Category: Psihologija

Razvoj dječjeg mozga, ili: Lakše je ne urlati na dijete kad shvatiš da nije ono krivo što se baca po podu dućana

Ne, ne urlam na djecu kad se bacaju po podu dućana. Jednostavno ih ne vodim u dućan. 🙂 Šalim se, zapravo mi je nekim sretnim slučajem grah pao tako da taj tip tantruma preferiraju odraditi u naša 4 zida, a kad se i potrefi da ih taj poriv opali vani, to je češće u parku kad treba ići doma nego u dućanu. A onda, ako sve drugo propadne, odlučim da je vrijeme za malo treninga, uprtim prekršitelja na rame poput vreće krumpira i pokret.

Nego, na ovo sam zapravo mislila: Znate ono kad vas netko ili nešto brutalno živcira svojim ponašanjem, i mislite da ćete poluditi ako ga ne opandrčite nekim tupim predmetom po glavi iste minute? Srećom, prije nego što to zaista i napravite, saznate da za to (naizgled) skandalozno neoprostivo ponašanje zapravo postoji dobar razlog… i vaše ljutnje nestane u trenu.

To je razlog zašto, na primjer, ne bacimo bebu koja plače cijelu bogovetnu noć kroz prozor (ok, to i pitanje krivičnog djela), ili se ne ljutimo na psa koji nam se popiškio po tepihu; jer ne znaju bolje, ili ne mogu drugačije – odnosno, ne rade to NAMA.

E, upravo to bi bio ključ za bolje razumijevanje (i generalno hendlanje) ponašanja naših potomaka. Nije stvar u njima (niti u nama koji smo ih loše odgojili), već u činjenici da se, kako kažu Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi „Razvoj dječjeg mozga“, mozak djeteta neprestano razvija, ne samo u djetinjstvu već i u odrasloj dobi. Stoga baš i nije sa neke tri-četiri (a pogotovo „strašne“ dvije) spreman na empatiju, dijeljenje, suradnju, altruizam i sve te neke stvari koje smo i sami učili negdje do fakulteta (samo smo to mrvu zaboravili).

Čitajući gore navedenu knjigu pomalo sam se podsjetila satova biologije (i vinskih mušica, ali to je skroz jedna druga priča koju će samo Miočani razumjeti) i funkcija desne (impresije, osjećaji, sjećanja) i lijeve polutke mozga (logika, dosljednost, lingvistika). Dan i Tina nas uče kako one moraju biti integrirane, odnosno dobro surađivati, kako bi osoba bila uravnotežena.  I to ne samo one, već i donji dio (zadužen za osnovne funkcije poput disanja i treptanja te instinktivne reakcije poput „fight or flight“ analize) i gornji dio mozga (nadležan za kompleksnija promišljanja, maštanja i planiranja).

No, osim osnova neuroznanosti, Daniel i Tina nude i 12 strategija (praksa, praksa, praksa!) kako možemo djeci pomoći da postignu bolju suradnju svih dijelova mozga – i time im pomoći da se bolje nose sa vlastitim emocijama te kontroliraju svoje reakcije. To znači odmaknuti se korak dalje od tantruma posred dućana ili neprestanih svađa oko toga tko će pojesti zadnji batak, prvi oprati zube ili se igrati s novom igračkom (ubaci biser po želji, sigurna sam da ih i vi imate na pretek). Prodano!

Neću vas zamarati sa svih 12 strategija jer je Daniel velikodušno na svojoj web stranici podijelio ovaj šalabahter koji ih sve redom opisuje (bravo Dan!!), nego ću spomenuti nekoliko koje sam isprobala u praksi na svojoj četverogodišnjakinji, mojoj vrijednoj učiteljici koja svaki dan pred mene kao roditelja s veseljem i velikim žarom postavlja nove izazove.

Povezati i preusmjeriti (za one koji će konzultirati ranije spomenuti šalabahter, Connect and redirect)

H. ne voli prati kosu. Iako, kao i većina djevojčica, želi biti princeza, nositi lijepe haljine i često se uređivati, pranje kose (a posebice češljanje) za nju je forma najgoreg mučenja ravna metodama španjolske inkvizicije. Zapravo, to je redovito mučenje za nas obje jer ga prate suze u potocima i litre mog znoja dok napokon ne obavimo taj mrski posao. Moji pokušaji objašnjavanja kako se kosa mora češljati i kako se o njoj mora brinuti bili su, naravno, potpuno promašeni, za što Dan i Tina nude i znanstveno objašnjenje: nju potpuno preuzimaju emocije i jedino o čemu u tom trenu može razmišljati jest zašto NIPOŠTO NE ŽELI tamo sjediti i češljati se, pa onda samo plače. Pročitavši ovu knjigu, odlučila sam isprobati novu metodu. Rekla sam joj da razumijem da ju to boli i živcira, i predložila da pokuša ona mene počešljati. Kad je uočila da trava i nije zelenija u susjedovom vrtu, prestala je plakati i mogla je saslušati kako je dugu kosu potrebno održavati i kako će se morati na to naviknuti ako je želi nositi dugu. 1:0 za mamu. (Zapravo, više 99:1 za H., ali tko broji.)

Imenovati i obuzdati (Name it to Tame It)

Ovo je zapravo strategija koju svakodnevno koristim sa svo troje klinaca. Što su manji, to je kod njih veća eksplozija emocija kod svake nezgode koju dožive; ponekad je posve nemoguće predvidjeti što će uzrokovati totalni raspad sistema, a kada će pasti kao kruške u parku (i usput nama skinuti 2 godine života), samo da bi se digli, otresli sa sebe prašinu i otrčali dalje dok se mi tresemo od šoka još idućih 10 minuta. No, koliko god se nama te reakcije činile suludima, ako to pokušamo njima objasniti, nipošto nećemo naići na plodno tlo. Zato na svaki meltdown pokušavam reagirati kao da je to zaista tako jako strašno i pričam s njima: „Seka ti je uzela autić. I ona ga je jako htjela. Znam, sad si žalostan jer se ne možeš više igrati s njim.“ Nakon toga i jednog zagrljaja, obično se samo smire i otrče dalje. Sjedi, pet.

Sjetite se sjetiti se (Remember to remember)

Svaki dan imamo bezbroj prilika za poticanje razvoja dječjeg pamćenja: kroz prepričavanje zabavnih događaja, kad ih podsjećamo na neki trenutak koji smo podijelili ili kad ih pitamo kako im je bilo taj dan u vrtiću / na rođendanu / u parku. Nije neka revolucija, znam; svi to radimo automatski jer nas iskreno zanima što sve rade dok nisu s nama. No, ono što mi se baš svidjelo jest prijedlog kako doskočiti (a vjerujem da je većina roditelja to doživjela) djeci koja baš nimalo ne surađuju kad ih pitate kako im je negdje bilo. Sama se sjećam mnogih ovakvih divnih razgovora: „Kako ti je bilo u vrtiću?“ „Dobro.“ „Što si jela?“ „Ne sjećam se.“ „S kim si se igrala?“ „Sa svima“. „Čega ste se igrali?“ „Svačega.“ Izbjegavaju odgovore bolje od ruskih špijuna na ispitivanju. Međutim, ako im kažete „Ispričaj mi tri stvari koje su ti se dogodile danas; dvije istinite a jednu lažnu, a ja ću pogoditi koje su točne!“, provjereno (empirijski) ćete dobiti ipak neki konkretniji odgovor. Možda bude i izmišljen, ali svakako zabavniji od prethodno spomenutog scenarija kao sa nekog lošeg prvog spoja.

Povezivanje kroz sukob (Connect through conflict)

Kad vaše prvo dijete, zjenica u oku vašem, dobije brata ili seku (ili, u slučaju naše H., oboje), to vrlo brzo (otprilike u trenutku kad shvati da dobar dio roditeljske pažnje sad odlazi na tog nepoželjnog gosta) dovodi do konflikta. Ne jednom sam svjedočila raznim izrazima sestrinske ljubavi poput otimanja svake igračke, ležanja na blizancima ne bi li ih iznervirala, zatvaranja vrata braci i seki pred nosom, ćuškanja, čupanja, ostalih vrsta ozljeđivanja… A nisu ni priče drugih roditelja drugačije, dapače; na primjer, izjava jednog starijeg brata koji je učio manju sestru hodati: „Ako se rodi još jedna beba, učit ću je samo letjeti ili plivati“. Ili, čuđenje jednih roditelja tome zašto beba plače u krevetiću a maloprije je bila sasvim mirna, samo kako bi joj kasnije u bodiću našli od strane starijeg brata podmetnutu lego figuricu. Naravno, slični se igrokazi odvijaju i kod djece koji nemaju braće i sestara, no tada su meta prijatelji, rođaci, roditelji ili kućni ljubimci. Djeca su zaista kreativna u izražavanju svojeg nezadovoljstva nečime (ili nekime), jednako kao i izrazito usmjerena na ostvarenje svojeg cilja (koji god on bio u danom trenutku), bez imalo obaziranja na druge. Baš zato takve situacije treba iskoristiti kao priliku za vježbanje empatije. Kad dijete više puta bude upućeno razmisliti o tome kako se drugi osjećaju zbog njegovog ponašanja, negdje će se to pitanje ukorijeniti i u budućnosti dati plodove.

