Category: Karijera

Kako pregovarati kao da vam život ovisi o tome

Problem br. 1: Nekoliko jednostavnih svakodnevnih situacija: Oblačenje za školu / vrtić; doručak; obuvanje cipela; izlazak iz stana; ulazak u auto; izlazak iz auta; oblačenje papuča u vrtiću; spremanje cipela i pranje ruku nakon dolaska izvana; ručak… I sve to puta 2-3, ovisno o individualnoj preferenciji najdražih mi potomaka i generalnoj motivaciji za mučenje mame tog dana. Zamislite moje živce kako se stanjuju do debljine konca netom izašlog iz dudovog svilca, i to negdje prije podneva. Ne baš dobro za sretnike koji nakon toga moraju kontaktirati sa mnom.

Problem br. 2. Šaljem email kolegi iz drugog odjela čiji feedback mi treba za nastavak projekta na kojem radim. Email pada u crnu rupu i moji opetovani reminderi ostaju neodgovoreni. Budući da radimo od doma, krajnja opcija da mu dođem do stola i fizički ga zastrašim sa svojih 160 cm ne postoji.

Chris Voss, bivši FBI agent i osnivač konzultantske tvrtke Black Swan, srećom, ima rješenje za moje probleme. Kao pregovarač u talačkim krizama, nije mogao prihvatiti da se nađe s kriminalcima na pola puta time spašavajući samo pola taoca. Takav tvrd pristup pregovaranju (jer svi znamo, kad djeci daš prst…) me ponukao na slušanje njegove knjige „Never split the difference“ za vrijeme jutarnjih šetnji. Niže u tekstu možete naći nekoliko glavnih takeawaya.

Imaš 2 uha, 2 oka, a samo jedna usta.

Prvo pravilo: slušaj, i to aktivno.

Albert Mehrabian definirao je pravilo 7-38-55 %: 7% svake komunikacije dolazi od riječi koje izgovaramo, 38% od našeg tona glasa a 55% od preostale neverbalne komunikacije (govor tijela i izraza lica). Dakle, trebamo otvoriti četvere oči (i uši, naravno) za sve što naš sugovornik govori, ali i radi, te uz to obratiti pažnju na vlastitu neverbalnu komunikaciju. Osmijeh na licu i ton glasa prilagođen prilici: većinu vremena veseo i otvoren, kad želimo pokazati sigurnost tih i miran (kako ga zove Chris, late-night FM DJ glas), te asertivan i odrezan kad želimo biti osobito čvrsti.

 

Ogledalce, ogledalce moje…

Zrcaljenje, ili na engleskom mirroring, je osnovna tehnika kojom možemo ostvariti bolji odnos sa sugovornikom, jer svi, makar i nesvjesno, preferiramo osobe koje su nam slične. Najlakše to možemo napraviti ponavljajući zadnje 3-4 riječi našeg sugovornika u formi pitanja. Time će on dobiti dojam da ga slušamo i razumijemo te će rado preformulirati svoje riječi, dajući nam neke nove informacije koje bi nam mogle koristiti u daljnjim pregovorima.

 

Vidim te…

Sljedeći korak u izgradnji odnosa je taktička empatija kroz identifikaciju i imenovanje emocija sugovornika, takozvani labeling. Time se pojačavaju pozitivne, a negativne emocije gube svoju snagu – jer smo ih prepoznali.

„Čini se da ti ovaj prijedlog nije baš sjeo.“

„Izgleda kao da nisi siguran da će projekt biti gotov na vrijeme.“

 

NE ne znači uvijek NE.

Ponekad, NE može značiti i nešto drugo, što onda usmjerava daljnje pregovore ili osigurava da konačni dogovor bude kvalitetno implementiran, ako se istjeraju načistac neka neizrečena otvorena pitanja:

„Ne, uzimajući u obzir informacije koje si mi trenutno predočila“.

„Nisam siguran mogu li to ispuniti u tom roku.“

„Nisam ovlaštena donijeti takvu odluku.“

„Ne mogu si to priuštiti.“         

 

Kako glasi čarobna riječ u pregovorima?

Spoiler alert – nije DA. Kao što NE nije uvijek NE, tako i DA može značiti „OK, da te skinem s vrata ali zapravo ne planiram finalizirati priču“.

Prema Vossu, čarobna riječ je „Tako je“, jer na taj način od sugovornika dobivamo i konkretan buy in. Došlo se do srži problema, sugovornik vidi da je shvaćen i dalje sve ide lakše – bilo da dođe do nekog ustupka sa druge strane, ili povećavamo vjerojatnost da će se dogovor ispoštovati.

 

Nema glupih pitanja – ali neka su bolja od drugih.

Takozvana kalibrirana pitanja, ona koja počinju sa kako? i što? Mogu usmjeriti sugovornika da radi za vas. „Kako da to napravim?“, „Kako ćemo riješiti ovaj problem?“ ili „Što točno pokušavamo postići s time?“ – i druga strana radi na rješenju koje će vama bolje odgovarati.

 

Crni labud

Crni labud je rijetkost. Upravo zato su tako nazvali najvažniji komad informacije do koje je moguće doći u pregovorima. To je ona neka informacija koju nipošto nije lako saznati, ali koja može u potpunosti preokrenuti situaciju. Primjerice, kada saznate da čovjek od kojeg kupujete stan mora hitno prodati jer za 2 tjedna seli u Švicarsku, ili kad vam kod pregovora za plaću kažu točno kolika je plaća ostalih kolega u tom odjelu. To nitko neće odati sam od sebe, ali Voss kaže da je takvu informaciju najlakše otkriti ako se razgovorom odmaknete od samog problema i pokušate naći neke osnovne stvari koje su vam zajedničke – primjerice religiju, vrijednosti, obiteljsku situaciju, pozadinu… Kada se ljudi opuste i krenu pričati, nekad im informacija slučajno „pobjegne“.

 

Za kraj, uz ovih nekoliko trikova, niže možete naći bazičan algoritam za pregovore koji, kako kaže Chris, u većini slučajeva daje rezultate:

  1. Koristi late-night FM DJ glas;
  2. Počni sa „Oprosti“…
  3. Zrcali zadnje sugovornikove riječi;
  4. Koristi tišinu; dozvoli drugoj strani da bolje objasni svoju poziciju.
  5. …i ponovi.

Ne znam kako vi, ali ja upravo gledam pod u dnevnoj sobi koji izgleda kao da je bomba eksplodirala. Krećem ovo staviti u praksu 😀

Lilit

Za one koji nemaju vremena pročitati knjigu…

  • …ili samo želite odmah čuti ono najbitnije, ovdje možete naći kratak summary knjige u formi animiranog videa.
  • U knjizi Chris detaljno opisuje i proces pregovora oko novca i općenito cjenkanja. Objašnjenje možete naći na ovom linku sa detaljnim koracima opisanim u dijelu koji se odnosi na 6. i 9. poglavlje – Bend their reality i Bargain hard. Ackermann model iz 9. poglavlja prikazuje i konkretne inkrementalne korake kod pregovora oko cijene koji daju najbolje rezultate.

Hoćemo na Zoom?

 

Na nesreću većine, Zoom (i ostale inačice videokonferencijskih alata) slijedom okolnosti postali su neizostavni dio naše svakodnevice.

Ne bi čovjek vjerovao što se sve može preko Zooma; od poslovnih sastanaka i škole (basic varijanta) pa sve do pilates treninga ili kozmetičkih tretmana. Evo, baš sam danas dogovorila ručak s frendicom, nešto što nam je prije bila tjedna rutina, preko Zooma; nužnost ako se želimo vidjeti i isklafrati prije proljeća. Talijanski na koji idem već godinama već pola godine imamo samo virtualno. Potreba rađa kreaciju.

Uz današnju Corona situaciju, više-manje svatko tko radi jedan od white collar poslova ili ima dijete u školi već je power user videoconferencija. No, taj je također upoznao i sve mušice takvog načina komunikacije – baš kako uvodni video zorno prikazuje. 🙂 Lud zbunjen normalan momenti kad se netko smrzne / izgubi zvuk, razne varijante zvučnih kulisa – recimo (bolno poznata situacija) kad vrište djeca u pozadini – ili sastanci bez kraja gdje bi 20% ljudi stvarno trebalo prisustvovati, a ostali su na mute i rade nešto svoje u pozadini.

Moderna tehnologija nam je donijela puno alata za efikasniji rad, ali na momente se čini da videoconfovi i nisu jedan od njih. Kao i uvijek, postoji i druga strana medalje – i to vrlo optimistična.

