Month: June 2018

Kako postići taj neuhvatljivi „work-life balance“ – i zašto nikako?

Work life balance (ili hrvatski: ravnoteža između poslovnog i privatnog života) čini se kao jeti, ili Atlantida; postoje neke (ponekad i vrlo živopisne) priče koje kažu da ih je netko negdje nekada vidio, ali nekog pravog dokaza nema ni za lijek. Pa se tako i postizanje te ravnoteže ponekad čini kao nemoguća misija.

Je li work life balance mantra ili glupost?

Ako pitate Jeff Bezosa (osnivača Amazona i trenutno najbogatijeg čovjeka na Forbesovoj top listi milijardera – dakle, čovjek može ponuditi dvije, tri pametne), on ne vjeruje da work-life balance uopće postoji. Smatra, zapravo, da je to jedan zaglupljujuć termin koji implicira da se radi o trade-off-u, što baš i nije točno. Istina jest da većina stvari koje radimo u životu ima neki oportunitetni trošak; Ako smo rekli DA jednoj stvari, nečemu drugome smo evidentno morali reći NE. No, kako Jeff navodi, radi se o krugu, a ne o ravnoteži; ako smo sretni na poslu, dolazimo kući s još više energije, i obrnuto. Na sličan način razmišljaju i Simon Sinek, Warren Buffet i Seth Godin (da nabrojimo samo neke).

Simon Sinek:

Pravi work-life balance događa se jedino kada posao i život prestanu biti suprotne sile, i postanu komplementarne.“

Doduše, to može zvučati samo kao navlakuša da bismo više radili, ali nažalost, stvarnost je takva da ona stara 8-8-8 priča (8 sati sna, 8 sati na poslu i 8 sati slobodnog vremena) već neko vrijeme ne drži vodu. Posao nam se putem razno raznih uređaja ušuljao u praktički svo budno vrijeme; malo tko ne pogleda mailove s posla poslije večere, ne napravi ponekad od kuće neku prezentaciju ili se ne javi na neki poziv. Kao i sve, i to ima dobrih strana (recimo, rad od doma, iz kafića ili – za one prave sretnike – s neke egzotične plaže, a i uvijek ste u tijeku), ali ostaje činjenica da nam se privatno i poslovno vrijeme prožimaju.

Ako (ipak) imate osjećaj da previše radite, kako pokušati uspostaviti neki balans?

Ako ste pomislili da je upravo zbog te porozne granice između poslovnoga i privatnoga teško govoriti o ravnoteži, niste jedini. A kad smo u problemu, uvijek pomaže malo humora. Nigel Marsh, autor knjige „Fat, Forty, and Fired: One Man’s Frank, Funny, and Inspiring Account of Losing His Job and Finding His Life“, u svojem TED talku na klasično britansko-duhoviti način navodi 4 ključne opservacije vezane uz work-life balance:

  1. Budite iskreni – dozvoljava li vaš izbor karijere kvalitetno vrijeme s obitelji?
    • Naprosto postoje neki poslovi u osnovi nekompatibilni sa značajnijom posvećenosti mladoj obitelji. I tu nam neće pomoći casual Friday.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
    • Sami moramo preuzeti odgovornost za život kakav želimo voditi. Neće nam neka korporacija – „klaonica ljudske duše“ – pomoći u postavljanju granica.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
    • Nije jednostavno (odnosno, vremenski ikako izvedivo) odraditi sve što želimo u jednom danu – ali možda jest u jednom tjednu. „Uživat ću nakon što odem u mirovinu“ možda i nije najbolji put (pogotovo s našim mirovinskim sustavom).
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
    • Fanatično se posvetiti vježbanju uz 10-satno radno vrijeme ne stvara ravnotežu, već samo fit radoholičare.

