Month: August 2018

Top 10 savjeta za nove roditelje

 

„Nikad ne budi dijete koje spava.“ „Dijete mora jesti svaka tri sata, ako spava, probudi ga.“

„Ne smije plakati, dobit će bruh od previše plača.“ „Dobro je da plače, tako jača pluća.“

„Uvijek mora imati na sebi jedan sloj odjeće više od odraslih.“ „Obucite bebu kao i sebe, ne smije joj biti vruće.“

„Mora spavati na leđima, to je najsigurniji položaj za spavanje“. „Mora spavati na boku, da mu se ne zaleži glavica.“ „Mora spavati na trbuhu, inače bi se moglo ugušiti ako bljucne“.

„Dijete mora nositi čvrste cipelice koje mu drže nogicu“. „Najprirodnije je da dijete uvijek bude boso, tako će mu se bolje razviti stopala.“

Po prvi put postati roditeljem jedno je od istovremeno najstrašnijih i najuzbudljivijih iskustava. Ono što svi budući roditelji imaju zajedničko jest hrpetina pitanja oko…pa, svega – i redovito dobiju more savjeta (najčešće potpuno kontradiktornih) od kojih na kraju primijene tri i rade prema svojoj intuiciji.

Isto je bilo i sa mnom, pa sam zato (prvenstveno imajući na umu jednu od svojih najdražih prijateljica koja uskoro očekuje jednu malu škorpijicu :)) složila mali „best of“ savjeta kojih sam se u biti jedino i držala (ostalo je sve bilo „winging it“).

1.Lifechanger, stari.

Kako je moj muž lijepo rekao nekidan jednom svom kolegi; nakon što dobiješ djecu, ništa više neće biti isto. Zaboravi spontanost, prvo se treba pobrinuti za logistiku: tko će pričuvati bebu, kada mora jesti, je li spavala… Jednom kad se oprostite s nekadašnjim bezbrižnim životom i pospremite ga pod „Jednom bilo, sad se spominjalo“ – sve će biti lakše.

2. Spavajte brže.

Ovo sam ukrala od legendarnog Arnolda Schwarzeneggera i ukratko sumira moje iskustvo po ovom pitanju nakon troje djece. Naučit ćete funkcionirati na manje sna, jer neprekinuti noćni (nedajbože) osmosatni san postaje urbana legenda.
Dijete koje te usred noći gleda s tvojeg noćnog ormarića i budi te svojim glasnim disanjem.
Kad usred noći skačeš iz kreveta na očajnički krik upomoć, a ona, prasica, plače i spava.
Kad su bolesni, pa mjeriš temperaturu svakih 3 h da ne pređe 38.5. Beskonačno nošenje kad ne mogu spavati zbog punog nosa (ne daj Bože gore). Zubići. Mogućnosti su neograničene.

3. Rutina, rutina, rutina.

To je jedini način kako sam preživjela prvu godinu s blizancima; hranjenja svaka 3 sata, presvlačenja nebrojeno mnogo (tako se bar činbilo) pelena, noćna ustajanja.. Sva sreća, bili su usklađeni, spavali i jeli u isto vrijeme. Da nisu, mislim da me ne bi danas bilo da napišem ovaj tekst. Usto, bebe jako vole rutinu jer im pruža sigurnost. A zna se: sretna beba = sretni roditelji.

4. Babyproofanje stana je Sizifov posao.

Time ne mislim da treba odustati, dapače; No, treba u to ući s realnim očekivanjima. Ukloniti staklene površine, zaštititi utičnice, staviti zaštite na ladice, pospremiti sredstva za čišćenje negdje visoko (makar to zna biti problem za nas visinski ograničene, al’ snađe se čovjek)… ali, uvijek imati na umu da je njihova kreativnost kod pronalaženja novih načina  za samoozljeđivanje nezamisliva, pa zato vježbati brze instinktivne reakcije.