Seth Godin u najnovijoj epizodi svog podcasta „Akimbo“ predlaže 18 pozitivnih strana ovakvog tipa susreta i nudi viziju mnogo ljepše budućnosti ako budemo koristili sve prednosti koje nam VC alati nude, a ne pokušavali prekopirati trenutni način rada u fizičkom svijetu na onaj digitalni. Kao netko tko je na svojoj koži iskusio sate i sate (loših) videoconfova, mogu se složiti s većinom rečenog, a sljedećih 7 stvari smatram ključnima jer mogu donijeti velika poboljšanja – odmah.

 

  1. Timing.

Do sada je većina sastanaka izuzev kratkih alignmenta unutar timova bila normirana na minimalno sat vremena, jer je na sastanak trebalo fizički doći, ponekad iz druge zgrade ili čak grada (a i Outlook smatra da je to standardno vrijeme za sastanak).

Spajanjem na videoconf možemo pretpostaviti da vrijeme potrebno za dolazak na sastanak virtualno 0, što znači da nema potrebe ikoga posebno čekati, a i sam sastanak može trajati svega 5 minuta jer nema dodatnog troška vremena na dolazak, odlazak – ili šminkanje. 🙂

Istovremeno, moguće je imati i sobu koja je uvijek otvorena, npr. između članova užeg tima, gdje svatko može uletiti na kratko ako treba neki input ili se kratko iskoordinirati. Moderna verzija „open door“ politike koja može vratiti dio onog „watercooler talk“ šarma. 🙂

  1. Ukidanje putovanja na i sa posla.

I time ne mislim samo na pola sata do 40 minuta koje je potrebno da se prijeđe 5 km od šireg centra do Radničke. Radeći u regionalno organiziranoj multinacionalnoj kompaniji, često smo znali putovati čak i u druge države kako bismo odradili neki workshop sa timom ili sastanak sa partnerima. Imali smo i tada videoconf alate, ali nisu bili toliko opće prihvaćeni pa se uvelike preferirao osobni kontakt. Kako se pokazalo, ipak se može i virtualno, a uštede vremena i novca su ogromne. Da i ne spominjem potencijalni efekt na tržište nekretnina; uskoro bi moglo postati posve izvedivo raditi u centru Zagreba, a živjeti u kući sa okućnicom recimo u Dubravici koju se može dobiti za cijenu 20tak kvadrata stana u metropoli, uz sve benefite vrta, svježeg zraka i mira koje takva lokacija donosi.

  1. Obogaćena komunikacija.

Osim što se možete vidjeti i čuti sa sudionicima sastanka, možete i zajednički raditi na nekom shareanom dokumentu, slati si poruke ili poslati link na novu verziju npr. Weba na kojem radite. Suradnja je jednostavna, a ljudima je olakšano da budu kreativni na različite načine.

  1. Fleksibilnost

Više nije nužno voditi računa o veličini prostorije ako organizirate veći sastanak, niti je potrebno da u startu dođe baš svatko tko bi eventualno mogao zatrebati. Uz videoconf alate lako je dodati nekoga u minuti, ili okupiti 50 ljudi na jednom mjestu ako trebate podijeliti neku informaciju bitnu za sve. Uz to postoje i mogućnosti breakout soba gdje je moguće privremeno izdvojiti samo određeni dio tima za dodatni kreativni moment.

  1. Asinkronost

Iz moje perspektive, možda najvažnija značajka – mogućnost da se snimi video kao priprema za sastanak i pošalje ljudima da pogledaju u vrijeme kada im odgovara. Uz adekvatnu pripremu, moguće je potencijalni sastanak od 2 sata svesti na kratku 15-minutnu diskusiju o problematičnim točkama, a ljudima dati više slobode upravljanja vlastitim vremenom. Ovo djeluje kao stvarno bazično, no prema mojem iskustvu zaista se rijetko koristi, jer se još uvijek, nažalost, smatra da ljudi od doma neće raditi koliko rade kad ih netko fizički promatra – iako većina bude zapravo i produktivnija bez konstantnih upadica karakterističnih za fizički ured. Stoga se traži da ljudi budu prisutni na confu, makar svi bili svjesni da će većina biti totalno nefokusirana i kuckati nešto svoje sastrane – što opet neće biti toliko kvalitetno kao da su se u potpunosti usredotočili na zadatak, umjesto da jednim uhom slušaju sastanak na kojem nisu ni trebali biti prisutni.

  1. Korištenje mogućnosti umjetne inteligencije.

Iako ovaj dio možda u nekima može izazvati nelagodu, realno AI nudi velik broj mogućnosti za olakšavanje i poboljšanje kvalitete sastanaka. Sastanke se može snimiti i time ih učiniti lako dostupnima za naknadno gledanje, te ujedno napraviti i transkript, na opće oduševljenje zaduženih za mrski task pisanja zapisnika. Na kraju, taj transkript je lako i pretražiti, što može eliminirati neke od nezgodnih he said-she said momenata.

  1. Mogućnost povezivanja s istomišljenicima totalno izvan vašeg kruga.

Uz samo malo tolerancije na potencijalnu vremensku razliku, moguće je preko Zooma doslovce popiti kavu s vašom najdražom autoricom dječjih knjiga ili se priključiti nekom seminaru, možda baš tog istog Setha Godina, koji vjerojatno nema u skorije vrijeme plan kročiti nogom u našu lijepu Hrvatsku.

 

Mora se priznati da većina ljudi, radili s tehnologijom ili ne, u svjetlu Covid-19 razmahivanja muku muče kako održati svoje poslovanje ili makar uskladiti sve privatne i poslovne obaveze sa ograničenjima koja nam neminovno dolaze u idućih pola godine. Oni koji nisu direktno pogođeni Covidom svakako posredno jesu jer im se život stubokom promijenio, ako već nije pogođen netko od bližih im ljudi.

Kada svi skupa usvojimo činjenicu da je način rada na daljinu „here to stay“ i promijenimo svoj mindset tako da počnemo vjerovati ljudima i pustimo ih da rade svojim tempom, u svoje vrijeme i na svoj način, koristeći sve prednosti koje nam nudi tehnologija, mogli bismo doživjeti rast produktivnosti, a istovremeno i dobiti zadovoljnije ljude koji možda uspiju ne puknuti k’o kokice. Što svakako u ovoj situaciji nije za zanemariti.

Cijeli podcast, uključujući i dodatne načine na koje AI može obogatiti poslovne sastanke, mogućnost gejmifikacije tj. osvajanja bodova za kvalitetno sudjelovanje na sastancima (fokusirano, kratko i jasno, molim!) i kako još ljudi mogu svojom energijom dati dodatnu vrijednost, možete poslušati ovdje.

Lilit

Navedi najuspješniju osobu koju znaš!

Zadnjih dana na dva floora ponovno čitam i slušam Tima Ferrisa, i za oko (uho) mi je zapelo jedno zanimljivo pitanje upućeno većini sugovornika iz knjige Tools of Titans:, nazovi enciklopedije taktika, navika i strategija uspješnih ljudi (njih 200tinjak) koje je Tim intervjuirao kroz period od par godina: „Navedi najuspješniju osobu koju znaš.“ Jedno naoko jednostavno pitanje, na koje većina nas ima spreman odgovor kao iz puške; većinom su to klasici poput Richarda Bransona, Jeffa Bezosa, Barracka Obame, Michaela Jordana ili Angele Merkel.

Tko je treća najuspješnija osoba koju znaš?

No, u jednoj od epizoda svog podcasta „The Tim Ferriss show“, u razgovoru s Derekom Siversom, najpoznatijem po pokretanju web store-a za prodaju muzike CD Baby i mini-vodiču za poduzetnike koji možete pročitati u sat vremena „Anything You Want“, Tim je nabasao na zanimljiv koncept gledanja na to (a ujedno i većinu drugih pitanja): koja je treća najuspješnija osoba koju znaš?

Ta mala reformulacija traži malo podrobniju analizu navedenog pitanja, i čovjek se zapita – što uopće za nekoga znači uspjeh? Osobno, karijere mnogih javnih (po aktualnim kriterijima, uspješnih) osoba vidim kao posebnu mini verziju pakla od koje bih pobjegla glavom bez obzira i zabila se u fotelju sa šalicom čaja i nekom dobrom knjigom… a slično, sigurna sam, razmišljaju i svi drugi, ovisno o maloj verziji svemira koju žive; one man’s trash is another man’s treasure.

Kako glasi definicija uspjeha?

