Category: Privatni život

Navedi najuspješniju osobu koju znaš!

Zadnjih dana na dva floora ponovno čitam i slušam Tima Ferrisa, i za oko (uho) mi je zapelo jedno zanimljivo pitanje upućeno većini sugovornika iz knjige Tools of Titans:, nazovi enciklopedije taktika, navika i strategija uspješnih ljudi (njih 200tinjak) koje je Tim intervjuirao kroz period od par godina: „Navedi najuspješniju osobu koju znaš.“ Jedno naoko jednostavno pitanje, na koje većina nas ima spreman odgovor kao iz puške; većinom su to klasici poput Richarda Bransona, Jeffa Bezosa, Barracka Obame, Michaela Jordana ili Angele Merkel.

Tko je treća najuspješnija osoba koju znaš?

No, u jednoj od epizoda svog podcasta „The Tim Ferriss show“, u razgovoru s Derekom Siversom, najpoznatijem po pokretanju web store-a za prodaju muzike CD Baby i mini-vodiču za poduzetnike koji možete pročitati u sat vremena „Anything You Want“, Tim je nabasao na zanimljiv koncept gledanja na to (a ujedno i većinu drugih pitanja): koja je treća najuspješnija osoba koju znaš?

Ta mala reformulacija traži malo podrobniju analizu navedenog pitanja, i čovjek se zapita – što uopće za nekoga znači uspjeh? Osobno, karijere mnogih javnih (po aktualnim kriterijima, uspješnih) osoba vidim kao posebnu mini verziju pakla od koje bih pobjegla glavom bez obzira i zabila se u fotelju sa šalicom čaja i nekom dobrom knjigom… a slično, sigurna sam, razmišljaju i svi drugi, ovisno o maloj verziji svemira koju žive; one man’s trash is another man’s treasure.

Kako glasi definicija uspjeha?

Sigurno je da generalno ideja uspjeha uvijek podrazumijeva jednu ili više od sljedeće tri komponente: poslovnu, obiteljsku i onu vezanu uz fizičko zdravlje. U svojem (britanski duhovitom, iako i nije rođeni Britanac) TED talku Alain de Botton, jedan od najvećih europskih suvremenih filozofa, dotiče se analize poslovnog segmenta uspjeha na vrlo simpatičan način (ako ste ikad osjećali određeni animozitet prema gospodi u Ferrarijima, nakon ovog videa ćete ih gledati drugačijim očima). 🙂

De Botton navodi kako je danas izuzetno bitno imati uspješnu karijeru – i predlaže na koji način je najbolje pristupiti potrazi za njom. Prema njemu, živimo u vremenu gdje je lako (zbog mnogobrojnih vanjskih utjecaja, od mišljenja bliskih nam osoba do marketinških poruka) željeti stvari iz krivih razloga. Iz tog razloga je ključno: biti sigurni da je naša definicija uspjeha upravo naša, a uz to biti svjesni da ne možemo imati sve.

U gore navedenoj knjizi, u poglavlju „Kako se ocjenjujete?“ Derek Sivers se također bavi idejom definicije uspjeha i potrebi da otkrijemo što je točno uspjeh za nas; Navodi kako neki uspjeh vide kroz to koliko novca zarađuju, a drugi kroz koliko ga doniraju onima kojima je potreban. Neki smatraju uspjehom promijeniti na bolje živote mnogih ljudi, dok drugi više cijene radikalnu promjenu života nekolicine bliskih ljudi. Slično, a opet tako različito.

Kako kaže Stephen Covey,

„Ako nam ljestve nisu naslonjene na pravi zid, svaki korak koji napravimo vodi nas na krivo mjesto brže.“

Klinci i uspjeh

Iz perspektive roditelja, čini mi se upravo te dvije stvari ključno za prenijeti na naše male, slatke, a nekad tako izluđujuće klince. Nekako u njima zalijevati stvari koje ih vesele, u kojima su dobri i naučiti ih da se treba i vrijedi potruditi za ono što želiš – ali da svako DA ujedno znači i NE nečemu drugome, te da se mora pažljivo (i srcem!) birati. A onda, ako uložiš trud i fokusiraš se na svoje snove, jednog dana možeš biti uspješan, baš u onom smislu uspjeha kako si ga sam definirao.

Za one koji nisu još raščistili sami sa sobom kako gledaju na uspjeh – ili su možda dogurali do standardne definicije uspjeha samo da bi saznali da zapravo to i nije to – čarobna formula bi mogla biti uzeti dan slobodno, zatvoriti se u neku kolibicu u Gorskom Kotaru bez interneta i promišljati o tome što vas čini sretnima. Zapravo, kad bolje razmislim, ta kolibica zvuči dobro i bez promišljanja. Uz troje djece, i samo malo tišine bi dobro došlo. 🙂

Lilit

 

P.S. Ako razmišljate o kretanju u poduzetničke vode, toplo preporučam gore navedenu „Anything you Want“ Dereka Siversa. Tih 80tak stranica malog formata jedan su od mojih bolje uloženih sat vremena u zadnje vrijeme. „Ako nije hell, yeah! – onda je ne.“ „I onda se sve u potpunosti promijenilo.“ „Prednost neimanja financiranja“ „Ideje su samo multiplikator izvedbe“ „Odbij hrabro“ „Ne kažnjavaj svakoga zbog pogrešaka nekoliicine“ – samo su neke od inspirativnih ideja koje poduzetnika u nastajanju mogu gurnuti u pravom smjeru. Također, nisu ograničene samo na poduzetnike. Većina savjeta (ili, kako ih on zove, stvari koje su mu se dogodile) mogu se primijeniti ako razmišljate o promjeni karijere, boljoj organizaciji vremena, povećanju produktivnosti ili nekom od sličnih izazova modernog doba.

Ako trenutno niste za knjigu, na linkovima niže možete naći linkove na epizode Timovog podcasta sa Derekom Siversom… a i moj tekstić o tome zašto možda ne želite da vam klinci budu najbolji na svijetu u svojem odabranom području.