5. Prilagodite dijete (ponekad i) sebi, a ne (uvijek) sebe djetetu.

Prvih par tjedana / mjeseci radit ćete sve kako bi maloj štrucici bilo što ugodnije i udobnije. Pokušat ćete joj se maksimalno prilagoditi kako bi lakše zaspivala, manje plakala, bolje jela… Čak i ako to znači ne ići nikamo niti primati društvo u vrijeme kad beba spava, kuhati samo ono što beba voli (pa bilo to i 5 različitih obroka dnevno), ili je hraniti bilo gdje, bilo kad (uključivo i noću, makar svakih sat vremena). Međutim, takav pristup na dulji rok iziskuje jako puno energije od strane roditelja, istovremeno gurajući sve njihove potrebe u sedamnaesti plan. Tako nakon nekog vremena nagomilane frustracije mogu eruptirati poput vulkana ili se razviju neki čudni tikovi. Stoga, nakon što se malo uhodate, možete staviti nekad i svoje želje na prvo mjesto. Mala ljubav će preživjeti ako ode kasnije na spavanje jednom u mjesec dana ako vam dolaze gosti, pojede kupovnu kašicu ako baš taj dan niste stigli kuhati ili joj ručak zakasni sat – dva ako ste imali nekih obaveza tijekom dana. Ako im se da prilika, zaista znaju iznenaditi svojom prilagodljivošću.

6. Malo dijete, mala briga – veliko dijete, velika briga.

Ovo u pravom smislu riječi može (vjerujem) iskusiti samo roditelj tinejdžera, ali već i u svom relativno kratkom stažu od nepunih 5 godina roditeljstva uočavam ovaj trend.
Prvo se brineš o njihovim osnovnim životnim potrebama. Hraniš ih, presvlačiš, staviš spavati u određeno vrijeme, a njihov doseg je sve do čega mogu dopuzati ili pružiti ručicu.

Next level – hodaju (da ne kažem trče i skaču). Sve se potencijalno opasne stvari pomiču policu, dvije više, zatvaraju se vrata, broj prijeđenih koraka u parku eksponencijalno raste. Niste se ni okrenuli, a već mogu doseći kvake i počinje skroz nova utakmica.

Kad mrvu porastu, formiraju svoje ja i imaju želje i ideje suprotne vašima – i vrlo jasno i glasno ih izražavaju. Kad krenu u kolektiv, pokupe svakojake loše navike od društva. Vaš krug utjecaja se polako sužava kako se njihov svijet širi, i što su dalje od vas, vi sve više brinete.

Viši razredi osnovne i srednja, prve pive u parkiću, cigarete, cure/dečki… Pubertet da i ne spominjem.

Srećom, kažu da uvijek dobijemo onaj križ koji smo sposobni nositi, pa tako i mi evoluiramo s našim malim velikim brigama. Odnosno, bar se tome nadam (fingers crossed). 🙂

7. Tehnologija je vaš prijatelj.

Iako načelno ne vjerujem pretjerano u multitasking, briga za drugo malo biće koje ne može ništa samo ipak traži novi nivo organizacije i efikasnosti.

Podcasti za malo intelektualne stimulacije dok perete suđe.

Audio knjige dok se vozite na posao jer za čitanje više nema vremena.

Razni organizatori za praćenje svih doktora, dječjih rođendana, sportskih aktivnosti, playdateova…

Mobitel s kvalitetnom kamerom za dokumentiranje svih genijalnosti koje mali šarmeri produciraju na dnevnoj bazi.

Ma sve znate.

8. Psihologija 101.

Imaju niti metar, još ne drže žlicu kako spada i drugi im brišu guzicu, a opet vas nekako uspiju izlevatiti. Oni su mučki provokatori, manipulatori prve vrste i igraju prljavo bez imalo srama. Krokodilske suze, lukavo plasirano „mama volim te“ ili onaj teleći pogled popraćen (labavim) obećanjima („a samo još jeeeedan crtić“) polako, ali sigurno, nagrizaju našu odlučnost da ih ne razmazimo.

Svaki alat, tečaj ili knjiga koji vam može dati ideju kako da malo vi budete na pobjedničkoj strani u mojoj je knjizi više nego dobrodošla.

9. Opusti se…

Kad razmislim, ovo bi trebalo biti na prvom mjestu. Nitko nije savršen i svi roditelji griješe. Stalno. Svaki dan.

Penjući se dijete prevali na sebe barsku stolicu pa završite sa šljivom na oku.

