti znanje o ovoj temi:

  • Materijale za samostalno učenje, kao i ostale bestselling knjige koje su napisale Adele Faber i Elaine Mazlish možete pronaći na njihovoj službenoj stranici.
  • Jesper Juul se u ožujku ove godine pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji „Kako komunicirati s djecom novog doba?“ održanoj u Zagrebu, a u ovom intervjuu pojašnjava važnost komunikacije i postavljanja granica te kako pozitivno utjecati na dječju samosvijest.

Lilit

Kako postati u nečemu najbolji na svijetu – i želimo li to uopće?

Mora da ste čuli – ako niste, vjerojatno živite pod kamenom, negdje bez struje i Interneta – Hrvatska je osvojila drugo mjesto na svjetskom prvenstvu u nogometu!!

Hrvatska, državica s jedva nešto više od 4 milijuna stanovnika, koja ima mnogočemu težiti po pitanju standarda, politike, tolerancije manjina, zdravstva, školstva, sudstva (da ne nabrajam dalje), uspjela je iznjedriti 23 fenomenalna čovjeka koji su u našu malu državu, makar na kratko, unijeli optimizam, veselje, zajedništvo i – vjeru u čuda. Nitko se, doista, nije nadao takvom uspjehu nakon klimavih početaka u kvalifikacijama – a pogotovo nismo mogli ni zamisliti opće narodno veselje koje je uslijedilo (zasluženo!) po povratku ekipe sa prvenstva (još čekamo proglašenje nacionalnog praznika na taj dan; Ajmo zastupnici, izglasajte nešto korisno).

Postoji li čarobna formula?

Sudeći prema većini intervjua naših nogometaša za vrijeme prvenstva, ključna je bila kemija igrača i izbornika, koji je očito uspio svojim pristupom izvući najbolje od (doduše, doista kvalitetnih) igrača, motivirati ih te od njih učiniti pravu momčad gdje svi dišu jedni za druge.

To, u praksi, je upravo ono što možete čuti od Simona Sineka u njegovim mnogobrojnim govorima:

There are only two ways to influence human behavior: you can manipulate it or you can inspire it.

Great leaders must have two things: a vision of the world that does not yet exist and the ability to communicate that vision clearly.

Working hard for something we don’t care about is called stress; working hard for something we love is called passion.

Ukratko, there is no „I“ in TEAM.

A što je sa pojedincima?

Dok nam čarobna formula govori da su naši nogometaši imali kvalitetnog vođu i odličan timski duh, osim toga imali smo i fenomenalne pojedince od kojih su mnogi ogromne zvijezde u svojim klubovima – a među njima i kapetana koji je osvojio titulu najboljeg nogometaša svijeta, Luku Modrića.

Kako je čovjek koji je kao petogodišnji dječak čuvao koze na Velebitu, prošao ratno progonstvo i kojemu su govorili da je preslab da bi ikada uspio u nogometu, uspio osvojiti Zlatnu loptu?

Odgovor je, jednom rječju, mindset.

Rad, rad i samo rad. Pogotovo ako želite biti najbolji na svijetu, naročito u najpopularnijem sportu na svijetu. U knjizi Carol Dweck Mindset: The New Psychology of Success, priručniku za ispravan put prema uspjehu, navodi se još primjera koji su neumornim radom dogurali do zvjezdanog statusa, a nisu bili proglašeni prirodnim talentima: Muhammad Ali, Michael Jordan, Tiger Woods i Pete Sampras samo su neki od njih. Oni su vjerovali da svaki dan moraju biti bolji nego prethodni, da je neuspjeh samo signal da se nešto mora promijeniti i da moraju kontrolirati proces koji im omogućava da budu najbolji. Ukratko, imali su srce, um i karakter pobjednika.

Opet Simon Sinek:

Champions are not the ones who always win races – champions are the ones who get out there and try. And try harder the next time. And even harder the next time. ‘Champion’ is a state of mind. They are devoted. They compete to best themselves as much if not more than they compete to best others.