Never miss twice

“Never miss twice”, kaže mudro James Clear u svojoj knjizi „Atomic habits“. Normalno je, dapače ljudski, da ti se nekad ne da na trening, da ne možeš baš svih 40 dana ne pojesti tu čokoladu ili da postoje dani kad bi prije porazbijao svo suđe nego ga oprao navečer prije spavanja. Ključ je – never miss twice. Iliti, ako jedan dan zastraniš i uništiš se u tri kolača, u redu je – dok god sutra preskočiš šećer i stoički odradiš dan kako treba (špinat, zobene, i jabuka kao desert).

A što ako preskočiš jedno…dva kvartala? (Još uvijek zvuči bolje nego pola godine). Sigurno imaš dobar razlog (imam ga i ja). Promjena prioriteta, nedostatak vremena, pad motivacije…. Ili možda samo nedotatak discipline? 🙂 u svakom slučaju, razlozi zapravo i nisu toliko bitni. Rezultat je isti neovisno o razlogu. Kasniš s blogom toliko da se ne sjećeš ni logina… ma kakvi, ne sjećaš se ni providera ni WordPressa. No, ako te (kao u mom slučaju) i dalje nešto tjera da se vratiš u žrvanj, onda valjda ima nešto u tome. I kaj onda? Just do it, simple as that. 🙂

Srećom, James ima rješenje i za ove koji se malo popiknu. I to u 7 koraka (simbolički, kao 7 smrtnih grijeha – da te bolje podsjeti na vlastite :D)

7 strategija za povratak na konja:

(isprike unaprijed na ponegdje slobodnijem prijevodu)

  1. Uplaniraj svoje navike u svoj život.

Stavi ih u kalendar i poveži s trenutnim navikama. Recimo, ako dolaziš doma u pola 6, igraš se s klincima ili ih vodiš na sport, pa onda spremaš večeru i ubacuješ ih u krevet oko 9, pa ih do 10 (kao naviku) pokušavaš uvjeriti da u njemu ostanu – e onda, nakon toga, pravo je vrijeme da malo pišeš blog. Ne zvuči baš uvjerljivo? Zato što nije. 🙂 ali idemo dalje, postaje bolje.

  1. Drži se rasporeda, makar i u sitnim stvarima.

E, ovo već zvuči izvedivo. Kaže: „Nemaš vremena za puni trening? Odradi čučnjeve. Nemaš vremena za napisati članak? Napiši odlomak.“ 14 dana kasnije, 14 odlomaka više, i skupi se za bar 2 članka. U pola mjeseca. Bar nije kvartal.

  1. Imaj osobu koja očekuje nešto od tebe.

Ima nešto u tome da je teže razočarati druge nego sebe. Kad te netko očekuje, pojaviš se, makar ti se i ne dalo. Odeš u taj gym, na kavu, pomogneš u selidbi… ili napišeš nešto, makar kratko. Veliki brat te gleda… i ne želiš ga razočarati.

  1. Usredotoči se na ono što imaš / možeš / stigneš.

Ako nešto NE želiš baš jako, najlakše je smisliti ispriku. Ne stignem, ne mogu, umorna sam… Ovo si je baš nezgodno priznati – ali je istina. Nažalost, strategija smišljanja isprika nije baš uspješna, koliko god isprike bile privlačne i jednostavne. Kome je ikad uspjelo kad se samo žalio, bez nekog konkretnog plana B popraćenog akcijom? Osim naravno kad se žališ Upravi vodovoda, to totalno pomaže.

  1. Samo zato što nije optimalno, ne znači da nije korisno.

Kao što kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama, tako je i put neuspjeha popločan perfekcionizmom. Da je Microsoft perfekcionistički nastrojen, ne bismo nikad imali Windowse. Ono što mi se posebno sviđa kod ove taktike jest što kaže da je ok da ponekad pojedem čokoladu u korizmi. Bolje da 6/7 dana pojedem slatko, nego 7/7. I to je skroz prihvatljivo.

  1. Dizajniraj svoj okoliš za uspjeh.

Javna je tajna da imamo ograničenu količinu snage volje i motivacije. Tko god je nakon cijelog dana povrća i pilećih prsa doma stukao cjielu Milku, zna o čemu pričam. Nakon što se na poslu izboriš sa 74 glupe procedure, 3 nepotrebna reporta, kolegom koji te zove na sastanak koji je trebao biti email i onda dođe nepripremljen, pa onda dođeš doma gdje te troje klinaca uglas bombardira zahtjevima za već nekim tipom okrjepe / razonode / zadovoljenja bioloških potreba (Vode! Gladan sam! Ja bi sok od bazge! Kupi kiflice! Mama crtić! Kakao sam! – sva sličnost sa stvarnim osobama je slučajna)… e nakon svega toga ti fakat nije do tunjevine i posnog sira, nego do pive… ili nečeg žešćeg. 🙂 No, ako doma nema ni pive, ni Milke – onda si ok.

  1. Budi siguran da ti je to bitno.

Ako ti je nešto stvarno bitno, teže ćeš to zapustiti. Bitno je da je tebi bitno. Ne mami, mužu, frendici, kul ekipi s posla – nego tebi. Nekad si čovjek možda i misli da bi mu nešto trebalo biti bitno, ali zapravo nije. No, stvarno nije (zapravo nikad, neovisno u kojim smo godinama) vrijeme da se trošimo na stvari koje nisu – mi. Dan ima 24 sata (jedno bar 4 premalo) pa je stoga razumno trošiti (ulagati!) vrijeme u one stvari koje su nam stvarno pravi prioritet. Kao beskrajno skrolanje po društvenim mrežama, na primjer. Hmmm. 🙂

…I time završavamo 7 mudrih uputa za povratak kad zastraniš. Od 7 komada, neka će valjda i upaliti. A tada – kreneš ispočetka. Malo klekneš na kukuruz, pospeš se pepelom par puta i – voilà! Samo da se zna, kad propustiš pola godine, to je samo jednom pola godine. Dvaput mi se valjda neće ponoviti 😀

Lilit

5 načina kako preživjeti Godišnji Umor

Neki novi godišnji

Kao što svaki roditelj male djece zna, s dolaskom djece koncept godišnjeg se pomalo mijenja.