Djetetu ne zamijenite na vrijeme rezervnu robicu iz zimske u ljetnu pa se, kad se zalije juhom u vrtiću, mora kuhati u dugim rukavima i tajicama na plus trideset.

Nakon sto besprijekornih penjanja na tobogan, kćeri muha odvuče pažnju pa se stropošta nekoliko stepenica na pod.

Zaboravite na pozivnicu za rođendan u torbi pa vas kćer pita zašto su svi bili, a ona nije.

Strgani ste poslije posla pa umjesto odlaska u park upalite djetetu crtić da ulovite koju minutu mira.

Sličnost sa stvarnim osobama, naravno, nije slučajna. Slične situacije događaju se svakodnevno meni i velikom broju ljudi koje poznajem – i to ni prvi, ni zadnji put. Nekad jednostavno trebate predah ili ne funkcionirate na 100% – i to je normalno. Ako izbjegnete situacije stvarno opasne po život, ove ostale će poslužiti kao zanimljive anegdote koju godinu kasnije. A što se pokoje masnice tiče, Ranko Rajović, doktor interne medicine i stručnjak za rani razvoj dječje inteligencije, kaže da je posao djeteta od druge do pete godine da se kreće, vrti i skače; pa tko smo onda mi da ga u tome sprječavamo?

10. …I uživaj.

Na kraju, pripremite se na neviđene doze slatkoće i ljubavi.

Štrucica koja vas gleda iz onog bolničkog kinderbeta i najmanja ručica oko vašeg prsta.

Prvo mama ili tata onim slatkom glasićem.

One male ručice oko vrata i najčvršći zagrljaj na svijetu kad se vratite s posla.

Topot nožica do vrata kad dođete izvana.

„Voli voli mamu, grli grli tatu.“

Onaj smijeh kad ih škakljate po nožicama.

Ponos kad odigraju svoju prvu predstavu.

…Zbog toga, sve gore navedeno se isplati. <3 Uživajte!

 

Za one koji žele znati više, tu je par linkova sa dodatnim informacijama:

  • Ovdje možete pronaći intervju sa dr. Rankom Rajovićem na temu kako povećati dječje sposobnosti.
  • Rajović redovito održava radionice o NTC sustavu učenja koji koristi za razvoj dječjeg IQ-a. Raspored i lokacije radionica u Hrvatskoj možete pronaći na ovom linku.
  • U Hrvatskoj su dostupne dvije knjige dr. Rajovića u nakladi Harfe.

 

…I bonus za kraj…

Kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti kad jednostavno neće slušati?

Kraj je srpnja, Hrvatsku je pogodio toplotni val i već smo duboko zagazili u vrijeme godišnjih odmora (među roditeljima male djece popularnog naziva „godišnjih umora“).

Vjerojatno vam je poznata ova slika: svaki odlazak na plažu više sliči omanjoj migraciji u smislu „sve svoje nosim sa sobom“, na plaži glumite sardine i lovite djecu uokolo ne biste li ih spriječili da otuđe već neku imovinu ostalih kupača, a ni vrućine ne pomažu. Uz to, nova okolina, nedostatak standardne rutine i, po mogućnosti, prisutnost baka i djedova / ujni i ujaka / teta, strina i stričeva koji vam (često nenamjerno, ali sustavno) potkopavaju autoritet svojim novim pravilima („Ma što će mu biti od malo slatkog?“, „Ne mora baš sad spavati, pusti ga da još malo ostane!“, „Daj da još malo pojede, nije se najeo…“) čine svoje i djeca se otimaju kontroli. Ono što kod kuće rade bez problema, na moru neće ni u snu – i onda vam predstoje razne metode uvjeravanja i pregovaranja ne biste li uspjeli da vas poslušaju.

Problem nastaje u trenutku kad vaše pregovaračke metode više ne daju rezultata. A što onda?