Osim toga, vjerovali su i ustrajali su. Kako kaže Angela Duckworth u jednom od najgledanijih TED talkova ikad, „Grit: The power of passion and perseverance“, ustrajnost, ili na engleskom grit, je strast i ustrajnost za dugoročne ciljeve. Izdržljivost.

Iz Angelinog TED talka:

Grit is sticking with your future, day in, day out, not just for the week, not just for the month, but for years, and working really hard to make that future a reality. Grit is living life like it’s a marathon, not a sprint.

Druga strana medalje

Naravno, uvijek postoji i ono što možda zanemarujemo kad razmišljamo o Luki Modriću i ostalima, a to je oportunitetni trošak dosezanja razine najboljih svjetskih sportaša. Ili najboljih svjetskih čega god. Nema izlazaka, nema cuganja, nema tulumarenja do zore. Dok drugi spavaju, Luke Modrići treniraju. Umjesto serija gledaju snimke svojih utakmica, analiziraju, bilježe i planiraju što popraviti. Umjesto gin tonica piju vodu, ili ako je posebno lud dan, limunadu. Vjerojatno ne baš uvijek, ali u 99% slučajeva. Ok, pomalo nagađam, nisam se čula s Lukom, ali nekako vjerujem da je situacija tu negdje. Možda više voli Cedevitu od limunade, trebalo bi ga pitati.

Često čujemo i da manijakalna posvećenost poslu (sportu, umjetnosti….) dovodi do nemogućnosti održavanja kvalitetnih odnosa. Sa prijateljima, supružnicima, pa čak i djecom. Čast izuzecima, no za njih se (nažalost) rijetko čuje. Puno veći broj iznimno uspješnih ljudi se odriče mnogočega kako bi ostvarili svoj cilj; pa onda imamo vrhunske sportaše, menadžere, zabavljače… koji nemaju funkcionalne brakove, imaju loš odnos sa svojom djecom, a neki nisu čak ni socijalno prilagođeni.

Albert Einstein se razveo i nema nikakav odnos sa svojim sinom. Elon Musk se triput razvodio, a Steve Jobs i Bill Gates su danonoćno (čitaj: fanatično) radili dok su podizali svoje kompanije otvoreno i sa zgražanjem odbacujući koncept „work-life balance“ (više o postizanju ravnoteže možete pročitati ovdje).

Očito, nije sve med i mlijeko čak ni kad je netko najbolji na svijetu. To traži ogromnu količinu odricanja i često rezultira podbacivanjem u drugim područjima života – nažalost, baš onima za koje kažu da su ključna za sretan život. Robert Waldinger, psihijatar i direktor 75-godišnje studije o sreći, u svom TED talku „What makes a good life“ ukazuje da sretan život (a uz to i naše mentalno i fizičko zdravlje) najvećim dijelom ovise o tome koliko imamo kvalitetnih odnosa u životu. Ništa kuće, auti, lova, poslovni uspjeh – samo prijateljstva, bliskost i povezanost s drugima nas dugoročno čine sretnima.

Kako onda živjeti – i, obzirom da smo mi odrasli već većim dijelom odabrali svoj put – kako odgajati svoju djecu? Da li ih gurati prema uspjehu i poticati da se u potpunosti posvete jednom cilju (makar i pod cijenu da ne uspiju) ili ih usmjeravati da raspodijele svoje snage kako bi bili uspješni u svim područjima života (ali ne i najbolji)?

Obzirom da ne mogu vidjeti budućnost (da mogu, prvo bih se zaputila u susjednu kladionicu), nemam odgovor na to pitanje. Zato ću vas ostaviti sa meni najdražim citatom na temu izvrsnosti, pa sami možete odabrati koje navike ćete usvojiti.

Will Durant:

We are what we repeatedly do. Excellence, then, is not an act, but a habit.