Ukratko, ova je knjiga jedno zanimljivo štivo koje nudi malo drugačiju perspektivu na one divne dane kada naše male ljubavi baš ništa ne slušaju i kao da namjerno pokušavaju do kraja stanjiti i onaj zadnji tračak živaca koji nam je ostao. Prema riječima autora, pomaže da roditeljstvo maloj djeci ne bude samo puko preživljavanje (osjećaj koji je sigurno svaki roditelj bar jednom iskusio), već i prilika za učenje temeljnih vještina potrebnih da bi postali uspješnim i sretnim ljudima. I mi, ne samo oni. 🙂

Mali bonus za kraj:

Ako vam se iz ovog teksta Daniel i Tina čine baš kul ljudi koji imaju koju pametnu za reći, a nemate vremena čitati cijelu knjigu (i samoj mi je trebao godišnji i još par planiranih bjegova u „no kids“ zonu), osim šalabahtera navedenog ranije u tekstu ovdje možete pronaći i  8 temeljnih odgojnih principa koje preporučuju, primjenjivih upravo u gore opisanim situacijama.

Lilit

Kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti kad jednostavno neće slušati?

Kraj je srpnja, Hrvatsku je pogodio toplotni val i već smo duboko zagazili u vrijeme godišnjih odmora (među roditeljima male djece popularnog naziva „godišnjih umora“).

Vjerojatno vam je poznata ova slika: svaki odlazak na plažu više sliči omanjoj migraciji u smislu „sve svoje nosim sa sobom“, na plaži glumite sardine i lovite djecu uokolo ne biste li ih spriječili da otuđe već neku imovinu ostalih kupača, a ni vrućine ne pomažu. Uz to, nova okolina, nedostatak standardne rutine i, po mogućnosti, prisutnost baka i djedova / ujni i ujaka / teta, strina i stričeva koji vam (često nenamjerno, ali sustavno) potkopavaju autoritet svojim novim pravilima („Ma što će mu biti od malo slatkog?“, „Ne mora baš sad spavati, pusti ga da još malo ostane!“, „Daj da još malo pojede, nije se najeo…“) čine svoje i djeca se otimaju kontroli. Ono što kod kuće rade bez problema, na moru neće ni u snu – i onda vam predstoje razne metode uvjeravanja i pregovaranja ne biste li uspjeli da vas poslušaju.

Problem nastaje u trenutku kad vaše pregovaračke metode više ne daju rezultata. A što onda?

Pratim tvojih 50 i dižem za 100

Prirodna reakcija je povisiti ulog: uvesti neku zabranu ili oduzeti najdražu igračku (da ne spominjem sljedeći nivo – fizičko kažnjavanje, koje se ipak većina roditelja trudi maksimalno izbjeći). Međutim, literatura kaže da to zapravo i ne daje neke rezultate; da, umjesto da djetetu pokažemo tko je gazda i da će njihovo nepoželjno ponašanje rezultirati jednako tako nepoželjnim posljedicama, prema knjizi Adele Faber i Elaine Mazlish „How to talk so kids will listen and listen so kids will talk“ postižemo samo da nam dijete zamjeri i bude povrijeđeno te se fokusira na kaznu i kako je ona nepravedna. Uz to, kako kaže Jesper Juul, danski autor i dugogodišnji pedagog i obiteljski terapeut, u svome bestselleru „Vaše kompetentno dijete“, za ispravan razvoj djece nužno je poticati ih da razviju i očuvaju svoju samosvijest (ideju da su vrijedni samim time što postoje), što takvim kaznama možemo samo ugroziti – i time im uzrokovati (ponekad čak i nesagledive) probleme kasnije u životu. Uh.

Zapravo, Juul smatra da su djeca pravi ljudi od samog rođenja, te da se na takav način prema njima trebamo i odnositi (a slično potvrđuju i ostali izvori). Roditelj bi morao preuzeti odgovornost za nastanak sukoba (možda smo previdjeli neku njihovu potrebu ili na ne baš lijep način odgovorili na neki zahtjev) i na taj način dati djetetu do znanja da ga poštuje, čuje i razumije, pa mu time olakšati da shvati zašto njegovo ponašanje nije poželjno, istovremeno ne povređujući njegov integritet – jednako kao što bismo se ponašali da se radi o odrasloj osobi.

Naravno, to je teško. I kako to uspješno činiti, učimo svaki dan.

Juul kaže:

“Ponašanje djece, bez obzira surađuju li ili odbijaju surađivati, važno je za razvoj i zdravlje roditelja jednako onoliko koliko je ponašanje roditelja važno za razvoj djeteta. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. Što više nastupamo jedni prema drugima s ravnopravnim dostojanstvom, to smo sve više na dobitku.“

Očito, kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti?

Malo koji (iole normalan) roditelj uživa kažnjavajući svoje dijete. Većinom to radimo jer ih želimo naučiti da u životu stvari ne funkcioniraju uvijek onako kako oni to žele, odnosno jer želimo da odrastu u pametne i sposobne ljude koji uspješno održavaju kvalitetne odnose s okolinom. Ukratko, da budu sretni i dobri ljudi. A da bi to postigli, potrebna im je disciplina.

Međutim, trebamo se podsjetiti da disciplinirati dijete ne znači kažnjavati.

Iz znanstvenih izvora “How to talk to kids…” (The case against spanking, Brian G. Gilmartin):

„Disciplinirati znači educirati. Disciplina je u biti programirano vodstvo koje pomaže ljudima razviti internu samokontrolu, samomotivaciju i usmjerenost cilju (self direction) i efikasnost. Da bi discipliniranje funkcioniralo, potrebno je međusobno poštovanje i povjerenje.„

Svakako, neka posljedica za nepoželjno ponašanje mora postojati. U protivnom djetetu dajemo signal da je u redu to što radi, a to nikako ne želimo. S druge strane, ne želimo ga niti prestrašiti, natjerati da se grize od krivnje ili nama nešto zamjeri i time ugroziti naš odnos.

Zato knjiga „How to talk so kids will listen …“ nudi nekoliko metoda koje možete isprobati umjesto da budete zločesti policajac (koji još uz to ni ne postiže ono što bi želio).

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći. Kada dijete počne divljati u dućanu, dajte mu zadatak: na primjer, da pronađe tajice za mlađu sestru.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter): „Jako sam ljuta što nisi bila uz mene u dućanu iako smo se dogovorile drugačije. Kada odjuriš bez da te vidim, jako sam zabrinuta jer ti se nešto može dogoditi.“
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi: „Ako mi želiš pokazati kako možeš biti odgovorna, možeš ostatak vremena u dućanu provesti uz mene kako smo se i dogovorile!“
  4. Iznesite svoja očekivanja: „Očekujem da kada nekamo idemo skupa nikad ne odlaziš tamo gdje me ne možeš vidjeti.“
  5. Pružite im izbor: „Možeš sjediti u kolicima ili šetati pored mene, ali bez trčanja.“
  6. Poduzmite nešto (Take action): „Ako sama nećeš odabrati, morat ću ja. Sjedit ćeš u kolicima do kraja shoppinga.“
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha: „Što misliš zašto idem sama u dućan? Bit će još prilike za tjedan-dva, pa mi se možeš pridružiti ako do tada pokažeš da možeš ostati uz mene cijelo vrijeme.“

„Kod mog djeteta to nikad ne bi upalilo“

… „Premlad je da bi razumio.“

… „Sad je u tim godinama kad ne poštuje autoritet i nema šanse da bi me imalo poslušala!“

…“On je naprosto nemoguć!“

…i tako dalje.

Literatura kaže da ovakav pristup daje rezultate već od djece starosti i dvije godine, a da nas i tinejdžeri na vrhuncu puberteta mogu iznenaditi. No, uvijek postoje slučajevi kada djeca uopće ne reagiraju na ovakav (u biti ni na kakav) pristup, ili da se isprva ponašanje popravi, samo da bi se za par tjedana sve vratilo na staro. Odgovor je da se tada vjerojatno radi o kompleksnijem problemu koje zahtijeva kompleksniji pristup. Za te slučajeve „How to talk to children…“ predlaže tzv. problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima: „Kada moraš _______, čini mi se da se osjećaš ovako…“
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima: „Kada napraviš ______, osjećam se zabrinuto / strah me je / ne mogu dozvoliti da….“
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir – bez kritiziranja!
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo (uz action plan kada / tko / kako)

Moja starija kćer je na neke od ovih pristupa znala jako pozitivno reagirati, dok ju neki nisu nimalo dirnuli i totalno sam ostala bez ideje. Nekad se, naravno, nađem i na autopilotu pa odaberem najkraći put samo da preživim taj dan gdje me nitko ne doživljava (a njih ima više nego nas odraslih).