Dok ste nekad na plaži čitali knjigu, pržili se poput srdelica na nekoj stijeni ili pak pili pivu u hladu odmarajući tijelo i um, sada glumite šerpu tegleći zilijun rekvizita do plaže, a kad ste jednom stigli, rijetko i sjedite, a kamoli ležite. Poput kobca pomno pratite svaki korak svojih potomaka, ne biste li spriječili da ulete sami u more, isprobaju tuđe japanke, ukradu nečiju igračku, pogode nekoga kamenom u glavu, poskliznu se na mokrom podu i slično, uvijek spremni da u trenu skočite i pojurite u intervenciju ako prilika to zatraži. Na kraju jednog takvog izleta, kad vas već pluća bole od puhanja napuhanaca a noge bride od trčanja po oblucima i ne razumijete kako ste uopće doteglili toliko stvari do plaže, ponekad vam srce zaigra pri pomisli na klimatizirani ured gdje biste napokon mogli malo predahnuti.

Šalim se, naravno, jer ima nekih koji se na godišnjem neizmjerno zabavljaju, čineći tu novu situaciju vrijednom svega gore navedenoga. Dječja vriska dok se špricaju kanticama, smijeh kad ih tata baca u more, ponos kad sa rukavićima preplivaju od mame do none ili skoče u val pa izrone mokre raščupane kose mora vam izmamiti osmijeh na (umorno, ali nećemo sad o tome) lice i učiniti da zaboravite na onaj bus do doma koji ste maloprije razmatrali.

Trikovi za preživljavanje

Kako ipak svi želimo otići na taj godišnji, a po mogućnosti i čim ugodnije ga provesti, empirijskom metodom pokušaja i pogrešaka mi smo pronašli nekoliko načina kako mrvicu neutralizirati efekt male djece na godišnjem.

  1. Location, location, location. Ako je ikako moguće, odabrati lokaciju blizu plaže. Ovo smo isprobali tek ove godine, i bio je toliko efikasno da dobrano zaslužuje prvo mjesto. Činjenice da put do plaže u karavani u kojoj jeste traje 1 minutu, da možete ponijeti sve ružičaste flamingose i kantice i lopatice bez da vam treba prikolica i da za svako „piški mi se“ i „kaka mi se“ možete samo preskočiti par stepenica do stana zlata vrijede.
  2. JOŠ klinaca. Ovo sam već spomenula kad sam pisala o tome kako (što bezbolnije) putovati s toddlerom, ali ponovit ću jer ne mogu to dovoljno naglasiti: pobrinite se da pribavite društvo za svoju djecu. Mi smo ove godine otišli na godišnji sa šogorom i šogoricom i njihovo četvero djece, dovoljnog raspona godina da svatko ima adekvatno društvo. Do te mjere su bili zaokupljeni igrom da smo na momente mi odrasli bili posve zaboravljeni – slobodni da popričamo, popijemo kavu ili neki sličan luksuz. Što me dovodi do treće točke.
  3. Čuvalice. Ako okolnosti dopuštaju, nije naodmet priuštiti si i neki vid čuvanja djece za krizne situacije. Na primjer, kada biste željeli možda koji sat provesti nasamo sa boljom polovicom (što osobno obično zaboravim kad je bio zadnji put kad smo to uspjeli), ili, možda realnije, doma neometano pogledati neki film (jer se i granica dječjeg spavanja na godišnjem opasno pomiče ka nikad). Ovaj manevar moguće je izvesti na nekoliko načina:
    1. U duhu poticanja ranog poduzetništva i razvoja dječje samostalnosti, omogućiti starijoj djeci iz prethodne točke da zarade kakav džeparac pričajući priče, čitajući ili igrajući se sa mlađima.
    2. Otići na godišnji sa bakama i djedovima željnim svojih unuka i tako im omogućiti da ih se neometano nauživaju… dok vi sami pijete kavu na rivi i čitate svaki svoje novine u duhu prave dekadencije.
    3. Isprobati neki od obiteljskih hotela rastuće popularnosti gdje je sve prilagođeno malim šefovima, od hrane do hrpetine igračaka, aktivnosti… čak i plaćenih animatora. Pojmovi poput „prljaonica“, „dječji fitness“, „mini disko“, „znanstveni kutak“ ili „kinodvorana“ daju vjerovati da investicija u ovakav odmor neće biti uzaludna. Nažalost, ovaj vid odmora još uvijek nismo sami isprobali, ali prijatelji koji jesu vraćaju se svake godine, vjerojatno ne bez razloga.
  4. Ekipa. Grupni odlazak na more sa nekoliko parova bez djece. Ovo bio naš ovogodišnji izlazak iz comfort zone, jer smo se po prvi put otkad imamo djecu odvažili pridružiti grupi frendova koji tradicionalno svake godine na veliko spajanje idu zajedno na more. Ranije smo to preskakali jer smo – pa, željeli zadržati prijatelje 🙂 – ali ove godine smo zaključili da nećemo nikad znati kako bi bilo dok ne probamo. Iako smo, uz svu nadu da bi nekako moglo ispasti dobro, zapravo očekivali da će se naše zajedničko more pokazati najefikasnijom prirodnom metodom kontracepcije, djeca su nas, kako to i inače čine, iznenadila. Naši prijatelji pokazali su se izuzetno zanimljivima našim klincima i bilo je i situacija gdje smo muž i ja pili kavu dok su se drugi igrali s našom djecom. Podijeljena odgovornost rocks. A kako je njima bilo – to ćemo saznati kad ponovno dođe vrijeme za poziv na grupno more. 🙂
  5. I last resort… Na kraju, ako ni jedna od gore navedenih metoda ne upali, uvijek ostaje zadnja opcija – skratiti godišnji za tjedan dana, klince ujediniti s njihovim prijateljima u vrtiću i onda se pošteno odmoriti. 😀