Gledajući gore navedeno, može se reći da za postizanje ravnoteže između privatnoga i poslovnoga postoje samo 2 (ne i međusobno isključiva) puta:

  1. Postati čim produktivniji (više o tome kako to uspjeti možete pronaći u ovom postu)
  2. Pronaći posao koji volimo.

Pronalazak posla koji volimo – cjeloživotni projekt bez sretnog završetka?

Zadnja točka je, složit ćete se, ne samo odvojen blog post, nego i cijela knjiga.

No, za početak podijelit ću s vama nešto što je na mene osobno ostavilo dojam (zapravo, nešto slično na temu vlastitog poziva možemo čuti od većine zaista uspješnih ljudi). U svojem TED talku (nažalost pokojni) Scott Dinsmore, osnivač platforme Live Your Legend koja inspirira ljude da pronađu ono u čemu su zaista strastveni, navodi tri ključne stvari za pronalazak posla iz snova (onoga koji utjelovljuje ono što vi sami jeste, zbog čega će vas, dakako, najviše i usrećiti). Ono što je najbolje u njegovim prijedlozima – 100% su pod vašom kontrolom.

  • Utvrdite koje su vaše jedinstvene snage. Ono što nećemo delegirati, već najbolje možemo obaviti sami.
  • Identificirajte vaš okvir za donošenje važnih odluka. Jesu li to ljudi, novac, uspjeh ili nešto sasvim drugo.
  • Obratite pažnju na vlastita iskustva koja vas najviše inspiriraju. Ljudi, situacije, događaji… sve što vam pomaže kreirati vlastitu definiciju uspjeha.

Ukratko – zapitajte se: „Koji to posao ne možete NE raditi?“ – i krenite.

Da sumiramo:

  1. Budite iskreni o vašem izboru karijere.
  2. Vlade i korporacije neće riješiti vaš problem.
  3. Pažljivo birajte vremenski okvir prema kojem ćete suditi razinu ravnoteže.
  4. Pristupite ravnoteži na uravnotežen način.
  5. Postanite produktivniji i/ili pronađite posao koji volite.
  6. Za pronalazak posla koji volite, morate prvo dobro upoznati sebe… i krenuti.

Ako primijenite sve gore navedeno, vjerojatno ćete uspješno izbjeći ovakve situacije:

A za one koji su bili dovoljno uporni i stigli do kraja posta, evo još par inspirativnih (i zabavnih) crtica s Interneta:

  • Warren Buffet i Jon Bon Jovi zajedno su odsvirali ukulele duet u dobrotvorne svrhe. Ni ja nisam vjerovala; srećom, na Youtube-u postoji dokaz.
  • Cijeli intervju sa Jeff Bezosom o putovanju u svemir, pomaganju beskućnicima i igranju veterinara na ranču njegovog djeda pročitajte ovdje.
  • Seth Godin osim work-life balance uvodi i nove termine: work-food balance i work– breathing balance.
  • Simon Sinekov intervju sa Marie Forleo na temu kako postati izvrstan lider (i uz to prići najbliže moguće ravnoteži privatnog i poslovnoga) možete pronaći ovdje.
  • Kratak isječak intervjua sa Warren Buffetom gdje spominje ravnotežu poslovnoga i privatnoga pogledajte ovdje.

Lilit

5 načina kako pohvaliti djecu (a da ne završe kao millenialsi)

Naša su djeca naš najveći ponos. Gotovo da nema roditelja koji ne slavi svaku novu riječ, otvara šampanjac za skidanje pelena, lijepi likovna remek djela na frižider i uredno dokumentira mobitelom prve korake, sjedenja, nastupe… ne bi li ih onda prvom prilikom pokazao svima koji ih žele gledati (a nekad i onima koji ne žele).

Obzirom da svaki dan naprave hrpu stvari kojima se ponosimo, pitanje je – da li ih, i koliko, hvaliti. Pohvale su ključne za izgradnju dječjeg samopouzdanja, no opet, ne želimo poticati ni sindrom millenialsa, gdje (priča kaže) cijela jedna generacija (čast iznimkama!) misli da je Bogom dana i da im svašta nešto pripada samim time što su rođeni.