Bonus za one kojima ništa ispod izvrsnog nije dovoljno dobro (a i one kojima se samo svidjela tema pa žele čuti više):

  • Ako vas je ikada zanimalo koji su najpopularniji sportovi na svijetu, rang listu na temelju 13 kriterija možete naći ovdje. Spoiler alert: na 3. mjestu je kriket. (?!)
  • Richard St. John, koji se opisuje kao prosječnog čovjeka koji je uspio radeći ono što voli, u svom TED talku sa više od 12 milijuna pregleda navodi 8 tajni uspjeha.
  • Seth Godin u ovoj epizodi svog podcasta Akimbo govori o našim „origin stories“ – pričama koje govore otkuda potičemo. Ukratko, možda je upravo to što je Luka čuvao koze na Velebitu i živio u hotelu Iž razlog što danas ima Zlatnu loptu.

Lilit

Majčinstvo ili karijera, pitanje je sad

Kako ti to uspijeva?

Kao majka blizanaca i nešto starije kćeri, ovo je pitanje koje često čujem. Isto tako, prema pričama prijateljica slično pitanje čuje većina majki, bez obzira na broj djece, koje uz majčinstvo „guraju“ i karijeru – i malo kome ga je drago čuti, jer nerijetko implicira da se jedna od tih dviju stvari ne obavlja dovoljno kvalitetno. Zanimljivo, nisam još čula da se tatama postavlja to pitanje (osim ako nisu tate blizanaca, u kojem slučaju je odgovor većinom „Što se mora, nije teško“ – jednako kao i kod majki blizanaca).

Uz sav napredak u ravnopravnosti spolova koji smo ostvarili do danas, očevima se ne upućuju takva pitanja jer je za njih „normalno“ da imaju i obitelj i karijeru. Za žene je, s druge strane, to i dalje tema koja podiže obrve. Mogu li žene uspješno obavljati oboje, ili nužno jedna strana mora kiksati?

Naravno, muškarci (u prosjeku) ne kiksaju iz vrlo jednostavnog razloga. Velika većina njih (najčešće zbog naslijeđa od porodiljnog) nije toliko involvirana u logistiku oko kuće i djece (doktori, vrtići, rođendani, nabavke…) te, najvažnije, ne izbivaju s posla na dulje vrijeme kao što je to slučaj sa ženama. Kao što je Nigel Marsh mudro rekao u svom TED talku na temu work-life balance-a, lako je uskladiti obitelj i karijeru kad nemaš karijeru (a vrijedi i obrnuto).

Feminizam 2.0

Zašto su zapravo muškarci „zakinuti“ za te izuzetno zanimljive, uzbudljive i opuštajuće aktivnosti koje nama ženama pune baterije i iznimno nas usrećuju? Ono što vidim u svojoj bližoj okolini jest da mnogi muškarci ŽELE preuzeti veći dio odgovornosti kada se radi o tradicionalno (da ne kažem tipično) „ženskim“ poslovima; ponajviše, o brizi za djecu. Mnogi bi željeli i neko vrijeme ostati kod kuće na roditeljskom dopustu kako bi se bolje povezali sa svojom djecom. Nažalost, na to se u većini radnih okolina još uvijek gleda s neodobravanjem, ili je u najmanju ruku čudno (srećom, to da muškarci kuhaju, peru suđe ili peglaju se ipak prihvaća bez većih šokova).

Feministkinje su se borile za to da žene imaju jednaka prava kao i muškarci; paradoksalno, gotovo da smo sada došli do toga da se moramo boriti kako bi muškarci imali jednaka prava kao žene. Zašto neke muškarce ne bi posvećenost obitelji više zanimala od ganjanja karijere, jednako kao što i neke žene više zanima mjesto predsjednice Uprave? I zašto ne bismo svim muškarcima koji to žele omogućili da bez osude okoline zaigraju veću ulogu u životima svojih klinaca? Svi smo mi posebne pahuljice; svatko od nas je individua za sebe, pa hajd’mo onda omogućiti svima (ili barem težiti k tome) da budu upravo ono što ih najviše ispunjava.