Bilo da ste ove godine već odmarali ili vas godišnji tek čeka, želim vam ugodno provedene ove vruće dane i malo osvježenja, ako ništa, bar za produženi vikend. Uz malo mira. 🙂

Lilit

Kako naučiti starog psa novim trikovima, ili: zašto su dobre navike ključ uspjeha

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Ako ste se ikad zatekli kako ponavljate neku od klasičnih uzrečica koje ste s laganim okretom očima slušali od vlastitih roditelja dok ste bili mali, ovo je najvjerojatnije jedna od tih. Ovaj konkretan klasik (s dosta ljubomore) roditelji prodaju djeci kako bi im, kada krenu jamrati oko toga kako je škola teška, naporna, bla…, osvijestili da im je zapravo – pa, odlično – jer nemaju apsolutno nikakve odgovornosti, mogu spavati koliko žele (roditeljski mokri snovi), netko ih sponzorira i najveća briga im je kako smuljati starce da ih puste što duže van. Naravno, to nikad neće uspjeti dok i sami klinci ne dođu u istu poziciju, jer je to naprosto jedna od onih stvari koje moraš iskusiti na vlastitoj koži. Na primjer, kad u subotu ustaneš u 7 (a legla si u 1 jer si dan prije nakon jedno 3 mjeseca odlučila pogledati neki film) da bi prije dječjeg rođendana u 1 stigla na plac, kozmetičarki, odvesti djecu na šišanje i ručati (true story). O ostatku dana bolje da i ne govorim.

Limitless

Ukratko, svi znamo da s laskavom titulom „odraslih“ dolazi i sijaset obaveza kojih bismo se, iskreno, nekad radije riješili – ali ih naprosto nemamo kome delegirati. Tu nastupa (nasušna) potreba da nekako uspijemo dosegnuti višu razinu organiziranosti i u nekom stanju ludog flow-a počnemo križati taskove s to-do liste tom brzinom da se papir krene pušiti.

O navikama kao jednom dijelu tehnika kojima možemo postići višu razinu produktivnosti sam već pisala ovdje, ali ovaj puta, potaknuta činjenicom da upravo zbog neimanja navike redovnog pisanja ovaj blog post kasni laganih par mjeseci, željela bih ući malo dublje u tematiku.

Pitanje za milijun kuna: Kako izgraditi dobru naviku?

Na ovu temu ima podosta za reći James Clear u svojoj knjizi „Atomic Habits“, koju je napisao među ostalim upravo na temelju vlastitog iskustva. James je, naime, kao srednjoškolska sportska zvijezda u usponu, na jednom od treninga zaradio palicu u glavu, koja ga je smjestila u komu i poklonila mu ozbiljnu ozljedu mozga. Oporavak je bio težak, a povratak na staru razinu gotovo nemoguć – no on je to uspio, i više od toga, zahvaljujući čeličnim navikama. Vrlo motivirajuća i inspirativna priča sa happyendom koja vas naprosto vuče da istog trena sami poradite na stvaranju vlastitih dobrih navika. Srećom, nakon čitanja (odnosno, u mom slučaju, slušanja) knjige, taj se dio čini kao piece of cake. Dobro, možda ne baš piece of cake – treba tu dosta ustrajnosti, dosljednosti i općeg neodustajanja, ali može se.

Za razliku od Charlesa Duhigga i njegove biblije o navikama Power of Habit, koja više pažnje posvećuje razumijevanju kako navike funkcioniraju, Clear ide korak dalje i ulazi u ono konkretno – kako točno stvoriti dobre navike i, još važnije, kako ih zadržati.

Za početak, najbitnije je krenuti od ključnog pitanja (kao što nam često ponavlja Simon Sinek): ZAŠTO želimo usvojiti tu konkretnu naviku?

  • Hoće li nam olakšati život? (na primjer, ako uvijek stavljamo ključeve na isto mjesto pa ih više nikad ne moramo  u panici tražiti dok kasnimo na posao)
  • Hoćemo li biti brži u odradi nekih od svojih dnevnih taskova? (ako pripremimo odjeću za posao večer prije, brže ćemo se spremiti i stići na posao)
  • Hoćemo li se bolje osjećati i biti zdraviji?  (ako tri puta tjedno vježbamo, smanjit ćemo rizik od mnogih bolesti)
  • Hoće li ta navika ojačati naš identitet? (ako svaki dan kad dođemo u ured pitamo kolege kako su, znači da smo tip ljudi koji brinu o drugima)

Jednom kada to utvrdimo, implementacija nove navike u našu rutinu bit će utoliko jednostavnija.

Stvaranje navika „for dummies

Za nas koji volimo precizne upute, Atomic Habits nudi 4 laka koraka za izgradnju nove navike:

  1. Učinite ju očitom. (Make it obvious)
  2. Učinite ju privlačnom. (Make it attractive)
  3. Učinite je jednostavnom. (Make it easy)
  4. Učinite ju zadovoljavajućom. (Make it satisfying)

Konkretno, pokazat ću kako je to išlo na mom vlastitom primjeru. Kao netko tko je p.d. (prije djece) prilično često čitao, u zadnje vrijeme sam bila na prosječno jednoj pročitanoj knjizi u par mjeseci (ne računajući slikovnice :)) i to me je znalo podosta frustrirati. Onda sam odlučila iskoristiti blagodati tehnologije, investirati u mjesečnu pretplatu na Audible i na taj način „pročitati“ bar jednu knjigu mjesečno.