Pratim tvojih 50 i dižem za 100

Prirodna reakcija je povisiti ulog: uvesti neku zabranu ili oduzeti najdražu igračku (da ne spominjem sljedeći nivo – fizičko kažnjavanje, koje se ipak većina roditelja trudi maksimalno izbjeći). Međutim, literatura kaže da to zapravo i ne daje neke rezultate; da, umjesto da djetetu pokažemo tko je gazda i da će njihovo nepoželjno ponašanje rezultirati jednako tako nepoželjnim posljedicama, prema knjizi Adele Faber i Elaine Mazlish „How to talk so kids will listen and listen so kids will talk“ postižemo samo da nam dijete zamjeri i bude povrijeđeno te se fokusira na kaznu i kako je ona nepravedna. Uz to, kako kaže Jesper Juul, danski autor i dugogodišnji pedagog i obiteljski terapeut, u svome bestselleru „Vaše kompetentno dijete“, za ispravan razvoj djece nužno je poticati ih da razviju i očuvaju svoju samosvijest (ideju da su vrijedni samim time što postoje), što takvim kaznama možemo samo ugroziti – i time im uzrokovati (ponekad čak i nesagledive) probleme kasnije u životu. Uh.

Zapravo, Juul smatra da su djeca pravi ljudi od samog rođenja, te da se na takav način prema njima trebamo i odnositi (a slično potvrđuju i ostali izvori). Roditelj bi morao preuzeti odgovornost za nastanak sukoba (možda smo previdjeli neku njihovu potrebu ili na ne baš lijep način odgovorili na neki zahtjev) i na taj način dati djetetu do znanja da ga poštuje, čuje i razumije, pa mu time olakšati da shvati zašto njegovo ponašanje nije poželjno, istovremeno ne povređujući njegov integritet – jednako kao što bismo se ponašali da se radi o odrasloj osobi.

Naravno, to je teško. I kako to uspješno činiti, učimo svaki dan.

Juul kaže:

“Ponašanje djece, bez obzira surađuju li ili odbijaju surađivati, važno je za razvoj i zdravlje roditelja jednako onoliko koliko je ponašanje roditelja važno za razvoj djeteta. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. Što više nastupamo jedni prema drugima s ravnopravnim dostojanstvom, to smo sve više na dobitku.“

Očito, kazne ne funkcioniraju. Ali što onda napraviti?

Malo koji (iole normalan) roditelj uživa kažnjavajući svoje dijete. Većinom to radimo jer ih želimo naučiti da u životu stvari ne funkcioniraju uvijek onako kako oni to žele, odnosno jer želimo da odrastu u pametne i sposobne ljude koji uspješno održavaju kvalitetne odnose s okolinom. Ukratko, da budu sretni i dobri ljudi. A da bi to postigli, potrebna im je disciplina.

Međutim, trebamo se podsjetiti da disciplinirati dijete ne znači kažnjavati.

Iz znanstvenih izvora “How to talk to kids…” (The case against spanking, Brian G. Gilmartin):

„Disciplinirati znači educirati. Disciplina je u biti programirano vodstvo koje pomaže ljudima razviti internu samokontrolu, samomotivaciju i usmjerenost cilju (self direction) i efikasnost. Da bi discipliniranje funkcioniralo, potrebno je međusobno poštovanje i povjerenje.„

Svakako, neka posljedica za nepoželjno ponašanje mora postojati. U protivnom djetetu dajemo signal da je u redu to što radi, a to nikako ne želimo. S druge strane, ne želimo ga niti prestrašiti, natjerati da se grize od krivnje ili nama nešto zamjeri i time ugroziti naš odnos.

Zato knjiga „How to talk so kids will listen …“ nudi nekoliko metoda koje možete isprobati umjesto da budete zločesti policajac (koji još uz to ni ne postiže ono što bi želio).

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći. Kada dijete počne divljati u dućanu, dajte mu zadatak: na primjer, da pronađe tajice za mlađu sestru.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter): „Jako sam ljuta što nisi bila uz mene u dućanu iako smo se dogovorile drugačije. Kada odjuriš bez da te vidim, jako sam zabrinuta jer ti se nešto može dogoditi.“
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi: „Ako mi želiš pokazati kako možeš biti odgovorna, možeš ostatak vremena u dućanu provesti uz mene kako smo se i dogovorile!“
  4. Iznesite svoja očekivanja: „Očekujem da kada nekamo idemo skupa nikad ne odlaziš tamo gdje me ne možeš vidjeti.“
  5. Pružite im izbor: „Možeš sjediti u kolicima ili šetati pored mene, ali bez trčanja.“
  6. Poduzmite nešto (Take action): „Ako sama nećeš odabrati, morat ću ja. Sjedit ćeš u kolicima do kraja shoppinga.“
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha: „Što misliš zašto idem sama u dućan? Bit će još prilike za tjedan-dva, pa mi se možeš pridružiti ako do tada pokažeš da možeš ostati uz mene cijelo vrijeme.“

