Ne, ne urlam na djecu kad se bacaju po podu dućana. Jednostavno ih ne vodim u dućan. 🙂 Šalim se, zapravo mi je nekim sretnim slučajem grah pao tako da taj tip tantruma preferiraju odraditi u naša 4 zida, a kad se i potrefi da ih taj poriv opali vani, to je češće u parku kad treba ići doma nego u dućanu. A onda, ako sve drugo propadne, odlučim da je vrijeme za malo treninga, uprtim prekršitelja na rame poput vreće krumpira i pokret.

Nego, na ovo sam zapravo mislila: Znate ono kad vas netko ili nešto brutalno živcira svojim ponašanjem, i mislite da ćete poluditi ako ga ne opandrčite nekim tupim predmetom po glavi iste minute? Srećom, prije nego što to zaista i napravite, saznate da za to (naizgled) skandalozno neoprostivo ponašanje zapravo postoji dobar razlog… i vaše ljutnje nestane u trenu.

To je razlog zašto, na primjer, ne bacimo bebu koja plače cijelu bogovetnu noć kroz prozor (ok, to i pitanje krivičnog djela), ili se ne ljutimo na psa koji nam se popiškio po tepihu; jer ne znaju bolje, ili ne mogu drugačije – odnosno, ne rade to NAMA.

E, upravo to bi bio ključ za bolje razumijevanje (i generalno hendlanje) ponašanja naših potomaka. Nije stvar u njima (niti u nama koji smo ih loše odgojili), već u činjenici da se, kako kažu Daniel J. Siegel i Tina Payne Bryson u svojoj knjizi „Razvoj dječjeg mozga“, mozak djeteta neprestano razvija, ne samo u djetinjstvu već i u odrasloj dobi. Stoga baš i nije sa neke tri-četiri (a pogotovo „strašne“ dvije) spreman na empatiju, dijeljenje, suradnju, altruizam i sve te neke stvari koje smo i sami učili negdje do fakulteta (samo smo to mrvu zaboravili).

Čitajući gore navedenu knjigu pomalo sam se podsjetila satova biologije (i vinskih mušica, ali to je skroz jedna druga priča koju će samo Miočani razumjeti) i funkcija desne (impresije, osjećaji, sjećanja) i lijeve polutke mozga (logika, dosljednost, lingvistika). Dan i Tina nas uče kako one moraju biti integrirane, odnosno dobro surađivati, kako bi osoba bila uravnotežena.  I to ne samo one, već i donji dio (zadužen za osnovne funkcije poput disanja i treptanja te instinktivne reakcije poput „fight or flight“ analize) i gornji dio mozga (nadležan za kompleksnija promišljanja, maštanja i planiranja).

No, osim osnova neuroznanosti, Daniel i Tina nude i 12 strategija (praksa, praksa, praksa!) kako možemo djeci pomoći da postignu bolju suradnju svih dijelova mozga – i time im pomoći da se bolje nose sa vlastitim emocijama te kontroliraju svoje reakcije. To znači odmaknuti se korak dalje od tantruma posred dućana ili neprestanih svađa oko toga tko će pojesti zadnji batak, prvi oprati zube ili se igrati s novom igračkom (ubaci biser po želji, sigurna sam da ih i vi imate na pretek). Prodano!

Neću vas zamarati sa svih 12 strategija jer je Daniel velikodušno na svojoj web stranici podijelio ovaj šalabahter koji ih sve redom opisuje (bravo Dan!!), nego ću spomenuti nekoliko koje sam isprobala u praksi na svojoj četverogodišnjakinji, mojoj vrijednoj učiteljici koja svaki dan pred mene kao roditelja s veseljem i velikim žarom postavlja nove izazove.

Povezati i preusmjeriti (za one koji će konzultirati ranije spomenuti šalabahter, Connect and redirect)

H. ne voli prati kosu. Iako, kao i većina djevojčica, želi biti princeza, nositi lijepe haljine i često se uređivati, pranje kose (a posebice češljanje) za nju je forma najgoreg mučenja ravna metodama španjolske inkvizicije. Zapravo, to je redovito mučenje za nas obje jer ga prate suze u potocima i litre mog znoja dok napokon ne obavimo taj mrski posao. Moji pokušaji objašnjavanja kako se kosa mora češljati i kako se o njoj mora brinuti bili su, naravno, potpuno promašeni, za što Dan i Tina nude i znanstveno objašnjenje: nju potpuno preuzimaju emocije i jedino o čemu u tom trenu može razmišljati jest zašto NIPOŠTO NE ŽELI tamo sjediti i češljati se, pa onda samo plače. Pročitavši ovu knjigu, odlučila sam isprobati novu metodu. Rekla sam joj da razumijem da ju to boli i živcira, i predložila da pokuša ona mene počešljati. Kad je uočila da trava i nije zelenija u susjedovom vrtu, prestala je plakati i mogla je saslušati kako je dugu kosu potrebno održavati i kako će se morati na to naviknuti ako je želi nositi dugu. 1:0 za mamu. (Zapravo, više 99:1 za H., ali tko broji.)