Slijedeći algoritam, priča je išla ovako:

  1. Učiniti naviku očitom. Još iz Power of habit znamo da su mjesto i vrijeme najčešći okidač za pokretanje neke navike. U mom slučaju, zadala sam si zadatak da kad sjednem u auto na putu na posao odmah uključim Audible i u ti svrhu držim slušalice na suvozačkom sjedalu tako da me odmah podsjete da se prikopčam prije nego krenem.
  2. Učiniti ju privlačnom. Ovaj dio je bio stvarno jednostavan, jer zaista uživam u tom slušanju obzirom da biram knjige koje me stvarno zanimaju, a uz to nema ni prekidanja (što je danas gotovo defaultno stanje – zato i imamo attention span od tri minute (neki kažu čak 8 sekundi, ali mislim da je već i 3 minute dovoljno loše). Tih pola sata je samo moje vrijeme – endemska vrsta ovih dana.
  3. Učiniti ju jednostavnom. Ovaj dio sam riješila pretplatom na Audible gdje knjigu nabavljam doslovce u par sekundi – malo proguglam i evo je na mom mobitelu. Osim toga, za jednu knjigu u trajanju od nekoliko sati zna mi biti dovoljno i svega par dana, posebno ako mi je toliko zanimljiva da onda nekad ubacim sesiju slušanja i dok, na primjer, perem suđe ili slažem veš. Stvaranjem obaveze da poslušam pola sata dnevno zapravo poslušam i puno više.
  4. Učiniti ju zadovoljavajućom. Jeste li više tip za dokumentarac ili dobru komediju? I ja biram svoje knjige ovisno o tome što me u tom trenu veseli; neki lagani fiction ili poslovna knjiga koju kasnije mogu primijeniti na vlastitom primjeru. U svakom slučaju, rezultat je pozitivan osjećaj, što je ono zbog čega se vraćamo po još. Nažalost, neke navike nisu same po sebi privlačne i za njih je onda potrebno primijeniti određene trikove; na primjer, odlazak stepenicama na posao svaki dan u trenutku kada to radite neće vas baš pretjerano usrećiti, pogotovo kad stignete na svoj kat tako fino zapuhani da možete samo sjesti i hiperventilirati. U tom slučaju zgodno je aktivirati neki habit tracker gdje možete za taj dan staviti kvačicu za uspješno odrađen uspon, i na taj način si ubaciti malo dopamina kad vidite poduži streak.

Kako smo znali govoriti na matematikama: Vrijedi i obrat

Naravno, osim navika koje želimo stjeći, postoje i one kojih se pošto poto želimo riješiti (nemoj misliti na Torticu) – a najčešće to ide još i teže nego stvoriti neku novu. Ima James recept i za to, no o tome drugom prilikom.

„Čitanje“ sam apsolvirala, sad se samo treba prebaciti na redovito pisanje. 😀 Ništa, slijedi novi test za Jamesa i njegovu metodu. 🙂

Lilit

Suck it up, hold on tight & JUST DO IT

Nakon povratka s porodiljnog, jedna se tema nameće kao najlogičnija za prvi post: kako preživjeti povratak u rutinu kuća – pos’o – kuća – pos’o.

Inicijalno sam je planirala zaobići u velikom luku, kako to inače radim s temama o kojima smatram da se nema više puno novoga reći, ili bar odgoditi do daljnjega (dok ne budem imala u rukavu nekoliko fool-proof tips & tricks kako da ta životna prekretnica ne bude šok vrijedan blažeg oblika PTSP-a). No, kako je vrijeme odmicalo, moj mi se doživljaj cijele te situacije činio sve važnijim, jer je, takav neoriginalan kakav jest, ipak bio moj i ostavio značajan trag u mojoj svakodnevici (toliko da danas prvi put kao ponovno zaposlena žena pišem ovaj blog post sa zakašnjenjem od gotovo mjesec dana).

Dok sam još uživala doma sa svoje dvije štrudlice, nisam se zavaravala da neće biti čupavo jednom kad ih ispalim u vrtić i zaputim se svakodnevno u Radničku. Samo sam se nadala da će period prilagodbe biti što kraći i bezbolniji.

Vrijeme ne čeka nikoga, i u toj nadi tjedni su prolazili. Napokon je došao i taj dan; kraj jedne ere. Blizanci su nakon gotovo dvije godine krenuli u vrtić, a ja na posao – i svijet se nastavio okretati. Nakon nešto više od mjesec dana posla sa troje klinaca u vrtiću, baš i nemam nekakvih fool proof tips. No, mogu reći sljedeće:

  • Sa cjelodnevnog druženja, zajedničko vrijeme sa djecom spasti će na 2-3 budna sata prije nego ih spakirate u krevete, a sami se bacite na kuhanje, pospremanje i sve ostale divote koje roditelji koji rade ostavljaju za one slobodne trenutke kad djeca zaspu. I vama i djeci to će vrijeme biti prekratko i nedovoljno.
  • Neće više biti onih „razbij staklo u slučaju nužde“ power napova koje ste uspijevali ugurati dok klinci spavaju kad se zaredaju neprospavane noći. Naučit ćete funkcionirati na novim razinama sna (odnosno, nedostatka istoga) i možda češće nego prije, u potrazi za dodatnim boostom energije, poput mađioničara činiti da jedna Milka nestane u trenu.
  • Umjesto raznolikih, turbo hranjivih obroka temeljenih na superhrani i idealnim omjerima proteina, masti i ugljikohidrata, češće ćete pribjeći jelima iz ekspres lonca koja su gotova u pola sata (nema veze što ste isto kuhali prekjučer, tko se uopće sjeća što se tada događalo).
  • Na poslu ćete biti kreativni, voditi intelektualno poticajne razgovore, rješavati goruće probleme, vježbati sive stanice, osmišljavati nove projekte… sve dok vas ne zadesi bolovanje pa ćete onda od doma, uz veselu viku nasljednika, odrađivati ono najhitnije, krajičkom oka pazeći da si netko ne izbije oko, pošara zid ili se ne zaigra sa škarama tijekom igre frizera. Zapravo, kad razmislim, pošaran zid i nije tako strašan ako donese koju minutu mira.
  • Nekad će se dogoditi da zbog posla morate putovati, ostavljajući roditelja br. 2 da sam žonglira sa klincima i njihovim aktivnostima. Povratak će biti gorko – sladak; djeca će vam, umornima od puta, oduševljeno trčati u zagrljaj i bit ćete presretni što ih sve opet vidite, ali ćete istovremeno šutke i junački morati preuzeti i sve obaveze koje je vaš partner do sada sam odrađivao, kako bi sada, još umorniji od vas, napokon mogao malo predahnuti.
  • Kriterij čistoće i urednosti stana pomaknut će se prema drugom ekstremu. Srećom, svi ćete biti toliko malo doma da ćete povremenu naslagu prašine jedva i primijetiti.
  • Izlasci u parkić poslije vrtića morat će se boriti za pravo prvenstva sa izrazitom željom da samo zalegnete na kauč s najdražom knjigom u ruci ili upalite najnoviju Netflix uspješnicu.
  • Sportske aktivnosti koje ste a) ranije ponekad uspijevali ugurati u vrijeme spavanja i b) za koje ste uopće imali energije morat ćete odrađivati prije posla ili kad svi zaspu – u svakom slučaju u doba kada organizam smatra da treba spavati. I to će vam jasno dati do znanja.
  • Najdraža igra s djecom bit će vam ona skrivača, i to tako da se skrivate u mraku iza vrata u wc-u s mobitelom u ruci da ulovite koju minutu za sebe.
  • Vikend, vrijeme koje ste dosad razlikovali samo po tome što vam je bolja polovica više vremena provodila kod kuće, postat će poput onih autića u cirkusu u koje se uspije ugurati nevjerojatan broj klaunova. Kao što oni samo izlaze i izlaze iz tog minijaturnog autića, a vi ne možete vjerovati da u njega može stati još išta više od igle, vaš će se vikend zatrpavati zavidnim brojem obaveza; još samo ovaj rođendan, još samo ručak kod staraca, pa treba složiti onu policu, dolaze nam i kumovi, kćerima treba pokrpati tajice, čekaju tri mašine veša a i mislila sam pročitati onu knjigu do kraja. Izlazak u kino? Ha ha, dobra fora. Možda sljedeći vikend. Čekaj, tada imamo već ono druženje…

Zvuči malo gorko? Najbolja kontracepcija? 🙂 Zapravo, odmah je lakše kad frustraciju proizašlu iz želje (i nemogućnosti) da se kloniraš izbaciš iz sebe. Jasno je da će se neka varijacija na temu gore navedenoga desiti manje-više svakom roditelju male djece koji ponovno počinje raditi. Nije baš cvijeće i proljeće, ali zapravo nije ni nešto posebno. Svima je tako, u ovom slučaju zaista nismo posebne pahuljice. Ni prvi ni zadnji. Treba prihvatiti to stanje kao novo normalno, stisnuti zube, zažmiriti i skočiti. Just do it. Kako kaže Nelson Mandela, „It always seems impossible until it’s done.“ Nakon nekog vremena, posao će se odrađivati lijevom nogom, klinci će se malo osamostaliti, a mi ćemo se ušemiti u raspored i sve će teći u ritmu švicarskog sata. Drugim riječima, u nadi je spas. 😀

Top 10 savjeta za ophođenje s ljudima, ili: Kako postići da vas svi vole, svima budete duhoviti i da čekaju na red da vas upoznaju

Znam, znam, vama to ne treba. Imate super prijatelje, ljubavni život vam je solidan, klinci vam se povjeravaju, slušaju vas i često se baš lijepo družite. Poslije posla se svako toliko s kolegama zaletite na pivicu, a onda se naravno i sam posao lakše odradi. U komunikaciji nemate problema; razgovori vam ugodno teku, bilo da se radi o ćaskanju o vremenu, elevator pitchu ili dubokoumnim razglabanjima o filozofskim (nedajbože političkim) pitanjima, a ako želite navesti vodu na svoj mlin, to činite bez nekih većih spoticanja.

Međutim, od dobrog uvijek postoji bolje, a to me dovodi do razloga zašto baš ovaj post.

Kad želiš proširiti vidike, konzultiraj literaturu

Nedavno sam u jednom intervjuu čula kako je uvijek bolje pitati osobu koje knjige poklanja nego koje su je se knjige najviše dojmile. Naime, ovo zadnje može i samo izvući sjećanje na nešto nedavno pročitano, dok ono što poklanjamo za nas stvarno ima pravu vrijednost.

Osobno sam najčešće poklanjala (i preporučivala) knjigu Dalea Carnegiea: How to Win Friends and Influence People; primarno jer smatram da su, u vrijeme connection ekonomije u kojemu danas živimo, naši odnosi naš najvredniji resurs, pa ga stoga želimo i naučiti zaista maksimalno koristiti. Osim toga, mislim da baš svatko iz te knjige može nešto naučiti (a širenje vidika je uvijek dobro).

Osim što nam naše veze mogu pomoći na razne načine, mnogo važnije od toga – one nemjerljivo obogaćuju naš život. Upravo zbog toga, kad govorimo o tome što čini uspješan i sretan život, baš odnosi s bližnjima uvijek nekako isplivaju na površinu (o tome sam ponešto pisala u ovom postu) – a i svakodnevne interakcije sa kolegama i poznanicima mogu proteći puno ugodnije ako se odvijaju u pozitivnom tonu.