„Kod mog djeteta to nikad ne bi upalilo“

… „Premlad je da bi razumio.“

… „Sad je u tim godinama kad ne poštuje autoritet i nema šanse da bi me imalo poslušala!“

…“On je naprosto nemoguć!“

…i tako dalje.

Literatura kaže da ovakav pristup daje rezultate već od djece starosti i dvije godine, a da nas i tinejdžeri na vrhuncu puberteta mogu iznenaditi. No, uvijek postoje slučajevi kada djeca uopće ne reagiraju na ovakav (u biti ni na kakav) pristup, ili da se isprva ponašanje popravi, samo da bi se za par tjedana sve vratilo na staro. Odgovor je da se tada vjerojatno radi o kompleksnijem problemu koje zahtijeva kompleksniji pristup. Za te slučajeve „How to talk to children…“ predlaže tzv. problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima: „Kada moraš _______, čini mi se da se osjećaš ovako…“
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima: „Kada napraviš ______, osjećam se zabrinuto / strah me je / ne mogu dozvoliti da….“
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir – bez kritiziranja!
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo (uz action plan kada / tko / kako)

Moja starija kćer je na neke od ovih pristupa znala jako pozitivno reagirati, dok ju neki nisu nimalo dirnuli i totalno sam ostala bez ideje. Nekad se, naravno, nađem i na autopilotu pa odaberem najkraći put samo da preživim taj dan gdje me nitko ne doživljava (a njih ima više nego nas odraslih).

Međutim, iz primjera gdje sam uspješno primijenila neku od metoda zaključila sam da se ipak isplati malo se više potruditi da bismo smislili neko kreativnije rješenje. Većinu vremena to ipak daje rezultate, pa cost benefit analiza kaže – zašto ne probati? To je kao i sve u životu: koliko uložiš, toliko i dobiješ.

(A budući da je svakako bolje spriječiti nego liječiti, za bolju komunikaciju u startu bacite oko na ovaj tekst o motivaciji te kako razgovarati s djecom kada želimo da nas poslušaju bez da im narušavamo integritet.)

Na kraju, ne smijemo zaboraviti ni neke druge nepoželjne posljedice kažnjavanja klinaca:

Da sumiramo:

  1. Pokažite djetetu kako može biti od pomoći.
  2. Izrazite čvrsto neodobravanje (bez udara na sam djetetov karakter)
  3. Pokažite djetetu kako da se iskupi.
  4. Iznesite svoja očekivanja.
  5. Pružite im izbor.
  6. Poduzmite nešto (Take action)
  7. Dozvolite da osjete posljedice svog neposluha.

A ako to ne uspije…

Primijenite problem solving pristup:

  1. Razgovarajte o djetetovim osjećajima.
  2. Razgovarajte o vlastitim osjećajima.
  3. Brainstormajte zajedno kako biste pronašli rješenje koje oboma odgovara.
  4. Zapišite SVE ideje na papir.
  5. Zajednički odlučite koje vam se ideje sviđaju a koje ne, i koje planirate provesti u djelo.

Za one kojima se ovo o čemu sam pisala čini zanimljivo, na linkovima niže možete proširiti znanje o ovoj temi:

  • Materijale za samostalno učenje, kao i ostale bestselling knjige koje su napisale Adele Faber i Elaine Mazlish možete pronaći na njihovoj službenoj stranici.
  • Jesper Juul se u ožujku ove godine pridružio renomiranim stručnjacima i pedagozima na konferenciji „Kako komunicirati s djecom novog doba?“ održanoj u Zagrebu, a u ovom intervjuu pojašnjava važnost komunikacije i postavljanja granica te kako pozitivno utjecati na dječju samosvijest.

Lilit