Samopouzdanje je, uz poštovanje drugih, status i osjećaj postignuća, osnova onoga što, ultimativno, svaki roditelj želi za svoje dijete: da dosegne svoj puni potencijal (to potvrđuje i poznata motivacijska teorija u psihologiji, Maslowljeva hijerarhija potreba). Dakle, iznimno je važno izgraditi djetetovo samopouzdanje; samo je pitanje kako, i jesu li pohvale pravi način.

Kako izgleda prava pohvala?

Svi se mi stotinu puta u danu nađemo u situaciji gdje trebamo pohvaliti neki najnoviji poduhvat naših malih genijalaca, i u tom trenutku najčešće nam instinktivno izleti iz usta: „Bravo!“, „Odlično“, „Baš je lijepo!“ – iako time zapravo djetetu nismo rekli puno o tome što je to zapravo dobro napravilo.

Prava pohvala ima nekoliko elemenata, no prvo i najvažnije – mora biti iskrena (kako potvrđuje i Dale Carnegie u svojoj bibliji ophođenja s ljudima „How To Win Friends and Influence People“). Ako dovoljno pozorno slušamo i promatramo svoju djecu (ili ljude općenito – koncept je primjenjiv na male i velike), uvijek ćemo naći nešto za pohvaliti. Nekada, posebno u one dane kad nas djeca apsolutno izluđuju svojim neposluhom / divljanjem / urlanjem (ubaci iritantno ponašanje po želji), to se čini gotovo nemogućim, no tu dobivamo priliku poraditi na svojoj kreativnosti.

Meni se nešto slično dogodilo kada se moja kćer odlučila umjetnički izraziti bojicama po bijelom (naravno) ormaru i onda me pozvala da mi ponosno pokaže svoj uradak. Jasno, po mom izrazu lica brzo je zaključila (pametnica mala) da šaranje po namještaju možda i nije bilo dobra ideja, pa je preduhitrila moje neminovno urlanje pitanjem kako može to počistiti. Nije bilo druge, morala sam pohvaliti njenu inicijativu da sama počisti, pa sam joj donijela sve potrebno, naravno uz napomenu da se crta po papiru i da sljedeći put ni ne pomišlja približiti se na manje od metra ormaru s bojicama u ruci. Ipak – puno bolje od alternative. Jedan : nula za Hanu.

U knjizi „How to talk so kids will listen and how to listen so kids will talk“, uz generalne tehnike ophođenja s djecom kojima im dajemo do znanja da ih poštujemo, podržavamo i potičemo njihovu samostalnost, navodi se par načina kako pohvaliti djecu, a da izbjegnemo gore navedene klasično neodređene komentare. Upravo zbog svoje neodređenosti, takvi komentari znaju djelovati neiskreno i ponekad polučiti i suprotan efekt od željenog.

Na sljedeći način teško možete pogriješiti s pohvalom:

  • Opišite ono što vidite. „Vidim djecu koja se lijepo igraju.“
  • Opišite što osjećate. „Pravi je užitak gledati vas kako se dobro slažete i dijelite igračke bez svađe.“
  • Sumirajte pohvalu jednom riječju. „To je pravo zajedništvo“.

Uz to, postoji i dodatan trik na koji treba obratiti pozornost. Kako kaže Carol Dweck u svojem milijunskom bestselleru „Mindset: The New Psychology of Success“, nije bitno samo kako hvalimo, već i što hvalimo. Važno je pohvaliti trud, a ne talent ili sposobnost, jer time potičemo ljude  da rade još više, budući da vide da se rad isplati. Osim toga, trud je ujedno nešto na što osoba sama može utjecati, pa time ima i koristan alat za rješavanje potencijalnih poteškoća („Ako ne ide, potrudit ću se više“). S druge strane, kada se pohvali urođena sposobnost, to ljude stavlja u ograničeni mindset gdje stalno iznova žele dokazati tu sposobnost i počinju se bojati neuspjeha, biraju samo lagane zadatke i samim time se više ne razvijaju. (Više o važnosti ispravnog mindseta možete pročitati u ovom postu.)