Kad se male ruke slože, sve se može

Ne postoji savršenstvo, niti možemo promijeniti svijet preko noći; ali možemo utjecati na vlastite izbore i na taj način polako (ali sigurno) gurati svijet prema promjenama.

Sheryl Sandberg, COO Facebooka i osnivačica platforme Lean In u svojoj knjizi Lean In ali i izuzetno popularnom TED talku „Zašto imamo premalo ženskih vođa“ navodi tri najbitnije stvari za uspjeh žena u poslu (odnosno, u preuzimanju zahtjevnijih uloga na radnom mjestu):

  1. Sjednite za stol.
  2. Ne odlazite prije nego što odete.
  3. Učinite svog partnera pravim partnerom.

Dok prve dvjie točke podrazumijevaju da se žene moraju nametnuti kod donošenja važnih odluka te da sa svojim karijerama ne smiju stajati na kočnicu sve dok se obiteljska situacija drastično ne promijeni (primjerice, dolaskom bebe), treća je, po mom mišljenju, ključna za uspjeh (ili ga barem značajno olakšava). Da bi žene uspješno održale sve te loptice kojima žongliraju u zraku, izuzetno je bitno imati dobru podršku od strane partnera. Posljedično, sa većim brojem žena na (tradicionalno muškim) vodećim pozicijama, nužno će rasti i broj muškaraca koji preuzimaju one druge obiteljske uloge – naravno, uz uzajaman dogovor. A time će i status quo doživjeti mali pomak.

Uz takav konsenzus, možda se može i opovrgnuti ona poznata (ali ne baš utješna) uzrečica Oprah Winfrey:

„Možeš imati sve, samo ne u isto vrijeme.“

Kad ne znaš što bi, ne otkrivaj toplu vodu. Potraži best practices

U zadnje se vrijeme puno priča o nordijskim zemljama kao etalonu za sretno stanovništvo; Prema UN-ovom godišnem izvještaju o sreći, na prva četiri mjesta nalaze se Finska, Norveška, Danska i Island, a na 9. Švedska. U isto vrijeme, zna se da je Danska napravila iskorake u odgoju djece po modernijim metodama, a Švedska je prva zemlja u svijetu koja je uvela očev dopust (i 90% očeva – kako ih zovu, latte dads 🙂 – ga koristi, i to u prosjeku 110 dana).

Međutim, unatoč naprednoj infrastrukturi po pitanju obiteljskih prava, nije ni u Nordijaca baš sve cvijeće i proljeće. Primjerice, prema izvještaju Global Gender Gap iz 2017. godine, Danska je tek 80. na svijetu u izjednačavanju spolova na vodećim pozicijama (Hrvatska je tu 72.)) i samo 6% predsjednika Uprava su žene – iako imaju savršenu infrastrukturu, a i veći postotak žena je visokoškolovan. Nadalje, Danska je i na (za njih nipošto zadovoljavajućem) 39. mjestu u slučaju razlike u plaćama za isto radno mjesto (tu Hrvatska nije ni za usporedbu sa svojim 110. mjestom!). Razlozi tome su činjenica da muškarci ne uzimaju dovoljno dug roditeljski dopust, te što djeca nemaju dovoljno ženskih uzora. Kako je Marian Wright Edelman mudro rekla,

„You can’t be what you can’t see“.