Sigurno je da generalno ideja uspjeha uvijek podrazumijeva jednu ili više od sljedeće tri komponente: poslovnu, obiteljsku i onu vezanu uz fizičko zdravlje. U svojem (britanski duhovitom, iako i nije rođeni Britanac) TED talku Alain de Botton, jedan od najvećih europskih suvremenih filozofa, dotiče se analize poslovnog segmenta uspjeha na vrlo simpatičan način (ako ste ikad osjećali određeni animozitet prema gospodi u Ferrarijima, nakon ovog videa ćete ih gledati drugačijim očima). 🙂

De Botton navodi kako je danas izuzetno bitno imati uspješnu karijeru – i predlaže na koji način je najbolje pristupiti potrazi za njom. Prema njemu, živimo u vremenu gdje je lako (zbog mnogobrojnih vanjskih utjecaja, od mišljenja bliskih nam osoba do marketinških poruka) željeti stvari iz krivih razloga. Iz tog razloga je ključno: biti sigurni da je naša definicija uspjeha upravo naša, a uz to biti svjesni da ne možemo imati sve.

U gore navedenoj knjizi, u poglavlju „Kako se ocjenjujete?“ Derek Sivers se također bavi idejom definicije uspjeha i potrebi da otkrijemo što je točno uspjeh za nas; Navodi kako neki uspjeh vide kroz to koliko novca zarađuju, a drugi kroz koliko ga doniraju onima kojima je potreban. Neki smatraju uspjehom promijeniti na bolje živote mnogih ljudi, dok drugi više cijene radikalnu promjenu života nekolicine bliskih ljudi. Slično, a opet tako različito.

Kako kaže Stephen Covey,

„Ako nam ljestve nisu naslonjene na pravi zid, svaki korak koji napravimo vodi nas na krivo mjesto brže.“

Klinci i uspjeh

Iz perspektive roditelja, čini mi se upravo te dvije stvari ključno za prenijeti na naše male, slatke, a nekad tako izluđujuće klince. Nekako u njima zalijevati stvari koje ih vesele, u kojima su dobri i naučiti ih da se treba i vrijedi potruditi za ono što želiš – ali da svako DA ujedno znači i NE nečemu drugome, te da se mora pažljivo (i srcem!) birati. A onda, ako uložiš trud i fokusiraš se na svoje snove, jednog dana možeš biti uspješan, baš u onom smislu uspjeha kako si ga sam definirao.

Za one koji nisu još raščistili sami sa sobom kako gledaju na uspjeh – ili su možda dogurali do standardne definicije uspjeha samo da bi saznali da zapravo to i nije to – čarobna formula bi mogla biti uzeti dan slobodno, zatvoriti se u neku kolibicu u Gorskom Kotaru bez interneta i promišljati o tome što vas čini sretnima. Zapravo, kad bolje razmislim, ta kolibica zvuči dobro i bez promišljanja. Uz troje djece, i samo malo tišine bi dobro došlo. 🙂

Lilit

 

P.S. Ako razmišljate o kretanju u poduzetničke vode, toplo preporučam gore navedenu „Anything you Want“ Dereka Siversa. Tih 80tak stranica malog formata jedan su od mojih bolje uloženih sat vremena u zadnje vrijeme. „Ako nije hell, yeah! – onda je ne.“ „I onda se sve u potpunosti promijenilo.“ „Prednost neimanja financiranja“ „Ideje su samo multiplikator izvedbe“ „Odbij hrabro“ „Ne kažnjavaj svakoga zbog pogrešaka nekoliicine“ – samo su neke od inspirativnih ideja koje poduzetnika u nastajanju mogu gurnuti u pravom smjeru. Također, nisu ograničene samo na poduzetnike. Većina savjeta (ili, kako ih on zove, stvari koje su mu se dogodile) mogu se primijeniti ako razmišljate o promjeni karijere, boljoj organizaciji vremena, povećanju produktivnosti ili nekom od sličnih izazova modernog doba.

Ako trenutno niste za knjigu, na linkovima niže možete naći linkove na epizode Timovog podcasta sa Derekom Siversom… a i moj tekstić o tome zašto možda ne želite da vam klinci budu najbolji na svijetu u svojem odabranom području.

Kako naučiti starog psa novim trikovima, ili: zašto su dobre navike ključ uspjeha

Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba

Ako ste se ikad zatekli kako ponavljate neku od klasičnih uzrečica koje ste s laganim okretom očima slušali od vlastitih roditelja dok ste bili mali, ovo je najvjerojatnije jedna od tih. Ovaj konkretan klasik (s dosta ljubomore) roditelji prodaju djeci kako bi im, kada krenu jamrati oko toga kako je škola teška, naporna, bla…, osvijestili da im je zapravo – pa, odlično – jer nemaju apsolutno nikakve odgovornosti, mogu spavati koliko žele (roditeljski mokri snovi), netko ih sponzorira i najveća briga im je kako smuljati starce da ih puste što duže van. Naravno, to nikad neće uspjeti dok i sami klinci ne dođu u istu poziciju, jer je to naprosto jedna od onih stvari koje moraš iskusiti na vlastitoj koži. Na primjer, kad u subotu ustaneš u 7 (a legla si u 1 jer si dan prije nakon jedno 3 mjeseca odlučila pogledati neki film) da bi prije dječjeg rođendana u 1 stigla na plac, kozmetičarki, odvesti djecu na šišanje i ručati (true story). O ostatku dana bolje da i ne govorim.

Limitless

Ukratko, svi znamo da s laskavom titulom „odraslih“ dolazi i sijaset obaveza kojih bismo se, iskreno, nekad radije riješili – ali ih naprosto nemamo kome delegirati. Tu nastupa (nasušna) potreba da nekako uspijemo dosegnuti višu razinu organiziranosti i u nekom stanju ludog flow-a počnemo križati taskove s to-do liste tom brzinom da se papir krene pušiti.

O navikama kao jednom dijelu tehnika kojima možemo postići višu razinu produktivnosti sam već pisala ovdje, ali ovaj puta, potaknuta činjenicom da upravo zbog neimanja navike redovnog pisanja ovaj blog post kasni laganih par mjeseci, željela bih ući malo dublje u tematiku.

Pitanje za milijun kuna: Kako izgraditi dobru naviku?

Na ovu temu ima podosta za reći James Clear u svojoj knjizi „Atomic Habits“, koju je napisao među ostalim upravo na temelju vlastitog iskustva. James je, naime, kao srednjoškolska sportska zvijezda u usponu, na jednom od treninga zaradio palicu u glavu, koja ga je smjestila u komu i poklonila mu ozbiljnu ozljedu mozga. Oporavak je bio težak, a povratak na staru razinu gotovo nemoguć – no on je to uspio, i više od toga, zahvaljujući čeličnim navikama. Vrlo motivirajuća i inspirativna priča sa happyendom koja vas naprosto vuče da istog trena sami poradite na stvaranju vlastitih dobrih navika. Srećom, nakon čitanja (odnosno, u mom slučaju, slušanja) knjige, taj se dio čini kao piece of cake. Dobro, možda ne baš piece of cake – treba tu dosta ustrajnosti, dosljednosti i općeg neodustajanja, ali može se.

Za razliku od Charlesa Duhigga i njegove biblije o navikama Power of Habit, koja više pažnje posvećuje razumijevanju kako navike funkcioniraju, Clear ide korak dalje i ulazi u ono konkretno – kako točno stvoriti dobre navike i, još važnije, kako ih zadržati.

Za početak, najbitnije je krenuti od ključnog pitanja (kao što nam često ponavlja Simon Sinek): ZAŠTO želimo usvojiti tu konkretnu naviku?

  • Hoće li nam olakšati život? (na primjer, ako uvijek stavljamo ključeve na isto mjesto pa ih više nikad ne moramo  u panici tražiti dok kasnimo na posao)
  • Hoćemo li biti brži u odradi nekih od svojih dnevnih taskova? (ako pripremimo odjeću za posao večer prije, brže ćemo se spremiti i stići na posao)
  • Hoćemo li se bolje osjećati i biti zdraviji?  (ako tri puta tjedno vježbamo, smanjit ćemo rizik od mnogih bolesti)
  • Hoće li ta navika ojačati naš identitet? (ako svaki dan kad dođemo u ured pitamo kolege kako su, znači da smo tip ljudi koji brinu o drugima)

Jednom kada to utvrdimo, implementacija nove navike u našu rutinu bit će utoliko jednostavnija.

Stvaranje navika „for dummies

Za nas koji volimo precizne upute, Atomic Habits nudi 4 laka koraka za izgradnju nove navike:

  1. Učinite ju očitom. (Make it obvious)
  2. Učinite ju privlačnom. (Make it attractive)
  3. Učinite je jednostavnom. (Make it easy)
  4. Učinite ju zadovoljavajućom. (Make it satisfying)

Konkretno, pokazat ću kako je to išlo na mom vlastitom primjeru. Kao netko tko je p.d. (prije djece) prilično često čitao, u zadnje vrijeme sam bila na prosječno jednoj pročitanoj knjizi u par mjeseci (ne računajući slikovnice :)) i to me je znalo podosta frustrirati. Onda sam odlučila iskoristiti blagodati tehnologije, investirati u mjesečnu pretplatu na Audible i na taj način „pročitati“ bar jednu knjigu mjesečno.