Međutim, iz primjera gdje sam uspješno primijenila neku od metoda zaključila sam da se ipak isplati malo se više potruditi da bismo smislili neko kreativnije rješenje. Većinu vremena to ipak daje rezultate, pa cost benefit analiza kaže – zašto ne probati? To je kao i sve u životu: koliko uložiš, toliko i dobiješ.

(A budući da je svakako bolje spriječiti nego liječiti, za bolju komunikaciju u startu bacite oko na ovaj tekst o motivaciji te kako razgovarati s djecom kada želimo da nas poslušaju bez da im narušavamo integritet.)

Na kraju, ne smijemo zaboraviti ni neke druge nepoželjne posljedice kažnjavanja klinaca:

Da sumiramo:

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter)
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi.
  4. Iznesite svoja očekivanja.
  5. Pružite im izbor.
  6. Poduzmite nešto (Take action)
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha.

A ako to ne uspije…

Primijenite problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima.
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima.
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir.
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo.

Za one kojima se ovo o čemu sam pisala čini zanimljivo, na linkovima niže možete proširiti znanje o ovoj temi:

  • Materijale za samostalno učenje, kao i ostale bestselling knjige koje su napisale Adele Faber i Elaine Mazlish možete pronaći na njihovoj službenoj stranici.
  • Jesper Juul se u ožujku ove godine pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji „Kako komunicirati s djecom novog doba?“ održanoj u Zagrebu, a u ovom intervjuu pojašnjava važnost komunikacije i postavljanja granica te kako pozitivno utjecati na dječju samosvijest.

Lilit

Top 10 savjeta za ophođenje s ljudima, ili: Kako postići da vas svi vole, svima budete duhoviti i da čekaju na red da vas upoznaju

Znam, znam, vama to ne treba. Imate super prijatelje, ljubavni život vam je solidan, klinci vam se povjeravaju, slušaju vas i često se baš lijepo družite. Poslije posla se svako toliko s kolegama zaletite na pivicu, a onda se naravno i sam posao lakše odradi. U komunikaciji nemate problema; razgovori vam ugodno teku, bilo da se radi o ćaskanju o vremenu, elevator pitchu ili dubokoumnim razglabanjima o filozofskim (nedajbože političkim) pitanjima, a ako želite navesti vodu na svoj mlin, to činite bez nekih većih spoticanja.

Međutim, od dobrog uvijek postoji bolje, a to me dovodi do razloga zašto baš ovaj post.

Kad želiš proširiti vidike, konzultiraj literaturu

Nedavno sam u jednom intervjuu čula kako je uvijek bolje pitati osobu koje knjige poklanja nego koje su je se knjige najviše dojmile. Naime, ovo zadnje može i samo izvući sjećanje na nešto nedavno pročitano, dok ono što poklanjamo za nas stvarno ima pravu vrijednost.

Osobno sam najčešće poklanjala (i preporučivala) knjigu Dalea Carnegiea: How to Win Friends and Influence People; primarno jer smatram da su, u vrijeme connection ekonomije u kojemu danas živimo, naši odnosi naš najvredniji resurs, pa ga stoga želimo i naučiti zaista maksimalno koristiti. Osim toga, mislim da baš svatko iz te knjige može nešto naučiti (a širenje vidika je uvijek dobro).

Osim što nam naše veze mogu pomoći na razne načine, mnogo važnije od toga – one nemjerljivo obogaćuju naš život. Upravo zbog toga, kad govorimo o tome što čini uspješan i sretan život, baš odnosi s bližnjima uvijek nekako isplivaju na površinu (o tome sam ponešto pisala u ovom postu) – a i svakodnevne interakcije sa kolegama i poznanicima mogu proteći puno ugodnije ako se odvijaju u pozitivnom tonu.

Dobar savjet zlata vrijedi

Imajući to na umu, Dale se u svojoj knjizi bavi nekim tehnikama koje je uputno primjenjivati, bilo da se želimo generalno bolje odnositi prema ljudima, pridobiti ljude na našu stranu, da nas zavole ili postati boljim liderima. Već pretpostavljate, ima se mnogo toga reći na ovu temu; zato bih svima koji to već nisu učinili preporučila da pročitaju knjigu ako dođu u priliku, a do tada sam odabrala 10 meni najdražih i najkorisnijih tehnika:

Općenito u ophođenju s ljudima:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite. Lako je kritizirati, a puno teže pohvaliti. No, uz dovoljno truda uvijek je moguće naći nešto što zaslužuje pohvalu. Na primjer, kćer dolazi doma, posprema cipele u ormar i pere ruke. Haleluja! Pohvala stiže!
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje. Svaka osoba se ponosi svojim radom u koji je uložila trud. Nažalost, često to ostane neprimijećeno, pa netko tko se potrudi napraviti drugačije zaista zna odskočiti. Pohvalite tetu na liniji, vozača Ubera ili kumicu na placu. Jer zašto ne učiniti nešto lijepo kad možemo?
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem. Kad si uzmete vremena za razmišljanje o tome što zaista motivira druge ljude, neizmjerno ih je lakše potaknuti da učine bilo što. Naravno, dokučiti tuđe motive prilično je teško, ali nagrada je često nemjerljiva. Ako vas, primjerice, muž poželi odvesti na janjetinu u Zdihovo dok su klinci kod staraca, tko sretniji od vas! To što ste ga par dana ranije podsjetili da njegovom metalnom ljubimcu svako toliko treba propuhati motor sigurno nije imalo veze s tim, zar ne?

 Da vas ljudi zavole:

  1. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude. Svi su u nečemu bolji od nas, i većina nas je u nečemu ekspert. Ako nađete tu crtu, nikad vam nitko neće biti dosadan. Ja sam na taj način naučila o uzgoju pčela, modelu kompenzacije splitskih vozača autobusa i bonus shemama u osiguravajućim društvima.
  2. Smijte se. O zaraznoj energiji osmijeha nemamo što duljiti. Pogledajte samo kako maestralno bebe to rade – i pokušajte ostati ozbiljni kad vam se koja nasmije.
  3. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi. Jer svi mi volimo govoriti o sebi, i najkorištenija riječ (upravo prema jednom primjeru iz knjige) nam je – JA. Oni koji nam to dozvole često postaju naše najomiljenije osobe (očito, jer znaju prepoznati zanimljive ljude).

U raspravama:

  1. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete. Jer, kao što kaže Dale, ako izgubite, izgubili ste, a ako pobijedite, opet ste izgubili. Lukavo usmjeravanje komunikacije daleko od područja neslaganja čini čuda za odnose.
  2. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“. Tko voli biti u krivu? Čiji ponos kaže „O, super, pogriješio sam! Idem sad to svima reći!“? Čarobna konstrukcija poput „Na tvom mjestu bih sigurno i ja tako mislio“ izbija svaku municiju iz daljnje rasprave.

Kao vođa:

  1. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje. Pozitivna motivacija daje mnogo bolje rezultate nego negativna. Pa zašto onda ne pomoći ljudima da se bolje osjećaju i ojačati im samopouzdanje? Bilo koji posao se lakše odrađuje u atmosferi sigurnosti, sa samopouzdanjem, nego u strahu od najnovijeg „pranja“ koje bi moglo uslijediti ako šefu nešto nije bilo po volji (ili je jednostavno taj dan ustao na krivu nogu).
  2. Prikažite greške lako ispravljivima. Svi smo barem jednom napravili neku pogrešku na poslu koju smo onda trebali s grčem u želucu nekako priopćiti šefu, znajući i predobro da smo zeznuli stvar i čekajući da se na nas sruči njegov pravedni bijes. No, ako je šef tome pristupio na način „Tko radi, taj i griješi“, sigurna sam da se u 99% slučajeva ta pogreška nije ponovila, a povjerenje u nadređenog bilo je osnaženo.

Znači li primjena ovih tehnika da nismo posve iskreni ili da skrivamo svoje pravo ja?

Možda ste pomislili kako vam neke od ovih tehnika djeluju pomalo manipulativno, ili kao da skrivate svoje prave osjećaje. Razumijem kako se može dobiti taj dojam, no moja je teorija da sve ovisi o osnovnoj motivaciji. Ako zaista želite pristupiti ljudima tako da ih stvarno čujete, bolje upoznate i razumijete zašto rade to što rade, prirodno je da stavite sebe i svoje interese (makar privremeno) u drugi plan, gdje vas drugi mogu iznenaditi svojim kvalitetama koje inače ne biste ni primijetili. Niti jedna od ovih tehnika nikome ne škodi; baš suprotno, unosi pozitivnu notu u svakodnevne interakcije i stvara butterfly efekt dobrih emocija.

Da sumiramo:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite.
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje.
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem.
  4. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude.
  5. Smijte se.
  6. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi.
  7. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete.
  8. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“.
  9. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje.
  10. Prikažite greške lako ispravljivima.

Završit ću sa jednim od meni dražih citata iz knjige:

Every man i meet is my superior in some way. In that, i learn of him.

…I pitanjem: Od koga možete nešto naučiti sutra?