Dobar savjet zlata vrijedi

Imajući to na umu, Dale se u svojoj knjizi bavi nekim tehnikama koje je uputno primjenjivati, bilo da se želimo generalno bolje odnositi prema ljudima, pridobiti ljude na našu stranu, da nas zavole ili postati boljim liderima. Već pretpostavljate, ima se mnogo toga reći na ovu temu; zato bih svima koji to već nisu učinili preporučila da pročitaju knjigu ako dođu u priliku, a do tada sam odabrala 10 meni najdražih i najkorisnijih tehnika:

Općenito u ophođenju s ljudima:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite. Lako je kritizirati, a puno teže pohvaliti. No, uz dovoljno truda uvijek je moguće naći nešto što zaslužuje pohvalu. Na primjer, kćer dolazi doma, posprema cipele u ormar i pere ruke. Haleluja! Pohvala stiže!
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje. Svaka osoba se ponosi svojim radom u koji je uložila trud. Nažalost, često to ostane neprimijećeno, pa netko tko se potrudi napraviti drugačije zaista zna odskočiti. Pohvalite tetu na liniji, vozača Ubera ili kumicu na placu. Jer zašto ne učiniti nešto lijepo kad možemo?
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem. Kad si uzmete vremena za razmišljanje o tome što zaista motivira druge ljude, neizmjerno ih je lakše potaknuti da učine bilo što. Naravno, dokučiti tuđe motive prilično je teško, ali nagrada je često nemjerljiva. Ako vas, primjerice, muž poželi odvesti na janjetinu u Zdihovo dok su klinci kod staraca, tko sretniji od vas! To što ste ga par dana ranije podsjetili da njegovom metalnom ljubimcu svako toliko treba propuhati motor sigurno nije imalo veze s tim, zar ne?

 Da vas ljudi zavole:

  1. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude. Svi su u nečemu bolji od nas, i većina nas je u nečemu ekspert. Ako nađete tu crtu, nikad vam nitko neće biti dosadan. Ja sam na taj način naučila o uzgoju pčela, modelu kompenzacije splitskih vozača autobusa i bonus shemama u osiguravajućim društvima.
  2. Smijte se. O zaraznoj energiji osmijeha nemamo što duljiti. Pogledajte samo kako maestralno bebe to rade – i pokušajte ostati ozbiljni kad vam se koja nasmije.
  3. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi. Jer svi mi volimo govoriti o sebi, i najkorištenija riječ (upravo prema jednom primjeru iz knjige) nam je – JA. Oni koji nam to dozvole često postaju naše najomiljenije osobe (očito, jer znaju prepoznati zanimljive ljude).

U raspravama:

  1. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete. Jer, kao što kaže Dale, ako izgubite, izgubili ste, a ako pobijedite, opet ste izgubili. Lukavo usmjeravanje komunikacije daleko od područja neslaganja čini čuda za odnose.
  2. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“. Tko voli biti u krivu? Čiji ponos kaže „O, super, pogriješio sam! Idem sad to svima reći!“? Čarobna konstrukcija poput „Na tvom mjestu bih sigurno i ja tako mislio“ izbija svaku municiju iz daljnje rasprave.

Kao vođa:

  1. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje. Pozitivna motivacija daje mnogo bolje rezultate nego negativna. Pa zašto onda ne pomoći ljudima da se bolje osjećaju i ojačati im samopouzdanje? Bilo koji posao se lakše odrađuje u atmosferi sigurnosti, sa samopouzdanjem, nego u strahu od najnovijeg „pranja“ koje bi moglo uslijediti ako šefu nešto nije bilo po volji (ili je jednostavno taj dan ustao na krivu nogu).
  2. Prikažite greške lako ispravljivima. Svi smo barem jednom napravili neku pogrešku na poslu koju smo onda trebali s grčem u želucu nekako priopćiti šefu, znajući i predobro da smo zeznuli stvar i čekajući da se na nas sruči njegov pravedni bijes. No, ako je šef tome pristupio na način „Tko radi, taj i griješi“, sigurna sam da se u 99% slučajeva ta pogreška nije ponovila, a povjerenje u nadređenog bilo je osnaženo.

Znači li primjena ovih tehnika da nismo posve iskreni ili da skrivamo svoje pravo ja?

Možda ste pomislili kako vam neke od ovih tehnika djeluju pomalo manipulativno, ili kao da skrivate svoje prave osjećaje. Razumijem kako se može dobiti taj dojam, no moja je teorija da sve ovisi o osnovnoj motivaciji. Ako zaista želite pristupiti ljudima tako da ih stvarno čujete, bolje upoznate i razumijete zašto rade to što rade, prirodno je da stavite sebe i svoje interese (makar privremeno) u drugi plan, gdje vas drugi mogu iznenaditi svojim kvalitetama koje inače ne biste ni primijetili. Niti jedna od ovih tehnika nikome ne škodi; baš suprotno, unosi pozitivnu notu u svakodnevne interakcije i stvara butterfly efekt dobrih emocija.

Da sumiramo:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite.
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje.
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem.
  4. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude.
  5. Smijte se.
  6. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi.
  7. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete.
  8. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“.
  9. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje.
  10. Prikažite greške lako ispravljivima.

Završit ću sa jednim od meni dražih citata iz knjige:

Every man i meet is my superior in some way. In that, i learn of him.

…I pitanjem: Od koga možete nešto naučiti sutra?

Na kraju, mali bonus za one koji žele znati više:

Lilit

Kako postići taj neuhvatljivi „work-life balance“ – i zašto nikako?

Work life balance (ili hrvatski: ravnoteža između poslovnog i privatnog života) čini se kao jeti, ili Atlantida; postoje neke (ponekad i vrlo živopisne) priče koje kažu da ih je netko negdje nekada vidio, ali nekog pravog dokaza nema ni za lijek. Pa se tako i postizanje te ravnoteže ponekad čini kao nemoguća misija.

Je li work life balance mantra ili glupost?