Moram priznati da smo ovu tehniku muž i ja već usavršili. Od konstantnog ponavljanja, sad nam je već prirodno uvijek pohvaliti trud koji je dijete uložilo, ili neko kreativno rješenje koje je smislilo (nekad nas stvarno iznenade). No, nekad im se i ne da baš potruditi. Nedavno starija kćer nije željela sama slagati puzzle od puno komada jer joj se to činilo preteškim. Onda sam joj postavila mali izazov: ako sama složi cijelu puzzlu u sat vremena, dobit će Kinder jaje. Mito i korupcija, znam – ali, pogodite što: upalilo je, a onda sam dobila priliku za lekciju o tome kako kad se potrudiš, možeš napraviti i stvari koje se čine jako teškima, a već sljedeći put će biti puno lakše.

Kakve pohvale treba izbjegavati?

Uz gore navedene tehnike, ima nekoliko stvari koje je bolje preskočiti:

  • Pohvala ponašanja koje se samo podrazumijeva (primjerice, pohvaliti tinejdžera da lijepo pere zube),
  • Pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe („Napokon si uspjela pospremiti cipele i oprati ruke nakon dolaska izvana!“),
  • Preentuzijastične pohvale koje bude u ljudima inat („Odlično si skombinirala haljinu s tim tenisicama!“ – kćeri koja nipošto nije zadovoljna činjenicom da je na haljinu morala obući tenisice jer su joj se balerinke potrgale)
  • Pohvala ponašanja koje nije uvijek poželjno („Kakva prekrasna zvijezda“ ili „Odlično si to otplesala!“ – kćeri taman prije spavanja kada se traži mir i tišina)

 

Da sumiramo:

  1. Uvijek budite iskreni.
  2. Opišite ono što vidite.
  3. Opišite što osjećate.
  4. Sumirajte pohvalu jednom riječju.
  5. Hvalite trud, a ne urođenu sposobnost.

Uz to, pokušajte izbjeći pohvale ponašanja koje se samo podrazumijeva, pohvale koje se naslanjaju na prethodne neuspjehe, preentuzijastične pohvale i pohvale nepoželjnog ponašanja.

 

Bravo, uspjeli ste odvojiti nekoliko minuta za sebe i pročitati (nadam se) koju korisnu informaciju! Niže možete pronaći još par dodatnih resursa na ovu temu:

Lilit

Produktivnost, ili: kako obaviti 364 stvari u 2 sata slobodnog vremena

Savage Chickens - Productivity

Don’t grow up, it’s a trap!

Ima li još netko tko se s nostalgijom prisjeća srednjoškolskih dana kada smo poslije škole sjedili na igralištu i družili se s ekipom, sve su se obveze dale završiti u par sati rada poslije škole i bilo je dovoljno vremena za sve izvanškolske aktivnosti, gledanje serija, čitanje knjiga, i maratonske telefonske razgovore s najboljom frendicom o frajeru koji je već u to vrijeme bio aktualan?

Koju godinu kasnije (nećemo sad o točnim brojkama), situacija je pomalo drugačija. Obveze su se namnožile, fini komad budnog vremena nam odlazi na posao, a druženja s prijateljima, hobiji i sportske aktivnosti su uplanirani par puta tjedno kad nismo preumorni. Ako uz to imamo i klince, ostatak odlazi na igru s njima (nažalost rjeđe), ili klasične turbo zabavne posliće poput kuhanja, čišćenja, veša… (umetni Sizifov posao po izboru) ili razvažanja klinaca po njihovim obvezama (češće).