Na kraju, mali bonus za one koji žele znati više:

Lilit

5 načina kako pohvaliti djecu (a da ne završe kao millenialsi)

Naša su djeca naš najveći ponos. Gotovo da nema roditelja koji ne slavi svaku novu riječ, otvara šampanjac za skidanje pelena, lijepi likovna remek djela na frižider i uredno dokumentira mobitelom prve korake, sjedenja, nastupe… ne bi li ih onda prvom prilikom pokazao svima koji ih žele gledati (a nekad i onima koji ne žele).

Obzirom da svaki dan naprave hrpu stvari kojima se ponosimo, pitanje je – da li ih, i koliko, hvaliti. Pohvale su ključne za izgradnju dječjeg samopouzdanja, no opet, ne želimo poticati ni sindrom millenialsa, gdje (priča kaže) cijela jedna generacija (čast iznimkama!) misli da je Bogom dana i da im svašta nešto pripada samim time što su rođeni.

Samopouzdanje je, uz poštovanje drugih, status i osjećaj postignuća, osnova onoga što, ultimativno, svaki roditelj želi za svoje dijete: da dosegne svoj puni potencijal (to potvrđuje i poznata motivacijska teorija u psihologiji, Maslowljeva hijerarhija potreba). Dakle, iznimno je važno izgraditi djetetovo samopouzdanje; samo je pitanje kako, i jesu li pohvale pravi način.

Kako izgleda prava pohvala?

Svi se mi stotinu puta u danu nađemo u situaciji gdje trebamo pohvaliti neki najnoviji poduhvat naših malih genijalaca, i u tom trenutku najčešće nam instinktivno izleti iz usta: „Bravo!“, „Odlično“, „Baš je lijepo!“ – iako time zapravo djetetu nismo rekli puno o tome što je to zapravo dobro napravilo.

Prava pohvala ima nekoliko elemenata, no prvo i najvažnije – mora biti iskrena (kako potvrđuje i Dale Carnegie u svojoj bibliji ophođenja s ljudima „How To Win Friends and Influence People“). Ako dovoljno pozorno slušamo i promatramo svoju djecu (ili ljude općenito – koncept je primjenjiv na male i velike), uvijek ćemo naći nešto za pohvaliti. Nekada, posebno u one dane kad nas djeca apsolutno izluđuju svojim neposluhom / divljanjem / urlanjem (ubaci iritantno ponašanje po želji), to se čini gotovo nemogućim, no tu dobivamo priliku poraditi na svojoj kreativnosti.

Meni se nešto slično dogodilo kada se moja kćer odlučila umjetnički izraziti bojicama po bijelom (naravno) ormaru i onda me pozvala da mi ponosno pokaže svoj uradak. Jasno, po mom izrazu lica brzo je zaključila (pametnica mala) da šaranje po namještaju možda i nije bilo dobra ideja, pa je preduhitrila moje neminovno urlanje pitanjem kako može to počistiti. Nije bilo druge, morala sam pohvaliti njenu inicijativu da sama počisti, pa sam joj donijela sve potrebno, naravno uz napomenu da se crta po papiru i da sljedeći put ni ne pomišlja približiti se na manje od metra ormaru s bojicama u ruci. Ipak – puno bolje od alternative. Jedan : nula za Hanu.

U knjizi „How to talk so kids will listen and how to listen so kids will talk“, uz generalne tehnike ophođenja s djecom kojima im dajemo do znanja da ih poštujemo, podržavamo i potičemo njihovu samostalnost, navodi se par načina kako pohvaliti djecu, a da izbjegnemo gore navedene klasično neodređene komentare. Upravo zbog svoje neodređenosti, takvi komentari znaju djelovati neiskreno i ponekad polučiti i suprotan efekt od željenog.

Na sljedeći način teško možete pogriješiti s pohvalom:

  • Opišite ono što vidite. „Vidim djecu koja se lijepo igraju.“
  • Opišite što osjećate. „Pravi je užitak gledati vas kako se dobro slažete i dijelite igračke bez svađe.“
  • Sumirajte pohvalu jednom riječju. „To je pravo zajedništvo“.

Uz to, postoji i dodatan trik na koji treba obratiti pozornost. Kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“, nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude  da rade još više, budući da vide da se rad isplati. Osim toga, trud je ujedno nešto na što osoba sama može utjecati, pa time ima i koristan alat za rješavanje potencijalnih poteškoća („Ako ne ide, potrudit ću se više“). S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha, biraju samo lagane zadatke i samim time se više ne razvijaju. (Više o važnosti ispravnog mindseta možete pročitati u ovom postu.)

Moram priznati da smo ovu tehniku muž i ja već usavršili. Od konstantnog ponavljanja, sad nam je već prirodno uvijek pohvaliti trud koji je dijete uložilo, ili neko kreativno rješenje koje je smislilo (nekad nas stvarno iznenade). No, nekad im se i ne da baš potruditi. Nedavno starija kćer nije željela sama slagati puzzle od puno komada jer joj se to činilo preteškim. Onda sam joj postavila mali izazov: ako sama složi cijelu puzzlu u sat vremena, dobit će Kinder jaje. Mito i korupcija, znam – ali, pogodite što: upalilo je, a onda sam dobila priliku za lekciju o tome kako kad se potrudiš, možeš napraviti i stvari koje se čine jako teškima, a već sljedeći put će biti puno lakše.

Kakve pohvale treba izbjegavati?

Uz gore navedene tehnike, ima nekoliko stvari koje je bolje preskočiti:

  • Pohvala ponašanja koje se samo podrazumijeva (primjerice, pohvaliti tinejdžera da lijepo pere zube),
  • Pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe („Napokon si uspjela pospremiti cipele i oprati ruke nakon dolaska izvana!“),
  • Preentuzijastične pohvale koje bude u ljudima inat („Odlično si skombinirala haljinu s tim tenisicama!“ – kćeri koja nipošto nije zadovoljna činjenicom da je na haljinu morala obući tenisice jer su joj se balerinke potrgale)
  • Pohvala ponašanja koje nije uvijek poželjno („Kakva prekrasna zvijezda“ ili „Odlično si to otplesala!“ – kćeri taman prije spavanja kada se traži mir i tišina)

 

Da sumiramo:

  1. Uvijek budite iskreni.
  2. Opišite ono što vidite.
  3. Opišite što osjećate.
  4. Sumirajte pohvalu jednom riječju.
  5. Hvalite trud, a ne urođenu sposobnost.

Uz to, pokušajte izbjeći pohvale ponašanja koje se samo podrazumijeva, pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe, preentuzijastične pohvale i pohvale nepoželjnog ponašanja.

 

Bravo, uspjeli ste odvojiti nekoliko minuta za sebe i pročitati (nadam se) koju korisnu informaciju! Niže možete pronaći još par dodatnih resursa na ovu temu:

Lilit

Produktivnost, ili: kako obaviti 364 stvari u 2 sata slobodnog vremena

Savage Chickens - Productivity

Don’t grow up, it’s a trap!

Ima li još netko tko se s nostalgijom prisjeća srednjoškolskih dana kada smo poslije škole sjedili na igralištu i družili se s ekipom, sve su se obveze dale završiti u par sati rada poslije škole i bilo je dovoljno vremena za sve izvanškolske aktivnosti, gledanje serija, čitanje knjiga, i maratonske telefonske razgovore s najboljom frendicom o frajeru koji je već u to vrijeme bio aktualan?

Koju godinu kasnije (nećemo sad o točnim brojkama), situacija je pomalo drugačija. Obveze su se namnožile, fini komad budnog vremena nam odlazi na posao, a druženja s prijateljima, hobiji i sportske aktivnosti su uplanirani par puta tjedno kad nismo preumorni. Ako uz to imamo i klince, ostatak odlazi na igru s njima (nažalost rjeđe), ili klasične turbo zabavne posliće poput kuhanja, čišćenja, veša… (umetni Sizifov posao po izboru) ili razvažanja klinaca po njihovim obvezama (češće).

Izreka „carpe diem“ nikad nije bila toliko istinita

Obzirom na sve naše želje, i rapidno rastući broj vanjskih zahtjeva na naše vrijeme, danas se sve češće nalazimo u nekoj računici koja u zbroju daje više od 24 sata. Pa onda štedimo, najčešće prvo na snu, a onda svemu što se čini „manje bitno“: vremenu s prijateljima, vježbanju, romantičnim izlascima… zapravo, svemu što nas čini, ako već ne sretnima i prpošnima, a ono barem podnošljivima.

Polako shvaćamo da ona stara „vrijeme je novac“ i nije baš točna, jer jednom potrošeno vrijeme više ne možeš „zaraditi“. Ono što svakako jest točno, je činjenica da svi mi u danu imamo 24 sata, i da nam generalno zadovoljstvo životom velikim dijelom ovisi o tome koliko dobro ih uspijevamo iskoristiti.

Maksimalno produktivni? Lakše reći nego učiniti.

Na tu temu napisana je hrpetina literature, gdje svatko može naći nešto za sebe – ali ključ je (naravno) u praksi primijeniti pročitano. Niže možete naći što je iz tog mora literature (zapravo, one kapljice koju sam u svom ograničenom slobodnom vremenu uz troje djece uspjela pročitati) mene pogodilo u žicu.

Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“

Hitno nije uvijek bitno, i obrnuto. Na poslu, ali i u slobodno vrijeme, često nas bombardiraju razno raznim zahjevima na naše vrijeme. Projekti koji su bitni nekome drugome, kave s ljudima s kojima više nismo na istoj valnoj duljini, roditeljski sastanci na kojima se već tradicionalno ne govori baš ništa novo.

Prvo i najvažnije je odrediti što je nama samima najbitnije, odnosno što je u skladu s našom osobnom vizijom života. Ovu tezu zastupa Charles Duhigg, autor bestselera „Power of Habit“ i „Smarter, Faster, Better“. Kako možete čuti u ovom intervjuu, ključno za produktivnost nije odraditi više stvari, već odraditi važnije stvari. Work smarter, not harder. A ako znate koji je vaš „zašto“, kako već u samom naslovu svoje bestselling knjige – Start With Why –  upućuje i Simon Sinek, lakše je donositi odluke kako biste radili samo, ili bar u većoj mjeri, stvari koje vas guraju prema tom cilju.

Ovo je slično i konceptu koji se spominje u jednoj od najpoznatijih knjiga vezanih uz efikasnost, a to je 7 navika uspješnih ljudi (7 habits of highly effective people) od Stephena Coveya – „Begin with the end in mind“ (Počnite imajući na umu kraj). Jasna ideja kamo želite stići bit će vam pravi pokazatelj kojim smjerom krenuti.

Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.

Ostale treba delegirati, odgoditi ili zanemariti.

Jedna od stvari na koje se volim često podsjetiti je Paretov princip 80:20, koji kaže: 80% rezultata postiže se radom u 20% vremena. Vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti stići baš sve, ali ako uspješno determiniramo ključne aktivnosti, 80% cilja je već solidna četvorka.

Na ovu temu korisno je baciti oko i na Eisenhowerovu (HITNO-BITNO) matricu, koja nam pomaže razlučiti bitne od nebitnih aktivnosti i usmjeriti nas na prikladnu reakciju za pojedinu aktivnost.

eisenhower matrix

I Covey je jednu od 7 navika posvetio upravo ovom konceptu: „Put first things first“ (Stavite najvažnije na prvo mjesto). Na ono što je hitno i bitno, treba se baciti iz ovih stopa. One bitne, ali manje hitne stvari treba uplanirati za neko buduće vrijeme, dok hitne, a manje bitne treba delegirati, kako ne bismo postali usko grlo. Najbitnije od svega je sivo područje – dakle, ono što nije ni hitno ni bitno – ignorirati / preskočiti / zaboraviti. To su oni mailovi koje pobrišemo misleći – ako je važno, pisat će opet, pa često kasnije shvatimo da su se stvari odradile bez naše intervencije.

Stvorite naviku rada.

Termin procrastination, ili po naški – zabušavanje, u zadnje vrijeme je prilično popularan, i mnogobrojne su tehnike kako izbjeći to zavodljivo scrollanje po instagramu, provjeravanje najnovijeg pissing contesta u vladi ili čekiranje rezultata NBA playoffa. Ima jedna zgodna teorija u Duhiggovoj knjizi Power of Habit, a to je da je naš mozak zapravo lijen, i najviše voli biti na autopilotu (prema jednom istraživanju koje navodi, čak 40% naših dnevnih aktivnosti su navike, a ne aktivne odluke). Zato mu se baš sviđaju naše redovite navike, kada ne mora razmišljati nego samo radi ono što mu navika kaže. Za formiranje navike potreban je neki (uvijek isti) signal (cue), primjerice napraviti si šalicu čaja odmah po dolasku na posao. Nakon toga slijedi neka rutina (npr. sastavljanje to-do liste za taj dan), nakon čega slijedi nagrada – osjećaj da imamo cijeli dan pod kontrolom (također jak faktor u samo-motivaciji).

Priredite okolinu za uspjeh.

Kako kaže Marie Kondo, autorica knjige „The Life-Changing Magic of Tidying Up: The Japanese Art of Decluttering and Organizing“, ključ je okružiti se samo sa stvarima koje nam donose sreću (spark joy). U ovom konkretnom slučaju, to bi značilo ukloniti iz radnog prostora sve stvari koje nam ne trebaju,  što nam može, primjerice, višestruko skratiti vrijeme traženja onog komada papira sa zapisnikom sa zadnjeg sastanka (uz činjenicu da uredan prostor komunicira mir). Sa ovim dijelom, priznajem, moja pomalo hrčkolika osobnost ima najviše problema (ali radim na tome).

Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

Postoje ljudi koje nazivaju „guruima produktivnosti“. Jedan od njih je David Allen, autor slavne GTD tehnike (GTD – Getting Things Done); prema njemu, ključno je osloboditi mozak od razmišljanja o svim taskovima s kojima se borimo i kroz 5 koraka napraviti savršenu to-do listu (zapravo, jedan konkretan vremenski plan) koji će nam omogućiti da sve odradimo i ništa ne zaboravimo. Ti koraci su: capture (ispišite sve taskove, ma koliko male, na papir); clarify (razjasnite što konkretno i kako treba napraviti); organize (za ono što ne stižete odmah, postavite si podsjetnik); reflect (na tjednoj bazi provjerite taskove i napravite prilagodbe u planu), i engage (odradite svaki od taskova u svoje vrijeme, a one koji traju manje od 2 minute, odmah). Osobno, preferiram kratke to-do liste od 3-5 najvažnijih itema, a ovakav ekstenzivan popis više smatram podsjetnikom ili čak kratkoročnim planom, no to je ta razlika u pristupu gdje svatko bira ono što mu najviše odgovara.

Tehnika koja mi se sviđa je vjerojatno najpoznatija tehnika za produktivnost, Pomodoro tehnika, nazvana po kuhinjskom timeru u obliku rajčice (moraš voljeti takvu tehniku). Ona podrazumijeva rad na odabranom zadatku u četiri 25-minutna intervala („pomodora“) sa kratkim pauzama (3-5 minuta) između intervala, te jednu dulju pauzu, 15-30 minuta, nakon 4 intervala. I tako ukrug, dok posao nije gotov. Na taj način moguće je minimizirati distrakcije i fokusirati se na taj jedan zadatak. Prema osobnom iskustvu, ta tehnika najbolje djeluje kad treba odraditi tzv. „deep work“, odnosno neki inteligentan posao za koji je potrebno više vremena i dublja koncentracija. Raditi po Pomodoru na više različitih projekata odjednom može biti i kontraproduktivno, zbog vremena koje je potrebno da se mozak prebaci na novi zadatak.

Još jedna zanimljiva tehnika koja se spominje u Duhiggovoj „Smarter, Faster, Better“ je tehnika mentalnih modela. Kada imate pred sobom neki zahtjevan zadatak, primjerice kompleksne pregovore ili, primjer koji se navodi u knjizi, brzu reakciju pilota aviona u slučaju kvara, zgodno je unaprijed si predočiti cijeli tijek situacije sa svim mogućim ishodima te vizualizirati idealan ishod. Sa tako konstruiranim mentalnim modelom možemo brže uočiti da nešto nije u redu i prema tome reagirati.

Naravno, ovo je samo vrh ledenjaka kada se govori o produktivnosti. Postoji još velik broj raznih tehnika za produktivnije korištenje vremena, a nisam se niti dotakla važnosti suradnje sa drugima kako bismo postigli još bolje rezultate. Taj dio će pričekati da budem još malo produktivnija. 🙂

Da sumiramo:

  1. Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“
  2. Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.
  3. Stvorite naviku rada.
  4. Priredite okolinu za uspjeh.
  5. Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

I ne zaboravite, nekad treba i dozirati produktivnost:

Bravo, stigli ste do kraja posta! Ne znam znači li to da ste zabušavali čitajući dok vas čeka neki važan posao, no u svakom slučaju, tu je još par resursa za vas koji želite ući dublje u tematiku:

  • Zašto Seth Godin smatra da hitne stvari treba ignorirati, možete pročitati ovdje.
  • Kratak sažetak David Allenove knjige „Getting Things Done“ u formi animacije možete naći ovdje, a zanimljiv podcast s njime kao gostom gdje također opisuje svoju GTD tehniku, ovdje.
  • Ovdje možete naći jako simpatičnu animaciju koja opisuje Pomodoro tehniku.
  • Ako ste mislili da ste do sada naučili slagati odjeću, think again! Marie Kondo će vam ovdje pokazati da je jedan tako, ehem, nezanimljiv posao moguće raditi s ljubavlju (da, stvarno).

Lilit

Koja je najvažnija stvar kojoj možemo naučiti svoju djecu?

 

Za početak, zgodno je naučiti djecu da nije sve što izgleda jestivo zaista jestivo (tu ćemo izbjeći pokoju kriznu situaciju). Nakon toga, da sami jedu i idu na wc – to nam donosi priličnu uštedu vremena. Zgodno je i kad se sami oblače, ili kad znaju prema uputama donijeti stvari (na primjer pivu iz frižidera), a kad krenu s kućanskim poslovima, otvaraju se skroz novi vidici.