Ako pitate Jeff Bezosa (osnivača Amazona i trenutno najbogatijeg čovjeka na Forbesovoj top listi milijardera – dakle, čovjek može ponuditi dvije, tri pametne), on ne vjeruje da work-life balance uopće postoji. Smatra, zapravo, da je to jedan zaglupljujuć termin koji implicira da se radi o trade-off-u, što baš i nije točno. Istina jest da većina stvari koje radimo u životu ima neki oportunitetni trošak; Ako smo rekli DA jednoj stvari, nečemu drugome smo evidentno morali reći NE. No, kako Jeff navodi, radi se o krugu, a ne o ravnoteži; ako smo sretni na poslu, dolazimo kući s još više energije, i obrnuto. Na sličan način razmišljaju i Simon Sinek, Warren Buffet i Seth Godin (da nabrojimo samo neke).

Simon Sinek:

Pravi work-life balance događa se jedino kada posao i život prestanu biti suprotne sile, i postanu komplementarne.“

Doduše, to može zvučati samo kao navlakuša da bismo više radili, ali nažalost, stvarnost je takva da ona stara 8-8-8 priča (8 sati sna, 8 sati na poslu i 8 sati slobodnog vremena) već neko vrijeme ne drži vodu. Posao nam se putem razno raznih uređaja ušuljao u praktički svo budno vrijeme; malo tko ne pogleda mailove s posla poslije večere, ne napravi ponekad od kuće neku prezentaciju ili se ne javi na neki poziv. Kao i sve, i to ima dobrih strana (recimo, rad od doma, iz kafića ili – za one prave sretnike – s neke egzotične plaže, a i uvijek ste u tijeku), ali ostaje činjenica da nam se privatno i poslovno vrijeme prožimaju.

Ako (ipak) imate osjećaj da previše radite, kako pokušati uspostaviti neki balans?

Ako ste pomislili da je upravo zbog te porozne granice između poslovnoga i privatnoga teško govoriti o ravnoteži, niste jedini. A kad smo u problemu, uvijek pomaže malo humora. Nigel Marsh, autor knjige „Fat, Forty, and Fired: One Man’s Frank, Funny, and Inspiring Account of Losing His Job and Finding His Life“, u svojem TED talku na klasično britansko-duhoviti način navodi 4 ključne opservacije vezane uz work-life balance:

  1. Budite iskreni – dozvoljava li vaš izbor karijere kvalitetno vrijeme s obitelji?
    • Naprosto postoje neki poslovi u osnovi nekompatibilni sa značajnijom posvećenosti mladoj obitelji. I tu nam neće pomoći casual Friday.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
    • Sami moramo preuzeti odgovornost za život kakav želimo voditi. Neće nam neka korporacija – „klaonica ljudske duše“ – pomoći u postavljanju granica.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
    • Nije jednostavno (odnosno, vremenski ikako izvedivo) odraditi sve što želimo u jednom danu – ali možda jest u jednom tjednu. „Uživat ću nakon što odem u mirovinu“ možda i nije najbolji put (pogotovo s našim mirovinskim sustavom).
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
    • Fanatično se posvetiti vježbanju uz 10-satno radno vrijeme ne stvara ravnotežu, već samo fit radoholičare.

Gledajući gore navedeno, može se reći da za postizanje ravnoteže između privatnoga i poslovnoga postoje samo 2 (ne i međusobno isključiva) puta:

  1. Postati čim produktivniji (više o tome kako to uspjeti možete pronaći u ovom postu)
  2. Pronaći posao koji volimo.

Pronalazak posla koji volimo – cjeloživotni projekt bez sretnog završetka?

Zadnja točka je, složit ćete se, ne samo odvojen blog post, nego i cijela knjiga.

No, za početak podijelit ću s vama nešto što je na mene osobno ostavilo dojam (zapravo, nešto slično na temu vlastitog poziva možemo čuti od većine zaista uspješnih ljudi). U svojem TED talku (nažalost pokojni) Scott Dinsmore, osnivač platforme Live Your Legend koja inspirira ljude da pronađu ono u čemu su zaista strastveni, navodi tri ključne stvari za pronalazak posla iz snova (onoga koji utjelovljuje ono što vi sami jeste, zbog čega će vas, dakako, najviše i usrećiti). Ono što je najbolje u njegovim prijedlozima – 100% su pod vašom kontrolom.

  • Utvrdite koje su vaše jedinstvene snage. Ono što nećemo delegirati, već najbolje možemo obaviti sami.
  • Identificirajte vaš okvir za donošenje važnih odluka. Jesu li to ljudi, novac, uspjeh ili nešto sasvim drugo.
  • Obratite pažnju na vlastita iskustva koja vas najviše inspiriraju. Ljudi, situacije, događaji… sve što vam pomaže kreirati vlastitu definiciju uspjeha.

Ukratko – zapitajte se: „Koji to posao ne možete NE raditi?“ – i krenite.

Da sumiramo:

  1. Budite iskreni o vašem izboru karijere.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
  5. Postanite produktivniji i/ili pronađite posao koji volite.
  6. Za pronalazak posla koji volite, morate prvo dobro upoznati sebe… i krenuti.

Ako primijenite sve gore navedeno, vjerojatno ćete uspješno izbjeći ovakve situacije:

A za one koji su bili dovoljno uporni i stigli do kraja posta, evo još par inspirativnih (i zabavnih) crtica s Interneta:

  • Warren Buffet i Jon Bon Jovi zajedno su odsvirali ukulele duet u dobrotvorne svrhe. Ni ja nisam vjerovala; srećom, na Youtube-u postoji dokaz.
  • Cijeli intervju sa Jeff Bezosom o putovanju u svemir, pomaganju beskućnicima i igranju veterinara na ranču njegovog djeda pročitajte ovdje.
  • Seth Godin osim work-life balance uvodi i nove termine: work-food balance i work– breathing balance.
  • Simon Sinekov intervju sa Marie Forleo na temu kako postati izvrstan lider (i uz to prići najbliže moguće ravnoteži privatnog i poslovnoga) možete pronaći ovdje.
  • Kratak isječak intervjua sa Warren Buffetom gdje spominje ravnotežu poslovnoga i privatnoga pogledajte ovdje.

Lilit