Slijedeći algoritam, priča je išla ovako:

  1. Učiniti naviku očitom. Još iz Power of habit znamo da su mjesto i vrijeme najčešći okidač za pokretanje neke navike. U mom slučaju, zadala sam si zadatak da kad sjednem u auto na putu na posao odmah uključim Audible i u ti svrhu držim slušalice na suvozačkom sjedalu tako da me odmah podsjete da se prikopčam prije nego krenem.
  2. Učiniti ju privlačnom. Ovaj dio je bio stvarno jednostavan, jer zaista uživam u tom slušanju obzirom da biram knjige koje me stvarno zanimaju, a uz to nema ni prekidanja (što je danas gotovo defaultno stanje – zato i imamo attention span od tri minute (neki kažu čak 8 sekundi, ali mislim da je već i 3 minute dovoljno loše). Tih pola sata je samo moje vrijeme – endemska vrsta ovih dana.
  3. Učiniti ju jednostavnom. Ovaj dio sam riješila pretplatom na Audible gdje knjigu nabavljam doslovce u par sekundi – malo proguglam i evo je na mom mobitelu. Osim toga, za jednu knjigu u trajanju od nekoliko sati zna mi biti dovoljno i svega par dana, posebno ako mi je toliko zanimljiva da onda nekad ubacim sesiju slušanja i dok, na primjer, perem suđe ili slažem veš. Stvaranjem obaveze da poslušam pola sata dnevno zapravo poslušam i puno više.
  4. Učiniti ju zadovoljavajućom. Jeste li više tip za dokumentarac ili dobru komediju? I ja biram svoje knjige ovisno o tome što me u tom trenu veseli; neki lagani fiction ili poslovna knjiga koju kasnije mogu primijeniti na vlastitom primjeru. U svakom slučaju, rezultat je pozitivan osjećaj, što je ono zbog čega se vraćamo po još. Nažalost, neke navike nisu same po sebi privlačne i za njih je onda potrebno primijeniti određene trikove; na primjer, odlazak stepenicama na posao svaki dan u trenutku kada to radite neće vas baš pretjerano usrećiti, pogotovo kad stignete na svoj kat tako fino zapuhani da možete samo sjesti i hiperventilirati. U tom slučaju zgodno je aktivirati neki habit tracker gdje možete za taj dan staviti kvačicu za uspješno odrađen uspon, i na taj način si ubaciti malo dopamina kad vidite poduži streak.

Kako smo znali govoriti na matematikama: Vrijedi i obrat

Naravno, osim navika koje želimo stjeći, postoje i one kojih se pošto poto želimo riješiti (nemoj misliti na Torticu) – a najčešće to ide još i teže nego stvoriti neku novu. Ima James recept i za to, no o tome drugom prilikom.

„Čitanje“ sam apsolvirala, sad se samo treba prebaciti na redovito pisanje. 😀 Ništa, slijedi novi test za Jamesa i njegovu metodu. 🙂

Lilit

Što čini lidera, ili: Niti je svaki šef lider, niti svaki lider mora biti šef (drugi dio)

U zadnjem postu na ovu temu pisala sam o šefovima s malim i velikim Š. Bilo je logično taj dio teme staviti na prvo mjesto, jer kad pomislimo na lidera, najvjerojatnije prvo pomislimo na nekog menadžera, najčešće na samom vrhu ljestvice; nekog Stevea Jobsa, Jeffa Bezosa, Sheryl Sandberg ili Richarda Bransona. No, možda nam na pamet padne i netko s drugog kraja spektra: LeBron James, Michael Jordan… Ili, opet skroz drugi par rukava – Majka Tereza, papa Franjo ili Martin Luther King. Ostavština k’o kuća. Sve redom osobe koje su pokrenule nešto veliko, od povijesne važnosti, što je utjecalo na milijune ljudi. Naravno, i to je leadership – dapače, apsolutno važan leadership – ali se s njime ne susrećemo na dnevnoj bazi. Ne viri nam iza ramena dok radimo ppt, ne blokira nam vrijeme za sastanke… ne upravlja trećinom našeg budnog vremena.

A što s Davidom?

Šefove, kao i velike lidere, je lako uočiti. Ali, u našoj svakodnevici postoji još netko tko na nju ima velik utjecaj. Kao i u priči s Davidom i Golijatom, nekad maleni nadjačaju velike.

Važnost pojedinca kao lidera dobro je opisao Seth Godin u jednom od svojih bestselera „Plemena“. Seth navodi nekoliko glavnih karakteristika lidera – i nisu one koje bi vam možda prve pale na pamet:

  • Lideri mijenjaju status quo.
  • Lideri stvaraju kulturu oko svog cilja i u tu kulturu uključuju druge.
  • Lideri posjeduju iznimnu količinu znatiželje o svijetu koji pokušavaju promijeniti.
  • Lideri koriste karizmu (u nizu oblika) kako bi privukli i motivirali sljedbenike.
  • Lideri govore sljedbenicima o svojoj viziji budućnosti.
  • Lideri su posvećeni svojoj viziji i donose odluke na temelju te posvećenosti.
  • Lideri omogućavaju uzajamno povezivanje svojih sljedbenika.

Primijetit ćete da tu, izuzev karizmatičnosti, nema puno epiteta. Nema niti spominjanja funkcija. Baš naprotiv, osobu liderom ne čini neki skup dobrih karakteristika, već ono što radi: kako se odnosi prema drugima; kako se odnosi prema promjenama; kako komunicira i što čini za svoje ljude.

Ljudi poput nas

Tako lider može biti onaj kolega koji sustavno propitkuje potrebu pisanja izvještaja vikendom koje ionako svi čitaju u ponedjeljak; prijateljica koja organizira prikupljanje donacija za ljude s područja pogođenih poplavama, ili mama iz vrtića koja organizira peticiju za uvođenje zdravijih obroka za klince. Lider može biti svatko tko u svom malom mikrokozmosu kreira bolju kulturu i čini svijet samo mrvu ljepšim. Takav lider polako stvara svoje pleme, koje onda djeluje na više strana i širi pozitivne promjene. Kako kaže Seth u svom meni najdražem citatu:

„People like us do things like this“.

Kada si to postavimo kao referentnu točku prije svake odluke, puno je lakše odabrati pravi put. Tako malo postaje veliko.

Lilit

P.S. Što se ove teme tiče, iz apstraktnog je lako uskočiti u konkretno. Dobri primjeri liderstva su svuda oko nas.

Na primjer:

  • Vlasnik pekare koji je 18 godina dijelio kruh onima koji za njega nemaju, unatoč brojnim kaznama koje je zbog našeg divnog zakonodavstva godinama plaćao.
  • Djevojke koje su pokrenule inicijativu za osiguravanje rođendanskih poklona djeci iz domova i starijima koji nemaju nikoga.
  • Neizmjerno pozitivna mlada poduzetnica (i samoprozvana štreberica :)) koja pomaže mladima pronaći svoj put pišući blog na temu (među ostalim) produktivnosti, dobrih navika i psihologije.
  • Brand baby odjeće koji je među prvima u Hrvatskoj za svoju kampanju angažirao djecu s Downovim sindromom.

Ali i…

  • Kolega koji skuha kavu svojim najbližim suradnicima, jer eto tako.
  • Dijete koje prvo sjedne do nove djevojčice u razredu jer nitko ne želi s njom sjediti.
  • Blagajnica u kvartovskom dućanu koja tvojoj djeci kupi sladoled jer si ti zaboravila novčanik (da, to mi se stvarno dogodilo – teta više tamo ne radi i ne znam joj ime, ali dan danas nisam to zaboravila – i vratila sam skupini poljskih turista koji nisu znali platiti parking.) 🙂
  • Roditelj koji svakim danom na vlastitom primjeru pokazuje djeci kakvim ljudima trebaju postati.

Svim liderima i onima koji tek to trebaju postati želim uspješan radni tjedan!

Što čini lidera, ili: Niti je svaki šef lider, niti svaki lider mora biti šef (prvi dio)

  „People don’t quit jobs; They quit their bosses“.