Šalu na stranu, svakako je najbitnije djecu naučiti nekim osnovnim vrijednostima (koliko god gore navedene stvari bile važne, za njih, a i duševni mir nas roditelja), na primjer poštenju, iskrenosti, suosjećanju, brizi o drugima, upornosti… No, uz te univerzalne vrline, postoji još jedna osobina koja je apsolutno nužna za uspjeh u životu. Ne samo djeci, već i svima nama. Tu osobinu su usavršili, među ostalima, i Thomas Edison, Michael Jordan, Babe Ruth i Jack Welch, a zove se mindset (hrvatski možda najbliže – način razmišljanja).

Dr. Carol Dweck, psihologinja i autorica mega popularne knjige “Mindset: the new psychology of success” preispituje dosad uvriježeno mišljenje da su, primjerice, inteligencija ili umjetnički talent urođene osobine svake osobe, i nudi prilično revolucionarnu protutezu da se baš svaka osobina može, uz dovoljno truda, naučiti. Prema Carol, mi smo prazan list, potpuno čist – a kako ćemo ga popuniti ovisi o čarobnoj osobini – mindsetu. Dr. Dweck razlikuje 2 tipa mindseta: fiksni ili ograničavajući mindset, te growth mindset – onaj otvoren za učenje i razvoj.

Fixed vs. growth mindset u primjeni

Za bolje razumijevanje oba mindseta, niže možete naći nekoliko primjera koji pokazuju razliku u pristupu osoba sa fiksnim mindsetom u odnosu na one s growth mindsetom.

Fixed mindset

(Moja sposobnost je nepromjenjiva i ujedno ono što me iz temelja definira. Stoga su svaki neuspjeh ili kritika tragični i definitivni)

  1. IZAZOVI: Uvijek i pod svaku cijenu moram izgledati pametno i sposobno. (Izbjegavam teške zadatke)
  2. TRUD: Ako sam stvarno sposoban, ne moram se truditi. (Ako se moram truditi, znači da nisam poseban / dovoljno talentiran)
  3. NEUSPJEH: Neuspjeh otkriva moje mane i pokazuje da nisam dovoljno dobar. (Moram sakriti svoju nesposobnost)
  4. KRITIKA: Ne želim slušati nikoga tko govori loše o meni. (Ignoriram konstruktivnu kritiku)
  5. TUĐI USPJEH: Lako njemu, drugi su mu pomogli. (Osjećam se ugroženim)

Growth mindset

(Ono što (još) ne znam, uz dovoljno truda mogu naučiti)

  1. IZAZOVI: Uvijek i pod svaku cijenu želim učiti. (Biram teže zadatke za koje se moram više truditi i razvijati nove vještine – čak i ako ne uspijem otprve)
  2. TRUD: Izvrsnost traži sate / mjesece / godine predanog rada. (Ako se budem trudio, postajat ću sve bolji i bolji)
  3. NEUSPJEH: Neuspjeh mi pokazuje na čemu moram dodatno poraditi. (Ovaj put nisam pobijedio, no za sljedeće natjecanje ću više trenirati skokove)
  4. KRITIKA: Hvala ti što si mi obratio pažnju na te propuste. (Konstruktivnu kritiku vidim kao priliku za učenje)
  5. TUĐI USPJEH: Želim biti kao Sanja, njoj sve ide od ruke. Morat ću više učiti. (Tuđi uspjeh me inspirira da radim još više)

U koji mindset mi pripadamo?

Većina ljudi koji rade na sebi, educiraju se, putuju, otvoreni su prema drugačijim kulturama i novim idejama, automatski će pomisliti da imaju growth mindset. I mene je iznenadilo da je istina pomalo drugačija. Zapravo, svi smo mi neka kombinacija fiksnog i growth mindseta, kako na kojem području; u poslu, na polju kreativnosti, u sportu – pa čak i u međuljudskim odnosima. Ključno je prepoznati što dovodi na površinu naš fiksni mindset, te kako ga preoblikovati u growth mindset.

Posebno zanimljivo je da je moguće ljude vrlo jednostavno privremeno ubaciti u fiksni ili growth mindset; primjerice, Carol navodi jedan eksperiment gdje je grupa zaposlenika sudjelovala na tečaju kompjuterskih vještina. U prosjeku, svi zaposlenici su imali jednaku vjeru u svoje kompjuterske vještine, no polovici su rekli da su kompjuterske vještine urođena sposobnost, a ostatku da se te vještine mogu naučiti. Grupa koja je mislila da se radi o urođenoj sposobnosti je tijekom eksperimenta izgubila vjeru u svoje vještine, dok je ostatak napredovao unatoč greškama koje su radili.

Iz ovoga je vidljivo da snaga mindseta nije nipošto zanemariva. Osim što svaka osoba može puno bolje iskoristiti svoj potencijal ako životu pristupa iz cipela growth mindseta, prepoznavanje fiksnog mindseta u drugima pomaže nam da ih puno bolje razumijemo, neutraliziramo destruktivna ponašanja i pomognemo im da promijene svoj pristup. Ovo je posebno važno u poslu gdje je osnovna zadaća menadžera usmjeravati zaposlenike kako bi maksimalno iskoristili svoj potencijal, a još i više u obrazovanju gdje učitelji i profesori od najmanjih nogu oblikuju umove naših malih ljudi.

Kako se trajno ubaciti u growth mindset?

Ovo je zasigurno najbitniji korak ako želimo zaista iskoristiti sve prednosti koje nudi ovaj način razmišljanja. Za trajno rješenje, potrebno je kontinuirano komunicirati na način koji potiče growth mindset. Kako prema djeci, tako i prema zaposlenicima, ili čak u vlastitim internim monolozima. Ukratko:

  • Umjesto sposobnosti, treba hvaliti proces (trud, strategiju, inovativan pristup, upornost, fokus). Umjesto: „Odličan uspjeh, stvarno si pametan!“ → „Odličan rezultat! Vidi se da si marljivo vježbao i riješio puno različitih zadataka.“
  • Postavite novi sustav vrijednosti. Umjesto: „Tako si brzo i lako riješila taj problem!“ → „Oprosti, čini se da sam ti zadala prelagan zadatak, idemo pokušati nešto malo izazovnije.“ Ili, za večerom razgovarajte o izazovima s kojima ste se taj dan susreli i objasnite zašto su bili zanimljivi i kako ste ih riješili (ili što ćete pokušati sutra).
  • Usvojite riječ „JOŠ“. („Nisam dobar u matematici.“ JOŠ. „Ja to ne mogu!“ JOŠ.)

Je li growth mindset garancija da ćemo biti uspješni?

John Wooden (A.K.A. Coach), legendarni košarkaški trener koji je sa UCLA momčadi osvojio 10 nacionalnih prvenstava u 12 godina koliko ih je trenirao, bio proglašen najboljim trenerom  6 godina zaredom i bio prva osoba koja je ušla u national hall of fame i kao igrač i kao trener, uspjeh definira na sljedeći način: Duševni mir postignut samo kroz zadovoljstvo sobom, znajući da ste dali svoj maksimum. Njegov je TED talk “The difference between winning and succeeding“ prožet jednostavnim mislima koje utjelovljuju growth mindset i odlična je inspiracija svakome tko želi ideju growth mindseta primijeniti na vlastiti život ili je prenijeti svojoj djeci. Naravno, nikad nema garancije, ali kako i sam Coach kaže,

„…To je ono što je stvarno važno. Ako se potrudite redovito dati sve od sebe, rezultati će biti oni kakvi trebaju biti. Ne nužno onakvi kakvi biste željeli da budu, ali onakvi kakvi trebaju biti.“

Za one koje je zaintrigirala priča o mindsetu i željeli bi saznati više o ovoj tematici, evo par zanimljivosti iz bespuća interneta:

  • Genijalan John Woodenov TED Talk možete u cijelosti pogledati ovdje, a njegovu poznatu piramidu uspjeha možete pronaći ovdje.
  • Michael Jordan, picture perfect primjer growth mindseta, u ovom kratkom filmiću objašnjava glavni razlog zašto je uspio.
  • Kampanjci (a i oni koji jednostavno vole simpatične animacije) mogu pogledati ovih nekoliko filmića: Kratak sažetak Caroline knjige možete pronaći ovdje, tu je i još jedna kratka animacija koja ilustrira razliku između fixed i growth mindseta, a ovdje u 4 minute možete pogledati kako se lakše ubaciti u growth mindset.
  • Kako je Richard Branson usvojio mindset koji ga je lansirao među milijardere (a možda mu zaradio i tu vitešku titulu), možete pročitati ovdje.

Lilit

Motivacija u praksi – što reći a da (napokon) poslušaju?


Ovaj post je posvećen isključivo djeci, i to u onim danima kad nas izluđuju. Dižu nam tlak. I kosu na glavi. Učine da se povampirimo kao Bob Rock kad mu netko uzme lovu. „Operi ruke!“ „Skini cipele!“ „Obuci jaknu!“ „Pospremi sobu!“ Svaku od navedenih rečenica ponovili ste 100 x, ne da ste sami sebi dosadni nego ste već zaspali, ali željena radnja se još nije dogodila. Iako se ista situacija ponavlja iz dana u dan. Groundhog day at its worst. Tako sam i ja, u jednom od trenutaka očaja, nabasala na zanimljivu vježbu. Knjiga „How to talk so kids will listen, and how to listen so kids will talk“ predlaže par interesantnih alternativnih opcija za isprobati u trenutku kad vam već para ide na uši.