Dakle, očito nije dovoljno samo imati dobru infrastrukturu – mora se dogoditi i pomak paradigme tako da postane OK (ako već ne obavezno – demokracija je ionako ponekad precijenjena) da očevi uzimaju roditeljski dopust. Ako mene pitate, vizija budućnosti u kojoj mladi tate guraju kolica po parkićima i super su „zbondani“ sa svojim klincima, kućanski poslovi i ostale obveze su bratski podijeljeni, a radna je okolina otvorenija za drugačije podijeljene uloge uopće nije tako loša. Osim parova koji pokušavaju uskladiti roditeljstvo sa svojim karijerama, i ostali, poput samohranih roditelja, roditelja odgajatelja i onih koji rade skraćeno radno vrijeme, zasigurno će profitirati ako se podigne razina svijesti o potrebi boljeg uravnoteživanja karijere i roditeljstva. Na kraju, sretni i ispunjeni ljudi su uvijek i bolji radnici.

Bez obzira gurate li ili ne gurate karijeru, jeste li odabrali biti doma s klincima ili ih nemate pa uživate u mirnim večerima uz knjigu i čašu vina (ili ludim večerima s ekipom i više od jedne čaše vina), ako vas je ovaj članak zaintrigirao, ovdje je još par linkića koji bi vam mogli biti interesantni:

Lilit

5 načina kako pohvaliti djecu (a da ne završe kao millenialsi)

Naša su djeca naš najveći ponos. Gotovo da nema roditelja koji ne slavi svaku novu riječ, otvara šampanjac za skidanje pelena, lijepi likovna remek djela na frižider i uredno dokumentira mobitelom prve korake, sjedenja, nastupe… ne bi li ih onda prvom prilikom pokazao svima koji ih žele gledati (a nekad i onima koji ne žele).

Obzirom da svaki dan naprave hrpu stvari kojima se ponosimo, pitanje je – da li ih, i koliko, hvaliti. Pohvale su ključne za izgradnju dječjeg samopouzdanja, no opet, ne želimo poticati ni sindrom millenialsa, gdje (priča kaže) cijela jedna generacija (čast iznimkama!) misli da je Bogom dana i da im svašta nešto pripada samim time što su rođeni.

Samopouzdanje je, uz poštovanje drugih, status i osjećaj postignuća, osnova onoga što, ultimativno, svaki roditelj želi za svoje dijete: da dosegne svoj puni potencijal (to potvrđuje i poznata motivacijska teorija u psihologiji, Maslowljeva hijerarhija potreba). Dakle, iznimno je važno izgraditi djetetovo samopouzdanje; samo je pitanje kako, i jesu li pohvale pravi način.

Kako izgleda prava pohvala?

Svi se mi stotinu puta u danu nađemo u situaciji gdje trebamo pohvaliti neki najnoviji poduhvat naših malih genijalaca, i u tom trenutku najčešće nam instinktivno izleti iz usta: „Bravo!“, „Odlično“, „Baš je lijepo!“ – iako time zapravo djetetu nismo rekli puno o tome što je to zapravo dobro napravilo.

Prava pohvala ima nekoliko elemenata, no prvo i najvažnije – mora biti iskrena (kako potvrđuje i Dale Carnegie u svojoj bibliji ophođenja s ljudima „How To Win Friends and Influence People“). Ako dovoljno pozorno slušamo i promatramo svoju djecu (ili ljude općenito – koncept je primjenjiv na male i velike), uvijek ćemo naći nešto za pohvaliti. Nekada, posebno u one dane kad nas djeca apsolutno izluđuju svojim neposluhom / divljanjem / urlanjem (ubaci iritantno ponašanje po želji), to se čini gotovo nemogućim, no tu dobivamo priliku poraditi na svojoj kreativnosti.

Meni se nešto slično dogodilo kada se moja kćer odlučila umjetnički izraziti bojicama po bijelom (naravno) ormaru i onda me pozvala da mi ponosno pokaže svoj uradak. Jasno, po mom izrazu lica brzo je zaključila (pametnica mala) da šaranje po namještaju možda i nije bilo dobra ideja, pa je preduhitrila moje neminovno urlanje pitanjem kako može to počistiti. Nije bilo druge, morala sam pohvaliti njenu inicijativu da sama počisti, pa sam joj donijela sve potrebno, naravno uz napomenu da se crta po papiru i da sljedeći put ni ne pomišlja približiti se na manje od metra ormaru s bojicama u ruci. Ipak – puno bolje od alternative. Jedan : nula za Hanu.