Svatko od vas vjerojatno se bar jednom u karijeri susreo s jednim takvim šefom; onakvim zbog kojeg poželiš s inače izazovnog, zanimljivog i relativno dobro plaćenog posla pobjeći glavom bez obzira. S druge strane, vjerojatno ste imali i onog Šefa zbog kojeg ste svaki dan orni dolazili na posao, radili zanimljive stvari, imali priliku upravljati svojim vremenom i donositi odluke, osjećali se bitnima, sigurima, shvaćenima i kao da zaista doprinosite. A vjerojatno su nedostatak grča u želucu, pozitivna atmosfera u uredu i manja razina stresa činile i ostale benefite poput blizine posla, božićnih darova za djecu, dostupnosti svježeg voća u kuhinji, pa čak i broj dana godišnjeg ili plaću nešto manje važnima.

Pa hajdmo malo razmotriti ta dva ekstrema.

Šefovi od kojih ljudi odlaze nisu uvijek nabrijani egomanijaci kratkog fitilja koji urlaju na zaposlenike za dobar dan, a u posebno lošem izdanju vrijeđaju, ponižavaju i dijele otkaze kao djeci bonbone. Naprotiv, znaju biti vrlo samopouzdani, ekstrovertirani, asertivni, šarmantni, takozvani go-getteri, a često i vrlo inteligentni. Dakle, imaju sve ili većinu tradicionalno „liderskih“ osobina. No, nekad tretiraju zaposlenike kao nižu klasu, grade vlastiti uspjeh na njihovom radu istovremeno ih gurajući u zapećak, iznistiraju na nekim zadacima bez da se zapitaju jesu li oni uopće potrebni i pritom gaze svoje ljude da bi nepotreban posao odradili vikendom, s godišnjeg ili s bolovanja. Ne razmišljaju o razvoju zaposlenika ili davanju izazovnih zadataka onima kojima je to potrebno, niti daju priznanja i pohvale onima koji to zaslužuju. A možda i samo upravljaju umjesto da vode, odnosno – ne čine ama baš ništa da bi poboljšali svoj mikrokozmos, već samo odrađuju posao upravo onako kako se to oduvijek radilo, a svoje zaposlenike guraju u taj isti kalup. I tako sve dok se tržište ne promijeni, a kompanija ostane u prošlosti… i nestane potrebe za ranije spomenutim šefom.

„It’s not me, it’s you.“

Za ambicioznog zaposlenika to je najčešće do te mjere demotivirajuće da će ili zapasti u neku apatiju s mantrom na tragu one stare „Ne mogu oni mene toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi“, ili potražiti sreću na nekom boljem mjestu (široko mu polje). Ova zadnja fraza mi je posebno draga, jer kad sam je god čula, gotovo uvijek ju je izgovarao ranije spomenuti šef sa malim š, koji je imao pred sobom zaposlenika koji je želio više ili imao viziju da napravi stvari drugačije, a šef mu to nije htio / znao / mogao omogućiti. Pa bi prebacio odgovornost na zaposlenika, koji je bio okarakteriziran kao nekvalitetan, nefleksibilan, nedovoljnog potencijala… sve NE, jako malo DA. Naravno, nekada zaista postoje primjerci koji su sve od navedenog, i više (odnosno, manje). No, većini ljudi sam pristup, poticaj, vjera ili riječ ohrabrenja čine ogromnu razliku.

Izvrstan komentar na tu temu dao je Simon Sinek u još jednom legendarnom TED talku – Why great leaders make us feel safe. Kako ističe na jednom životnom primjeru – ne možeš otpustiti svoje dijete ako se u nečemu ne snalazi dovoljno dobro (ili popularno rečeno, ima performance issues). Moraš ga podučiti kako bi drugi put napravilo bolje. Preslikano na poslovni svijet, dugoročno je takav pristup puno bolji za organizaciju. Svaka osoba, kad se nađe u sigurnoj okolini i vjeruje da će joj kolege pomoći, podučiti je i usmjeriti kad je potrebno, radi bolje jer je više fokusirana na bitno. Simonovim riječima:

Sigurnost u organizaciji potiče nas da trošimo svoju energiju i talent na odgovaranje na izazove izvan organizacije te da surađujemo sa ljudima unutar organizacije, dok se u protivnom moramo štititi od opasnosti unutar organizacije.

U nesigurnim organizacijama zaposlenici se toliko brinu oko toga da ne dođu na pik šefu ili nasjednu na podmetanja kolega da naprosto  imaju manje vremena za razmišljanje o strateški bitnim stvarima ili unaprjeđenju svog posla. Također, takva atmosfera potiče skrivanje informacija i natjecanje umjesto suradnje, a na taj način, bez efekta superpozicije vještina više zaposlenika, mnogo je teže brzo postizati značajnije pomake.

Na drugom kraju spektra…

S druge strane, tu su pravi lideri. Osobe koje zaposlenici žele slijediti, jer su strastveni u onome što rade i tu energiju prenose na sve oko sebe, pritom mijenjajući svijet (makar mali njegov djelić). Oni brinu o svojim zaposlenicima, štite ih, pomažu im, educiraju ih i potiču ih da budu što bolji. Ne moraju stalno nametati svoj autoritet ili si davati na važnosti – to se organski događa jer svojim integritetom zaslužuju povjerenje svojih kolega.

Svakako, osobine menadžera u nekoj kompaniji dio su nečeg većega: kompanijske kulture. Ako se vrijednosti koje pojedinci zastupaju poklapaju s kompanijskim vrijednostima (intrinzičnim, ne onim deklarativnim koji se vole lijepiti po zidovima, samo da bi  dobro izgledale) onda je jasno u kojem smjeru plovi brod. Oni koji se uklapaju u tu kulturu ostaju, a one čiji to nije đir će se prije ili kasnije sami isfiltrirati. Dakle, ako kompanijska kultura voli šefove s malim š, to samo znači da će nastupiti negativna selekcija nakon koje će ostati samo zaposlenici s malim z.

U suprotnom, Zaposlenici će ostati na svojim mjestima, napredovati u organizaciji, svakom prilikom učiti druge istim vrijednostima i na taj način graditi kulturu.

I tu nastupa onaj drugi segment leadershipa – kad svi oni “mali” ljudi koji nisu na pozicijama moći namjerno ili slučajno preuzmu ulogu lidera. Ali o tome malo više u sljedećem postu. 🙂

Lilit

Suck it up, hold on tight & JUST DO IT

Nakon povratka s porodiljnog, jedna se tema nameće kao najlogičnija za prvi post: kako preživjeti povratak u rutinu kuća – pos’o – kuća – pos’o.

Inicijalno sam je planirala zaobići u velikom luku, kako to inače radim s temama o kojima smatram da se nema više puno novoga reći, ili bar odgoditi do daljnjega (dok ne budem imala u rukavu nekoliko fool-proof tips & tricks kako da ta životna prekretnica ne bude šok vrijedan blažeg oblika PTSP-a). No, kako je vrijeme odmicalo, moj mi se doživljaj cijele te situacije činio sve važnijim, jer je, takav neoriginalan kakav jest, ipak bio moj i ostavio značajan trag u mojoj svakodnevici (toliko da danas prvi put kao ponovno zaposlena žena pišem ovaj blog post sa zakašnjenjem od gotovo mjesec dana).

Dok sam još uživala doma sa svoje dvije štrudlice, nisam se zavaravala da neće biti čupavo jednom kad ih ispalim u vrtić i zaputim se svakodnevno u Radničku. Samo sam se nadala da će period prilagodbe biti što kraći i bezbolniji.

Vrijeme ne čeka nikoga, i u toj nadi tjedni su prolazili. Napokon je došao i taj dan; kraj jedne ere. Blizanci su nakon gotovo dvije godine krenuli u vrtić, a ja na posao – i svijet se nastavio okretati. Nakon nešto više od mjesec dana posla sa troje klinaca u vrtiću, baš i nemam nekakvih fool proof tips. No, mogu reći sljedeće:

  • Sa cjelodnevnog druženja, zajedničko vrijeme sa djecom spasti će na 2-3 budna sata prije nego ih spakirate u krevete, a sami se bacite na kuhanje, pospremanje i sve ostale divote koje roditelji koji rade ostavljaju za one slobodne trenutke kad djeca zaspu. I vama i djeci to će vrijeme biti prekratko i nedovoljno.
  • Neće više biti onih „razbij staklo u slučaju nužde“ power napova koje ste uspijevali ugurati dok klinci spavaju kad se zaredaju neprospavane noći. Naučit ćete funkcionirati na novim razinama sna (odnosno, nedostatka istoga) i možda češće nego prije, u potrazi za dodatnim boostom energije, poput mađioničara činiti da jedna Milka nestane u trenu.
  • Umjesto raznolikih, turbo hranjivih obroka temeljenih na superhrani i idealnim omjerima proteina, masti i ugljikohidrata, češće ćete pribjeći jelima iz ekspres lonca koja su gotova u pola sata (nema veze što ste isto kuhali prekjučer, tko se uopće sjeća što se tada događalo).
  • Na poslu ćete biti kreativni, voditi intelektualno poticajne razgovore, rješavati goruće probleme, vježbati sive stanice, osmišljavati nove projekte… sve dok vas ne zadesi bolovanje pa ćete onda od doma, uz veselu viku nasljednika, odrađivati ono najhitnije, krajičkom oka pazeći da si netko ne izbije oko, pošara zid ili se ne zaigra sa škarama tijekom igre frizera. Zapravo, kad razmislim, pošaran zid i nije tako strašan ako donese koju minutu mira.
  • Nekad će se dogoditi da zbog posla morate putovati, ostavljajući roditelja br. 2 da sam žonglira sa klincima i njihovim aktivnostima. Povratak će biti gorko – sladak; djeca će vam, umornima od puta, oduševljeno trčati u zagrljaj i bit ćete presretni što ih sve opet vidite, ali ćete istovremeno šutke i junački morati preuzeti i sve obaveze koje je vaš partner do sada sam odrađivao, kako bi sada, još umorniji od vas, napokon mogao malo predahnuti.
  • Kriterij čistoće i urednosti stana pomaknut će se prema drugom ekstremu. Srećom, svi ćete biti toliko malo doma da ćete povremenu naslagu prašine jedva i primijetiti.
  • Izlasci u parkić poslije vrtića morat će se boriti za pravo prvenstva sa izrazitom željom da samo zalegnete na kauč s najdražom knjigom u ruci ili upalite najnoviju Netflix uspješnicu.
  • Sportske aktivnosti koje ste a) ranije ponekad uspijevali ugurati u vrijeme spavanja i b) za koje ste uopće imali energije morat ćete odrađivati prije posla ili kad svi zaspu – u svakom slučaju u doba kada organizam smatra da treba spavati. I to će vam jasno dati do znanja.
  • Najdraža igra s djecom bit će vam ona skrivača, i to tako da se skrivate u mraku iza vrata u wc-u s mobitelom u ruci da ulovite koju minutu za sebe.
  • Vikend, vrijeme koje ste dosad razlikovali samo po tome što vam je bolja polovica više vremena provodila kod kuće, postat će poput onih autića u cirkusu u koje se uspije ugurati nevjerojatan broj klaunova. Kao što oni samo izlaze i izlaze iz tog minijaturnog autića, a vi ne možete vjerovati da u njega može stati još išta više od igle, vaš će se vikend zatrpavati zavidnim brojem obaveza; još samo ovaj rođendan, još samo ručak kod staraca, pa treba složiti onu policu, dolaze nam i kumovi, kćerima treba pokrpati tajice, čekaju tri mašine veša a i mislila sam pročitati onu knjigu do kraja. Izlazak u kino? Ha ha, dobra fora. Možda sljedeći vikend. Čekaj, tada imamo već ono druženje…

Zvuči malo gorko? Najbolja kontracepcija? 🙂 Zapravo, odmah je lakše kad frustraciju proizašlu iz želje (i nemogućnosti) da se kloniraš izbaciš iz sebe. Jasno je da će se neka varijacija na temu gore navedenoga desiti manje-više svakom roditelju male djece koji ponovno počinje raditi. Nije baš cvijeće i proljeće, ali zapravo nije ni nešto posebno. Svima je tako, u ovom slučaju zaista nismo posebne pahuljice. Ni prvi ni zadnji. Treba prihvatiti to stanje kao novo normalno, stisnuti zube, zažmiriti i skočiti. Just do it. Kako kaže Nelson Mandela, „It always seems impossible until it’s done.“ Nakon nekog vremena, posao će se odrađivati lijevom nogom, klinci će se malo osamostaliti, a mi ćemo se ušemiti u raspored i sve će teći u ritmu švicarskog sata. Drugim riječima, u nadi je spas. 😀

Top 10 savjeta za ophođenje s ljudima, ili: Kako postići da vas svi vole, svima budete duhoviti i da čekaju na red da vas upoznaju

Znam, znam, vama to ne treba. Imate super prijatelje, ljubavni život vam je solidan, klinci vam se povjeravaju, slušaju vas i često se baš lijepo družite. Poslije posla se svako toliko s kolegama zaletite na pivicu, a onda se naravno i sam posao lakše odradi. U komunikaciji nemate problema; razgovori vam ugodno teku, bilo da se radi o ćaskanju o vremenu, elevator pitchu ili dubokoumnim razglabanjima o filozofskim (nedajbože političkim) pitanjima, a ako želite navesti vodu na svoj mlin, to činite bez nekih većih spoticanja.

Međutim, od dobrog uvijek postoji bolje, a to me dovodi do razloga zašto baš ovaj post.

Kad želiš proširiti vidike, konzultiraj literaturu

Nedavno sam u jednom intervjuu čula kako je uvijek bolje pitati osobu koje knjige poklanja nego koje su je se knjige najviše dojmile. Naime, ovo zadnje može i samo izvući sjećanje na nešto nedavno pročitano, dok ono što poklanjamo za nas stvarno ima pravu vrijednost.

Osobno sam najčešće poklanjala (i preporučivala) knjigu Dalea Carnegiea: How to Win Friends and Influence People; primarno jer smatram da su, u vrijeme connection ekonomije u kojemu danas živimo, naši odnosi naš najvredniji resurs, pa ga stoga želimo i naučiti zaista maksimalno koristiti. Osim toga, mislim da baš svatko iz te knjige može nešto naučiti (a širenje vidika je uvijek dobro).

Osim što nam naše veze mogu pomoći na razne načine, mnogo važnije od toga – one nemjerljivo obogaćuju naš život. Upravo zbog toga, kad govorimo o tome što čini uspješan i sretan život, baš odnosi s bližnjima uvijek nekako isplivaju na površinu (o tome sam ponešto pisala u ovom postu) – a i svakodnevne interakcije sa kolegama i poznanicima mogu proteći puno ugodnije ako se odvijaju u pozitivnom tonu.

Dobar savjet zlata vrijedi

Imajući to na umu, Dale se u svojoj knjizi bavi nekim tehnikama koje je uputno primjenjivati, bilo da se želimo generalno bolje odnositi prema ljudima, pridobiti ljude na našu stranu, da nas zavole ili postati boljim liderima. Već pretpostavljate, ima se mnogo toga reći na ovu temu; zato bih svima koji to već nisu učinili preporučila da pročitaju knjigu ako dođu u priliku, a do tada sam odabrala 10 meni najdražih i najkorisnijih tehnika:

Općenito u ophođenju s ljudima:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite. Lako je kritizirati, a puno teže pohvaliti. No, uz dovoljno truda uvijek je moguće naći nešto što zaslužuje pohvalu. Na primjer, kćer dolazi doma, posprema cipele u ormar i pere ruke. Haleluja! Pohvala stiže!
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje. Svaka osoba se ponosi svojim radom u koji je uložila trud. Nažalost, često to ostane neprimijećeno, pa netko tko se potrudi napraviti drugačije zaista zna odskočiti. Pohvalite tetu na liniji, vozača Ubera ili kumicu na placu. Jer zašto ne učiniti nešto lijepo kad možemo?
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem. Kad si uzmete vremena za razmišljanje o tome što zaista motivira druge ljude, neizmjerno ih je lakše potaknuti da učine bilo što. Naravno, dokučiti tuđe motive prilično je teško, ali nagrada je često nemjerljiva. Ako vas, primjerice, muž poželi odvesti na janjetinu u Zdihovo dok su klinci kod staraca, tko sretniji od vas! To što ste ga par dana ranije podsjetili da njegovom metalnom ljubimcu svako toliko treba propuhati motor sigurno nije imalo veze s tim, zar ne?

 Da vas ljudi zavole:

  1. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude. Svi su u nečemu bolji od nas, i većina nas je u nečemu ekspert. Ako nađete tu crtu, nikad vam nitko neće biti dosadan. Ja sam na taj način naučila o uzgoju pčela, modelu kompenzacije splitskih vozača autobusa i bonus shemama u osiguravajućim društvima.
  2. Smijte se. O zaraznoj energiji osmijeha nemamo što duljiti. Pogledajte samo kako maestralno bebe to rade – i pokušajte ostati ozbiljni kad vam se koja nasmije.
  3. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi. Jer svi mi volimo govoriti o sebi, i najkorištenija riječ (upravo prema jednom primjeru iz knjige) nam je – JA. Oni koji nam to dozvole često postaju naše najomiljenije osobe (očito, jer znaju prepoznati zanimljive ljude).