Možda ćete pomisliti da su takve tehnike samo za zen roditelje koji meditiraju prije posla, jedu samo gluten free / vegan / paleo i pričaju onim smirenim tonom joga instruktora bez infleksije u intonaciji koji vas šalje u zemlju snova u roku keks. Pogotovo ako ste, poput mene, onaj tip mame koji bi u sebi (ili ne baš skroz u sebi) najradije urlao dok ne popucaju stakla na prozorima. Ali, možda nešto pomogne, ne škodi probati. Bog zna da dobro dođe.

Popišite sve stvari koje u jednom danu kažete djetetu da UČINI ili da NE SMIJE:

To su sve aktivnosti koje iziskuju vaše vrijeme i energiju da bih ih djeca obavila (u konačnom vremenu).

Razmislite jeste li kada koristili neku od nižih metoda kako biste postigli da djeca odrade navedeno. No, uz to si pokušajte predočiti i kako se djeca osjećaju kad im se netko tako obraća:

  1.  Optuživanje: „Opet nisi pospremila cipele kad si došla izvana! Koliko puta ti se mora reći?! Nikad ne slušaš!“ („Cipele su važnije od mene. … Lagat ću i reći da nisam ja. …. Želim joj reći nešto ružno. …. Kažeš da nikad ne slušam, pa ni neću!“)
  2. Vrijeđanje: „Pogledaj si sobu! Kako možeš živjeti u takvom svinjcu?“ („Ima pravo… Zašto se uopće trudim? … Vidjet ćeš, drugi put neću baš ništa pospremiti! … Mrzim te!“)
  3. Prijetnje: „Još samo jednom takni taj daljinski i gotov si!“ „Ako se ne obučeš dok nabrojim do tri, idemo bez tebe!“ („Napravit ću to kad ne bude gledao. … Rasplakat ću se. … Bojim se… Pusti me na miru!“)
  4. Naredbe: „Ima da pojedeš do kraja, isti tren!“ „Hajde, kreni, odmah!“ („Natjeraj me! … Ne želim se pomaknuti. … Što god da napravim, u nevolji sam.“)
  5. Držanje predavanja: „Misliš li da je bilo lijepo to što si napravio? Ne smiješ prijateljima otimati igračke. Kako bi tebi bilo da ti to netko napravi? Prema drugima se trebaš ponašati onako kako želiš da se oni ponašaju prema tebi.“ („Bla bla bla… Dosadno… Fakat sam bezvrijedan.“)
  6. Upozorenja: „Pazi da ne padneš!“ „Pazi auto!“ „Polako!!“ „Pec pec!“ („Svijet je stvarno strašan i opasan. … Kako ću ja to sam?“)
  7. Izigravanje žrtve: „Kako možeš tako gnjaviti jadnu mamu, vidiš da padam s nogu od umora!“ („Ja sam kriv što je bolesna.“ … Koga briga?“)
  8. Usporedbe: „Vidi kako je seka lijepo pospremila!“ „Zašto ne možeš biti kao Ivana? Ona uvijek pazi da se ne zaprlja!“ („Voli druge više od mene. … Mrzim seku. … Osjećam se kao neuspjeh.“)
  9. Sarkazam: „Ideš van bez jakne po ovom vremenu? To ti je stvarno super ideja!“ („Osjećam se poniženo. … Vratit ću joj! … To je ružno.“)
  10. Proročanstva: „Ako se budeš tako ponašala prema prijateljicama, nitko se neće više htjeti igrati s tobom!“ („Nije istina! Pokazat ću ja njoj! … Nema smisla!… Ima pravo. Nikad ništa od mene.“)

Mnoge od ovih reakcija ne bismo nikad poželjeli svojoj djeci, iako nam rečenice iz gornjih primjera često gotovo instinktivno znaju prve izletjeti iz usta. Zato autori knjige preporučuju sljedeće metode koje miču fokus sa djeteta, ne vrijeđaju njegovu osobnost, ne optužuju i ne nameću krivnju, već mu daju priliku da se samo ispravi:

  1. Opišite ono što vidite. Umjesto: “Opet nisi pustila vodu!” → pokušajte: „U WC-u nije puštena voda.“
  2. Pružite dodatne informacije. „Opet ne paziš kad jedeš!“ → „Ako zaprljaš majicu sa voćem, neće se moći oprati.“
  3. Recite to jednom riječju. „Opet si ostavila otvorena vrata!“ → „Vrata!“
  4. Opišite kako se osjećate. „Prestani me konstantno prekidati!“ → „Kad me stalno prekidaš dok pričam s tatom, zaboravim o čemu sam govorila.“
  5. Napišite poruku. „Ne skači po kauču!“ → Crtež u kćerinoj bilježnici sa prekriženom curicom koja skače po kauču.

Naravno, ne postoji magična metoda, a nekad i ono što je jednom djelovalo, prestane djelovati (recimo, moj crtež je izgubio moć nakon jednog dana). Bitno je biti uporan (ma nemoj!) i odabrati tehniku primjerenu situaciji (na primjer, nećemo tinejdžeru govoriti da se mlijeko van frižidera može pokvariti). Također, važno je da čovjek bude iskren i vjeran sebi, jer ako dijete osjeti da si nismo „na ti“ sa time što govorimo, mislit će da ga ismijavamo, da mu se rugamo ili, u najmanju ruku, da se pretvaramo. I ništa od rezultata.

Ove se metode naslanjaju i na par tehnika spomenutih u Dale Carnegievoj „How to win friends and influence people“.  U osnovnim tehnikama pri ophođenju s ljudima, u poglavlju „Ne kritiziraj, osuđuj niti se žali“ (slobodan prijevod), Dale ističe kako nitko ne voli da ga se kritizira, pa tako ljudi ne žele priznati da su u krivu čak i kad je to evidentno. Također, u poglavlju o vodstvu, jedna od bitnih stavki je „dozvoliti osobi da spasi obraz“ – obzirom da je čovjeku najvažnija stvar njegov ponos. Kad razmislite, ima smisla – i djeca su ljudi (iako bi ponekad prikladnije bilo reći „i ljudi su djeca“).

Čestitam, stigli ste do kraja posta! Kao bonus za trud, evo jedne “it’s funny ’cause it’s true”. Osobno se ovako često osjećam (samo je kod mene riječ o čaju a ne kavi).

Da sumiramo:

Umjesto optuživanja, vrijeđanja, prijetnji, naredbi, držanja predavanja, upozorenja, izigravanja žrtvi, usporedbi, sarkazma i proročanstava, isprobajte:

  1. Opišite ono što vidite.
  2. Pružite dodatne informacije.
  3. Recite to jednom riječju.
  4. Opišite kako se osjećate.
  5. Napišite poruku.

Lilit

 

Motivacija, ili: kako uvjeriti četverogodišnjakinju da pospremi sobu

Večer je. Umorni ste, cijeli dan ste proveli na poslu. Vaš veliki projekt kasni, kolega je na bolovanju (i pogodi tko ga mijenja), a ona prezentacija za koju ste danas saznali mora biti gotova sutra do 12. Klinci, koje ste jedva stigli na vrijeme pokupiti iz vrtića, vrište da im su izgubili najdražu igračku / pokušavaju provjeriti s koje visine mogu skočiti a da ne slome nešto / vade sve vaše lonce iz kuhinjskih ladica i koriste ih kao bubnjeve, stvarajući zvučnu kulisu od minimalno 100 decibela. A još vas čeka priprema večere, vješanje veša, spremanje klinaca u krevet i pospremanje stana, ne bi li umjesto na bojno polje nalikovao (bar malo) na mjesto gdje netko obitava.  Ne bi li bilo divno da neke od tih zadataka uspijete delegirati i malo se ispružiti na kauču – možda (nedajbože) napraviti i nešto za sebe?

Utopija ili ne, postoji nekoliko znanstveno dokazanih metoda kako možemo (bez beskrajnog prigovaranja) pristupiti ljudima, a da oni budu skloniji postupiti na način koji smatramo poželjnim. Primjenjivo na supružnike, kolege, podređene i djecu.

Sukus svega je, čini se, učiniti zadatak takvim da ga sami žele napraviti. Lakše reći nego učiniti, zar ne? Da vidimo:

Pojasnite im zašto to rade.

Pričom. Vizijom. Simon Sinek, svjetski poznati motivacijski govornik i konzultant na području transformacija organizacijskih kultura, u svojim govorima nebrojeno mnogo puta ponavlja: „It’s not what you do, it’s why you do it“. Ako imamo dobar „zašto“, ljudi će nas željeti slijediti i pomoći nam u ostvarenju naše vizije. Na sličan je zaključak kroz niz eksperimenata došao i Dan Ariely, bihevioralni ekonomist i psiholog sa sveučilišta Duke: ljudi nalaze zadovoljstvo u svom poslu samo ako posao ima neku svrhu. Kad rade Sizifov posao, motivacija im drastično pada (ovo je možda razlog zašto nitko ne voli prati suđe). Klinci možda neće shvatiti  našu viziju pospremljenog stana koji lijepo izgleda te time pruža mir i spokoj, ali neki bi mogli pozitivno reagirati na objašnjenje da će im u urednu sobu uvijek smjeti doći prijatelji na igru.