U knjizi „How to talk so kids will listen and how to listen so kids will talk“, uz generalne tehnike ophođenja s djecom kojima im dajemo do znanja da ih poštujemo, podržavamo i potičemo njihovu samostalnost, navodi se par načina kako pohvaliti djecu, a da izbjegnemo gore navedene klasično neodređene komentare. Upravo zbog svoje neodređenosti, takvi komentari znaju djelovati neiskreno i ponekad polučiti i suprotan efekt od željenog.

Na sljedeći način teško možete pogriješiti s pohvalom:

  • Opišite ono što vidite. „Vidim djecu koja se lijepo igraju.“
  • Opišite što osjećate. „Pravi je užitak gledati vas kako se dobro slažete i dijelite igračke bez svađe.“
  • Sumirajte pohvalu jednom riječju. „To je pravo zajedništvo“.

Uz to, postoji i dodatan trik na koji treba obratiti pozornost. Kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“, nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude  da rade još više, budući da vide da se rad isplati. Osim toga, trud je ujedno nešto na što osoba sama može utjecati, pa time ima i koristan alat za rješavanje potencijalnih poteškoća („Ako ne ide, potrudit ću se više“). S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha, biraju samo lagane zadatke i samim time se više ne razvijaju. (Više o važnosti ispravnog mindseta možete pročitati u ovom postu.)

Moram priznati da smo ovu tehniku muž i ja već usavršili. Od konstantnog ponavljanja, sad nam je već prirodno uvijek pohvaliti trud koji je dijete uložilo, ili neko kreativno rješenje koje je smislilo (nekad nas stvarno iznenade). No, nekad im se i ne da baš potruditi. Nedavno starija kćer nije željela sama slagati puzzle od puno komada jer joj se to činilo preteškim. Onda sam joj postavila mali izazov: ako sama složi cijelu puzzlu u sat vremena, dobit će Kinder jaje. Mito i korupcija, znam – ali, pogodite što: upalilo je, a onda sam dobila priliku za lekciju o tome kako kad se potrudiš, možeš napraviti i stvari koje se čine jako teškima, a već sljedeći put će biti puno lakše.

Kakve pohvale treba izbjegavati?

Uz gore navedene tehnike, ima nekoliko stvari koje je bolje preskočiti:

  • Pohvala ponašanja koje se samo podrazumijeva (primjerice, pohvaliti tinejdžera da lijepo pere zube),
  • Pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe („Napokon si uspjela pospremiti cipele i oprati ruke nakon dolaska izvana!“),
  • Preentuzijastične pohvale koje bude u ljudima inat („Odlično si skombinirala haljinu s tim tenisicama!“ – kćeri koja nipošto nije zadovoljna činjenicom da je na haljinu morala obući tenisice jer su joj se balerinke potrgale)
  • Pohvala ponašanja koje nije uvijek poželjno („Kakva prekrasna zvijezda“ ili „Odlično si to otplesala!“ – kćeri taman prije spavanja kada se traži mir i tišina)

 

Da sumiramo:

  1. Uvijek budite iskreni.
  2. Opišite ono što vidite.
  3. Opišite što osjećate.
  4. Sumirajte pohvalu jednom riječju.
  5. Hvalite trud, a ne urođenu sposobnost.

Uz to, pokušajte izbjeći pohvale ponašanja koje se samo podrazumijeva, pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe, preentuzijastične pohvale i pohvale nepoželjnog ponašanja.

 

Bravo, uspjeli ste odvojiti nekoliko minuta za sebe i pročitati (nadam se) koju korisnu informaciju! Niže možete pronaći još par dodatnih resursa na ovu temu:

Lilit