Imenovati i obuzdati (Name it to Tame It)

Ovo je zapravo strategija koju svakodnevno koristim sa svo troje klinaca. Što su manji, to je kod njih veća eksplozija emocija kod svake nezgode koju dožive; ponekad je posve nemoguće predvidjeti što će uzrokovati totalni raspad sistema, a kada će pasti kao kruške u parku (i usput nama skinuti 2 godine života), samo da bi se digli, otresli sa sebe prašinu i otrčali dalje dok se mi tresemo od šoka još idućih 10 minuta. No, koliko god se nama te reakcije činile suludima, ako to pokušamo njima objasniti, nipošto nećemo naići na plodno tlo. Zato na svaki meltdown pokušavam reagirati kao da je to zaista tako jako strašno i pričam s njima: „Seka ti je uzela autić. I ona ga je jako htjela. Znam, sad si žalostan jer se ne možeš više igrati s njim.“ Nakon toga i jednog zagrljaja, obično se samo smire i otrče dalje. Sjedi, pet.

Sjetite se sjetiti se (Remember to remember)

Svaki dan imamo bezbroj prilika za poticanje razvoja dječjeg pamćenja: kroz prepričavanje zabavnih događaja, kad ih podsjećamo na neki trenutak koji smo podijelili ili kad ih pitamo kako im je bilo taj dan u vrtiću / na rođendanu / u parku. Nije neka revolucija, znam; svi to radimo automatski jer nas iskreno zanima što sve rade dok nisu s nama. No, ono što mi se baš svidjelo jest prijedlog kako doskočiti (a vjerujem da je većina roditelja to doživjela) djeci koja baš nimalo ne surađuju kad ih pitate kako im je negdje bilo. Sama se sjećam mnogih ovakvih divnih razgovora: „Kako ti je bilo u vrtiću?“ „Dobro.“ „Što si jela?“ „Ne sjećam se.“ „S kim si se igrala?“ „Sa svima“. „Čega ste se igrali?“ „Svačega.“ Izbjegavaju odgovore bolje od ruskih špijuna na ispitivanju. Međutim, ako im kažete „Ispričaj mi tri stvari koje su ti se dogodile danas; dvije istinite a jednu lažnu, a ja ću pogoditi koje su točne!“, provjereno (empirijski) ćete dobiti ipak neki konkretniji odgovor. Možda bude i izmišljen, ali svakako zabavniji od prethodno spomenutog scenarija kao sa nekog lošeg prvog spoja.

Povezivanje kroz sukob (Connect through conflict)

Kad vaše prvo dijete, zjenica u oku vašem, dobije brata ili seku (ili, u slučaju naše H., oboje), to vrlo brzo (otprilike u trenutku kad shvati da dobar dio roditeljske pažnje sad odlazi na tog nepoželjnog gosta) dovodi do konflikta. Ne jednom sam svjedočila raznim izrazima sestrinske ljubavi poput otimanja svake igračke, ležanja na blizancima ne bi li ih iznervirala, zatvaranja vrata braci i seki pred nosom, ćuškanja, čupanja, ostalih vrsta ozljeđivanja… A nisu ni priče drugih roditelja drugačije, dapače; na primjer, izjava jednog starijeg brata koji je učio manju sestru hodati: „Ako se rodi još jedna beba, učit ću je samo letjeti ili plivati“. Ili, čuđenje jednih roditelja tome zašto beba plače u krevetiću a maloprije je bila sasvim mirna, samo kako bi joj kasnije u bodiću našli od strane starijeg brata podmetnutu lego figuricu. Naravno, slični se igrokazi odvijaju i kod djece koji nemaju braće i sestara, no tada su meta prijatelji, rođaci, roditelji ili kućni ljubimci. Djeca su zaista kreativna u izražavanju svojeg nezadovoljstva nečime (ili nekime), jednako kao i izrazito usmjerena na ostvarenje svojeg cilja (koji god on bio u danom trenutku), bez imalo obaziranja na druge. Baš zato takve situacije treba iskoristiti kao priliku za vježbanje empatije. Kad dijete više puta bude upućeno razmisliti o tome kako se drugi osjećaju zbog njegovog ponašanja, negdje će se to pitanje ukorijeniti i u budućnosti dati plodove.

Ukratko, ova je knjiga jedno zanimljivo štivo koje nudi malo drugačiju perspektivu na one divne dane kada naše male ljubavi baš ništa ne slušaju i kao da namjerno pokušavaju do kraja stanjiti i onaj zadnji tračak živaca koji nam je ostao. Prema riječima autora, pomaže da roditeljstvo maloj djeci ne bude samo puko preživljavanje (osjećaj koji je sigurno svaki roditelj bar jednom iskusio), već i prilika za učenje temeljnih vještina potrebnih da bi postali uspješnim i sretnim ljudima. I mi, ne samo oni. 🙂

Mali bonus za kraj:

Ako vam se iz ovog teksta Daniel i Tina čine baš kul ljudi koji imaju koju pametnu za reći, a nemate vremena čitati cijelu knjigu (i samoj mi je trebao godišnji i još par planiranih bjegova u „no kids“ zonu), osim šalabahtera navedenog ranije u tekstu ovdje možete pronaći i  8 temeljnih odgojnih principa koje preporučuju, primjenjivih upravo u gore opisanim situacijama.

Lilit