Vodite primjerom.

Prema Simonu Sineku, glavna razlika između vođe i menadžera jest da vođa radi skupa sa zaposlenicima i pokazuje im put, dok menadžer samo govori ljudima što da rade. Govoreći o djeci, to je ono što zovemo pasivnim odgojem. Dijete neće raditi ono što mu kažemo, već ono što vidi da mi sami radimo. Ako djetetu stalno govorimo da pere zube svako jutro i večer, a sami to ne radimo, dijete će s pravom misliti da su karijesi samo bapske priče.

Dajte im slobodu.

Dan Pink, autor knjige „Drive“ te izuzetno zanimljivog TED talka „The power of motivation“ kaže da ljude, osim kod striktno jednostavnih zadataka, ne motiviraju nagrade, već autonomija, svrha i mogućnost da u nečemu budu izvrsni. Djeci je, kao i nama odraslima, također bitno da imaju osjećaj kontrole nad svojim životom. Kod moje kćeri najbolji rezultati pospremanja sobe postižu se kada joj predložimo da sama odluči kada će pospremati sobu te koji dio će sama, a s kojim ćemo joj pomoći (jer taj kaos koji je ona sposobna stvoriti za vrijeme jedne sesije igranja često premašuje sposobnost četverogodišnjakinje da ga pospremi u konačnom vremenu).

Pretvorite to u igru.

Osim prethodno navedenih svrhe i autonomije, Dan Pink navodi da ljudi izvrsno reagiraju na mogućnost da u nečemu postaju sve bolji. Od kompjuterskih igrica preko sporta do posla, velika većina nas želi biti najbolja (ili barem što bolja) u nečemu. Na primjer, kad klinci ne žele jesti, kupite n-1 desert (gdje n predstavlja broj članova kućanstva). Zadnji bira zdraviju opciju. 🙂

Pohvalite (svaki) napredak.

Jedan od gurua psihologije ljudskih odnosa, Dale Carnegie, u svojoj knjizi „How to win friends and influence people“ kaže da iskrenom pohvalom potičemo osobu da se nastavi truditi. Neiskrena pohvala, dakako, ima upravo suprotan efekt. No, kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“ nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude da rade još više, budući da vide da se rad isplati. S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha.

Ne garantiram da će svaki od gore navedenih trikova upaliti u svakoj situaciji, no ako ste se ikad poput mene našli u situaciji gdje djece ima više nego vas (ili se tako osjećate) a obaveze vas preplavljuju kao Gremlini, možda ne škodi probati.

Da sumiramo:

  • Pojasnite im zašto to rade.
  • Vodite primjerom.
  • Dajte im slobodu.
  • Pretvorite to u igru.
  • Pohvalite (svaki) napredak.

Na kraju, evo par zanimljivosti za one koji žele znati više (i uspjeli su delegirati kućanske poslove djeci pa sada sjede na kauču s pivom u ruci i imaju koju minutu za razonodu):

  • Simon Sinekov najgledaniji govor, How great leaders inspire action, možete pogledati ovdje.
  • Gore spomenuti Dan Ariely-ev TED talk možete pronaći ovdje.
  • Ako imate 10 minuta za ubiti, ova RSA Animate animacija je verzija Dan Pinkove knjige „Drive“ za kampanjce.
  • Za one koji vole društvene igre, Dan Ariely uz pisanje knjiga i držanje TED talkova radi i fora igre na temu psihologije odlučivanja (note to self: staviti na popis za Djeda Mraza :P).

Lilit

Kako je sve počelo, ili: Tko je taj „people person“ iz CV-ja?

Kada sam se prvi put susrela sa knjigom Dalea Carnegiea – Kako steći prijatelje i naklonost ljudi, nije mi uopće djelovala kao self help literatura sa svim lošim konotacijama koje ju prate, iako su je neki tako etiketirali. Baš suprotno, oduševila me kao knjiga iz koje se može puno toga naučiti (u katalogu knjižnica grada Zagreba pripada u kategoriju popularne psihologije). Ona jednim jednostavnim jezikom kroz 4 poglavlja govori kako pristupiti ljudima da budu otvoreniji našim idejama. Neki će to nazvati manipulacijom, no ako ćemo iskreno, svi mi želimo ostvariti svoje ciljeve; privatne, poslovne… Ma već kad odete na plac i želite spustiti cijenu jabuka, dobro vam dođu takve vještine. A kad dobijete dijete, pa to dijete počne razmišljati svojom glavom i više ne ostaje tamo gdje ga staviš (dapače!) niti radi ono što mu kažeš, kada mu kažeš (malo sutra) treba vam svaka pomoć koju možete pronaći.

Cjeloživotno učenje je (s pravom) u zadnje vrijeme mantra – a to uključuje i rad na sebi.

U trenutku kada sam se susrela s ovom knjigom, koja me kasnije odvela do mnogih drugih na temu motivacije, efikasnosti, stvaranja dobrih navika… nisu mi djeca bila ni u primozgu. U tom trenutku mi se činilo praktičnim da, recimo, bez prolivene krvi potaknem muža da izvjesi veš. Na poslu, u hodniku zgrade, na šalteru u pošti… susrećemo razne tipove ljudi, i svi znamo – ima nas svakakvih. Pa tako kad u CV napišemo da volimo raditi u timu, obično zapravo mislimo: s pametnim, vrijednim… „NORMALNIM“ ljudima. A takve nekad treba i svijećom potražiti. S onim ostalima treba naći zajednički jezik. I tu dobro dođe Dale, koji je to, kako sam kaže, godinama sam pokušavao, i zaključio da ide lakše kada se fokusiraš na zajedničke točke, slušaš druge, napraviš prvi korak, priznaš kada si u krivu, kreneš pozitivno… I stvarno, u praksi se pokazalo da kompliment ili osmijeh u pravom trenutku oboje situaciju skroz drugačijim tonom. Tako ti, primjerice, medicinska sestra koja je taj dan baš ustala na krivu nogu neće iskasapiti venu dok ti vadi krv, već će joj i dan biti malo ljepši jer je netko primijetio njezine nove naušnice.

AHA! trenutak

AHA! trenutak je kod mene nastupio kad je moja prva kći malo porasla, pa su me klasične mama-kći trzavice (malo je reći da sam milijun puta bila luda od besmislenih – i naravno neuspješnih! – rasprava) ponukale da malo pokušam konzultirati knjige specijalizirane za odgoj djece ne bih li saznala kako zapravo doprijeti do tog malog svojeglavog bića koje baš boli briga za ono što ja hoću. Ne zanima ga kako ću se ja osjećati ako se bude deralo iz petnih žila jer to jutro ne može u vrtić obući najdražu haljinu (iako je u pranju), niti ga zanimaju ikakve društvene norme poput – treba dijeliti stvari, nije lijepo tući bracu i seku, ili nije pristojno pričati na glas kako je gospođa ispred nas debela (makar je to više nego očita činjenica; divna je ta dječja iskrenost). Kad sam samo malo zagrebla po površini, uočila sam da su ove iz „dječjih“ knjiga i one iz poslovne ili popularno psihološke literature zapravo jedne te iste tehnike primijenjene u različitim situacijama, i to me zaintrigiralo.

Vrijeme je FAKAT relativno

Ima jedna stvar oko koje će se složiti apsolutno svaki roditelj: dok ne dobiješ dijete, nemaš pojma koliko si ranije imao slobodnog vremena. U kina je stigao novi James Bond? Odeš ga pogledati. Otvorio se neki novi restoran? Idemo u petak! Danas si baš umoran i ne da ti se nikamo? Ležiš na kauču i bingewatchaš cijelu novu sezonu Stranger Things. S djecom? Not so much. Ako se išta promijenilo od dolaska malih šefova, to je činjenica da više nisi u potpunosti gospodar svojeg vremena. Nema više praznog hoda; novi rokovi su tu i tempo je ubitačan: spavanje / hranjenje / skupljanje iz vrtića / sa sporta / sa dječjih rođendana… Sistematski, kontrole, bolovanja… I sve to uz vrhunski izbrušene vještine pregovaranja kako bi navedene aktivnosti protekle bez bacanja po podu, urlikanja u dućanu, plakanja dok ne poplave uz prijekorne poglede šokiranih prolaznika (obično onih koji sami nemaju djece) i sličnih divota. Zato efikasnost i people skills postaju najvažnije vještine koje moramo usavršiti. I to je razlog zašto sam počela pisati; možeš pročitati hrpetinu knjiga, no kad staviš stvari na papir, lakše ti ostanu u glavi.

Nadam se da ćete i vi, kao i i ja, naletjeti na nešto zanimljivo.

Lilit