U raspravama:

  1. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete. Jer, kao što kaže Dale, ako izgubite, izgubili ste, a ako pobijedite, opet ste izgubili. Lukavo usmjeravanje komunikacije daleko od područja neslaganja čini čuda za odnose.
  2. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“. Tko voli biti u krivu? Čiji ponos kaže „O, super, pogriješio sam! Idem sad to svima reći!“? Čarobna konstrukcija poput „Na tvom mjestu bih sigurno i ja tako mislio“ izbija svaku municiju iz daljnje rasprave.

Kao vođa:

  1. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje. Pozitivna motivacija daje mnogo bolje rezultate nego negativna. Pa zašto onda ne pomoći ljudima da se bolje osjećaju i ojačati im samopouzdanje? Bilo koji posao se lakše odrađuje u atmosferi sigurnosti, sa samopouzdanjem, nego u strahu od najnovijeg „pranja“ koje bi moglo uslijediti ako šefu nešto nije bilo po volji (ili je jednostavno taj dan ustao na krivu nogu).
  2. Prikažite greške lako ispravljivima. Svi smo barem jednom napravili neku pogrešku na poslu koju smo onda trebali s grčem u želucu nekako priopćiti šefu, znajući i predobro da smo zeznuli stvar i čekajući da se na nas sruči njegov pravedni bijes. No, ako je šef tome pristupio na način „Tko radi, taj i griješi“, sigurna sam da se u 99% slučajeva ta pogreška nije ponovila, a povjerenje u nadređenog bilo je osnaženo.

Znači li primjena ovih tehnika da nismo posve iskreni ili da skrivamo svoje pravo ja?

Možda ste pomislili kako vam neke od ovih tehnika djeluju pomalo manipulativno, ili kao da skrivate svoje prave osjećaje. Razumijem kako se može dobiti taj dojam, no moja je teorija da sve ovisi o osnovnoj motivaciji. Ako zaista želite pristupiti ljudima tako da ih stvarno čujete, bolje upoznate i razumijete zašto rade to što rade, prirodno je da stavite sebe i svoje interese (makar privremeno) u drugi plan, gdje vas drugi mogu iznenaditi svojim kvalitetama koje inače ne biste ni primijetili. Niti jedna od ovih tehnika nikome ne škodi; baš suprotno, unosi pozitivnu notu u svakodnevne interakcije i stvara butterfly efekt dobrih emocija.

Da sumiramo:

  1. Ne kritizirajte, osuđujte niti se žalite.
  2. Odajte ljudima iskreno priznanje.
  3. Pobudite u ljudima jaku želju za djelovanjem.
  4. Postanite istinski zainteresirani za druge ljude.
  5. Smijte se.
  6. Budite dobri slušači. Ohrabrite druge da govore o sebi.
  7. Jedini način kako možete pobijediti u svađi jest da je izbjegnete.
  8. Poštujte tuđe mišljenje. Nikad ne recite „U krivu si“.
  9. Hvalite svako, pa i najmanje poboljšanje.
  10. Prikažite greške lako ispravljivima.

Završit ću sa jednim od meni dražih citata iz knjige:

Every man i meet is my superior in some way. In that, i learn of him.

…I pitanjem: Od koga možete nešto naučiti sutra?

Na kraju, mali bonus za one koji žele znati više:

Lilit

Majčinstvo ili karijera, pitanje je sad

Kako ti to uspijeva?

Kao majka blizanaca i nešto starije kćeri, ovo je pitanje koje često čujem. Isto tako, prema pričama prijateljica slično pitanje čuje većina majki, bez obzira na broj djece, koje uz majčinstvo „guraju“ i karijeru – i malo kome ga je drago čuti, jer nerijetko implicira da se jedna od tih dviju stvari ne obavlja dovoljno kvalitetno. Zanimljivo, nisam još čula da se tatama postavlja to pitanje (osim ako nisu tate blizanaca, u kojem slučaju je odgovor većinom „Što se mora, nije teško“ – jednako kao i kod majki blizanaca).

Uz sav napredak u ravnopravnosti spolova koji smo ostvarili do danas, očevima se ne upućuju takva pitanja jer je za njih „normalno“ da imaju i obitelj i karijeru. Za žene je, s druge strane, to i dalje tema koja podiže obrve. Mogu li žene uspješno obavljati oboje, ili nužno jedna strana mora kiksati?

Naravno, muškarci (u prosjeku) ne kiksaju iz vrlo jednostavnog razloga. Velika većina njih (najčešće zbog naslijeđa od porodiljnog) nije toliko involvirana u logistiku oko kuće i djece (doktori, vrtići, rođendani, nabavke…) te, najvažnije, ne izbivaju s posla na dulje vrijeme kao što je to slučaj sa ženama. Kao što je Nigel Marsh mudro rekao u svom TED talku na temu work-life balance-a, lako je uskladiti obitelj i karijeru kad nemaš karijeru (a vrijedi i obrnuto).

Feminizam 2.0

Zašto su zapravo muškarci „zakinuti“ za te izuzetno zanimljive, uzbudljive i opuštajuće aktivnosti koje nama ženama pune baterije i iznimno nas usrećuju? Ono što vidim u svojoj bližoj okolini jest da mnogi muškarci ŽELE preuzeti veći dio odgovornosti kada se radi o tradicionalno (da ne kažem tipično) „ženskim“ poslovima; ponajviše, o brizi za djecu. Mnogi bi željeli i neko vrijeme ostati kod kuće na roditeljskom dopustu kako bi se bolje povezali sa svojom djecom. Nažalost, na to se u većini radnih okolina još uvijek gleda s neodobravanjem, ili je u najmanju ruku čudno (srećom, to da muškarci kuhaju, peru suđe ili peglaju se ipak prihvaća bez većih šokova).

Feministkinje su se borile za to da žene imaju jednaka prava kao i muškarci; paradoksalno, gotovo da smo sada došli do toga da se moramo boriti kako bi muškarci imali jednaka prava kao žene. Zašto neke muškarce ne bi posvećenost obitelji više zanimala od ganjanja karijere, jednako kao što i neke žene više zanima mjesto predsjednice Uprave? I zašto ne bismo svim muškarcima koji to žele omogućili da bez osude okoline zaigraju veću ulogu u životima svojih klinaca? Svi smo mi posebne pahuljice; svatko od nas je individua za sebe, pa hajd’mo onda omogućiti svima (ili barem težiti k tome) da budu upravo ono što ih najviše ispunjava.

Kad se male ruke slože, sve se može

Ne postoji savršenstvo, niti možemo promijeniti svijet preko noći; ali možemo utjecati na vlastite izbore i na taj način polako (ali sigurno) gurati svijet prema promjenama.

Sheryl Sandberg, COO Facebooka i osnivačica platforme Lean In u svojoj knjizi Lean In ali i izuzetno popularnom TED talku „Zašto imamo premalo ženskih vođa“ navodi tri najbitnije stvari za uspjeh žena u poslu (odnosno, u preuzimanju zahtjevnijih uloga na radnom mjestu):

  1. Sjednite za stol.
  2. Ne odlazite prije nego što odete.
  3. Učinite svog partnera pravim partnerom.

Dok prve dvjie točke podrazumijevaju da se žene moraju nametnuti kod donošenja važnih odluka te da sa svojim karijerama ne smiju stajati na kočnicu sve dok se obiteljska situacija drastično ne promijeni (primjerice, dolaskom bebe), treća je, po mom mišljenju, ključna za uspjeh (ili ga barem značajno olakšava). Da bi žene uspješno održale sve te loptice kojima žongliraju u zraku, izuzetno je bitno imati dobru podršku od strane partnera. Posljedično, sa većim brojem žena na (tradicionalno muškim) vodećim pozicijama, nužno će rasti i broj muškaraca koji preuzimaju one druge obiteljske uloge – naravno, uz uzajaman dogovor. A time će i status quo doživjeti mali pomak.

Uz takav konsenzus, možda se može i opovrgnuti ona poznata (ali ne baš utješna) uzrečica Oprah Winfrey:

„Možeš imati sve, samo ne u isto vrijeme.“

Kad ne znaš što bi, ne otkrivaj toplu vodu. Potraži best practices

U zadnje se vrijeme puno priča o nordijskim zemljama kao etalonu za sretno stanovništvo; Prema UN-ovom godišnem izvještaju o sreći, na prva četiri mjesta nalaze se Finska, Norveška, Danska i Island, a na 9. Švedska. U isto vrijeme, zna se da je Danska napravila iskorake u odgoju djece po modernijim metodama, a Švedska je prva zemlja u svijetu koja je uvela očev dopust (i 90% očeva – kako ih zovu, latte dads 🙂 – ga koristi, i to u prosjeku 110 dana).

Međutim, unatoč naprednoj infrastrukturi po pitanju obiteljskih prava, nije ni u Nordijaca baš sve cvijeće i proljeće. Primjerice, prema izvještaju Global Gender Gap iz 2017. godine, Danska je tek 80. na svijetu u izjednačavanju spolova na vodećim pozicijama (Hrvatska je tu 72.)) i samo 6% predsjednika Uprava su žene – iako imaju savršenu infrastrukturu, a i veći postotak žena je visokoškolovan. Nadalje, Danska je i na (za njih nipošto zadovoljavajućem) 39. mjestu u slučaju razlike u plaćama za isto radno mjesto (tu Hrvatska nije ni za usporedbu sa svojim 110. mjestom!). Razlozi tome su činjenica da muškarci ne uzimaju dovoljno dug roditeljski dopust, te što djeca nemaju dovoljno ženskih uzora. Kako je Marian Wright Edelman mudro rekla,

„You can’t be what you can’t see“.

Dakle, očito nije dovoljno samo imati dobru infrastrukturu – mora se dogoditi i pomak paradigme tako da postane OK (ako već ne obavezno – demokracija je ionako ponekad precijenjena) da očevi uzimaju roditeljski dopust. Ako mene pitate, vizija budućnosti u kojoj mladi tate guraju kolica po parkićima i super su „zbondani“ sa svojim klincima, kućanski poslovi i ostale obveze su bratski podijeljeni, a radna je okolina otvorenija za drugačije podijeljene uloge uopće nije tako loša. Osim parova koji pokušavaju uskladiti roditeljstvo sa svojim karijerama, i ostali, poput samohranih roditelja, roditelja odgajatelja i onih koji rade skraćeno radno vrijeme, zasigurno će profitirati ako se podigne razina svijesti o potrebi boljeg uravnoteživanja karijere i roditeljstva. Na kraju, sretni i ispunjeni ljudi su uvijek i bolji radnici.

Bez obzira gurate li ili ne gurate karijeru, jeste li odabrali biti doma s klincima ili ih nemate pa uživate u mirnim večerima uz knjigu i čašu vina (ili ludim večerima s ekipom i više od jedne čaše vina), ako vas je ovaj članak zaintrigirao, ovdje je još par linkića koji bi vam mogli biti interesantni:

Lilit

Kako postići taj neuhvatljivi „work-life balance“ – i zašto nikako?

Work life balance (ili hrvatski: ravnoteža između poslovnog i privatnog života) čini se kao jeti, ili Atlantida; postoje neke (ponekad i vrlo živopisne) priče koje kažu da ih je netko negdje nekada vidio, ali nekog pravog dokaza nema ni za lijek. Pa se tako i postizanje te ravnoteže ponekad čini kao nemoguća misija.

Je li work life balance mantra ili glupost?

Ako pitate Jeff Bezosa (osnivača Amazona i trenutno najbogatijeg čovjeka na Forbesovoj top listi milijardera – dakle, čovjek može ponuditi dvije, tri pametne), on ne vjeruje da work-life balance uopće postoji. Smatra, zapravo, da je to jedan zaglupljujuć termin koji implicira da se radi o trade-off-u, što baš i nije točno. Istina jest da većina stvari koje radimo u životu ima neki oportunitetni trošak; Ako smo rekli DA jednoj stvari, nečemu drugome smo evidentno morali reći NE. No, kako Jeff navodi, radi se o krugu, a ne o ravnoteži; ako smo sretni na poslu, dolazimo kući s još više energije, i obrnuto. Na sličan način razmišljaju i Simon Sinek, Warren Buffet i Seth Godin (da nabrojimo samo neke).

Simon Sinek:

Pravi work-life balance događa se jedino kada posao i život prestanu biti suprotne sile, i postanu komplementarne.“

Doduše, to može zvučati samo kao navlakuša da bismo više radili, ali nažalost, stvarnost je takva da ona stara 8-8-8 priča (8 sati sna, 8 sati na poslu i 8 sati slobodnog vremena) već neko vrijeme ne drži vodu. Posao nam se putem razno raznih uređaja ušuljao u praktički svo budno vrijeme; malo tko ne pogleda mailove s posla poslije večere, ne napravi ponekad od kuće neku prezentaciju ili se ne javi na neki poziv. Kao i sve, i to ima dobrih strana (recimo, rad od doma, iz kafića ili – za one prave sretnike – s neke egzotične plaže, a i uvijek ste u tijeku), ali ostaje činjenica da nam se privatno i poslovno vrijeme prožimaju.

Ako (ipak) imate osjećaj da previše radite, kako pokušati uspostaviti neki balans?

Ako ste pomislili da je upravo zbog te porozne granice između poslovnoga i privatnoga teško govoriti o ravnoteži, niste jedini. A kad smo u problemu, uvijek pomaže malo humora. Nigel Marsh, autor knjige „Fat, Forty, and Fired: One Man’s Frank, Funny, and Inspiring Account of Losing His Job and Finding His Life“, u svojem TED talku na klasično britansko-duhoviti način navodi 4 ključne opservacije vezane uz work-life balance:

  1. Budite iskreni – dozvoljava li vaš izbor karijere kvalitetno vrijeme s obitelji?
    • Naprosto postoje neki poslovi u osnovi nekompatibilni sa značajnijom posvećenosti mladoj obitelji. I tu nam neće pomoći casual Friday.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
    • Sami moramo preuzeti odgovornost za život kakav želimo voditi. Neće nam neka korporacija – „klaonica ljudske duše“ – pomoći u postavljanju granica.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
    • Nije jednostavno (odnosno, vremenski ikako izvedivo) odraditi sve što želimo u jednom danu – ali možda jest u jednom tjednu. „Uživat ću nakon što odem u mirovinu“ možda i nije najbolji put (pogotovo s našim mirovinskim sustavom).
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
    • Fanatično se posvetiti vježbanju uz 10-satno radno vrijeme ne stvara ravnotežu, već samo fit radoholičare.

Gledajući gore navedeno, može se reći da za postizanje ravnoteže između privatnoga i poslovnoga postoje samo 2 (ne i međusobno isključiva) puta:

  1. Postati čim produktivniji (više o tome kako to uspjeti možete pronaći u ovom postu)
  2. Pronaći posao koji volimo.

Pronalazak posla koji volimo – cjeloživotni projekt bez sretnog završetka?

Zadnja točka je, složit ćete se, ne samo odvojen blog post, nego i cijela knjiga.

No, za početak podijelit ću s vama nešto što je na mene osobno ostavilo dojam (zapravo, nešto slično na temu vlastitog poziva možemo čuti od većine zaista uspješnih ljudi). U svojem TED talku (nažalost pokojni) Scott Dinsmore, osnivač platforme Live Your Legend koja inspirira ljude da pronađu ono u čemu su zaista strastveni, navodi tri ključne stvari za pronalazak posla iz snova (onoga koji utjelovljuje ono što vi sami jeste, zbog čega će vas, dakako, najviše i usrećiti). Ono što je najbolje u njegovim prijedlozima – 100% su pod vašom kontrolom.

  • Utvrdite koje su vaše jedinstvene snage. Ono što nećemo delegirati, već najbolje možemo obaviti sami.
  • Identificirajte vaš okvir za donošenje važnih odluka. Jesu li to ljudi, novac, uspjeh ili nešto sasvim drugo.
  • Obratite pažnju na vlastita iskustva koja vas najviše inspiriraju. Ljudi, situacije, događaji… sve što vam pomaže kreirati vlastitu definiciju uspjeha.

Ukratko – zapitajte se: „Koji to posao ne možete NE raditi?“ – i krenite.

Da sumiramo:

  1. Budite iskreni o vašem izboru karijere.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
  5. Postanite produktivniji i/ili pronađite posao koji volite.
  6. Za pronalazak posla koji volite, morate prvo dobro upoznati sebe… i krenuti.

Ako primijenite sve gore navedeno, vjerojatno ćete uspješno izbjeći ovakve situacije:

A za one koji su bili dovoljno uporni i stigli do kraja posta, evo još par inspirativnih (i zabavnih) crtica s Interneta:

  • Warren Buffet i Jon Bon Jovi zajedno su odsvirali ukulele duet u dobrotvorne svrhe. Ni ja nisam vjerovala; srećom, na Youtube-u postoji dokaz.
  • Cijeli intervju sa Jeff Bezosom o putovanju u svemir, pomaganju beskućnicima i igranju veterinara na ranču njegovog djeda pročitajte ovdje.
  • Seth Godin osim work-life balance uvodi i nove termine: work-food balance i work– breathing balance.
  • Simon Sinekov intervju sa Marie Forleo na temu kako postati izvrstan lider (i uz to prići najbliže moguće ravnoteži privatnog i poslovnoga) možete pronaći ovdje.
  • Kratak isječak intervjua sa Warren Buffetom gdje spominje ravnotežu poslovnoga i privatnoga pogledajte ovdje.

Lilit