Izreka „carpe diem“ nikad nije bila toliko istinita

Obzirom na sve naše želje, i rapidno rastući broj vanjskih zahtjeva na naše vrijeme, danas se sve češće nalazimo u nekoj računici koja u zbroju daje više od 24 sata. Pa onda štedimo, najčešće prvo na snu, a onda svemu što se čini „manje bitno“: vremenu s prijateljima, vježbanju, romantičnim izlascima… zapravo, svemu što nas čini, ako već ne sretnima i prpošnima, a ono barem podnošljivima.

Polako shvaćamo da ona stara „vrijeme je novac“ i nije baš točna, jer jednom potrošeno vrijeme više ne možeš „zaraditi“. Ono što svakako jest točno, je činjenica da svi mi u danu imamo 24 sata, i da nam generalno zadovoljstvo životom velikim dijelom ovisi o tome koliko dobro ih uspijevamo iskoristiti.

Maksimalno produktivni? Lakše reći nego učiniti.

Na tu temu napisana je hrpetina literature, gdje svatko može naći nešto za sebe – ali ključ je (naravno) u praksi primijeniti pročitano. Niže možete naći što je iz tog mora literature (zapravo, one kapljice koju sam u svom ograničenom slobodnom vremenu uz troje djece uspjela pročitati) mene pogodilo u žicu.

Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“

Hitno nije uvijek bitno, i obrnuto. Na poslu, ali i u slobodno vrijeme, često nas bombardiraju razno raznim zahjevima na naše vrijeme. Projekti koji su bitni nekome drugome, kave s ljudima s kojima više nismo na istoj valnoj duljini, roditeljski sastanci na kojima se već tradicionalno ne govori baš ništa novo.

Prvo i najvažnije je odrediti što je nama samima najbitnije, odnosno što je u skladu s našom osobnom vizijom života. Ovu tezu zastupa Charles Duhigg, autor bestselera „Power of Habit“ i „Smarter, Faster, Better“. Kako možete čuti u ovom intervjuu, ključno za produktivnost nije odraditi više stvari, već odraditi važnije stvari. Work smarter, not harder. A ako znate koji je vaš „zašto“, kako već u samom naslovu svoje bestselling knjige – Start With Why –  upućuje i Simon Sinek, lakše je donositi odluke kako biste radili samo, ili bar u većoj mjeri, stvari koje vas guraju prema tom cilju.

Ovo je slično i konceptu koji se spominje u jednoj od najpoznatijih knjiga vezanih uz efikasnost, a to je 7 navika uspješnih ljudi (7 habits of highly effective people) od Stephena Coveya – „Begin with the end in mind“ (Počnite imajući na umu kraj). Jasna ideja kamo želite stići bit će vam pravi pokazatelj kojim smjerom krenuti.

Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.

Ostale treba delegirati, odgoditi ili zanemariti.

Jedna od stvari na koje se volim često podsjetiti je Paretov princip 80:20, koji kaže: 80% rezultata postiže se radom u 20% vremena. Vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti stići baš sve, ali ako uspješno determiniramo ključne aktivnosti, 80% cilja je već solidna četvorka.

Na ovu temu korisno je baciti oko i na Eisenhowerovu (HITNO-BITNO) matricu, koja nam pomaže razlučiti bitne od nebitnih aktivnosti i usmjeriti nas na prikladnu reakciju za pojedinu aktivnost.

eisenhower matrix

I Covey je jednu od 7 navika posvetio upravo ovom konceptu: „Put first things first“ (Stavite najvažnije na prvo mjesto). Na ono što je hitno i bitno, treba se baciti iz ovih stopa. One bitne, ali manje hitne stvari treba uplanirati za neko buduće vrijeme, dok hitne, a manje bitne treba delegirati, kako ne bismo postali usko grlo. Najbitnije od svega je sivo područje – dakle, ono što nije ni hitno ni bitno – ignorirati / preskočiti / zaboraviti. To su oni mailovi koje pobrišemo misleći – ako je važno, pisat će opet, pa često kasnije shvatimo da su se stvari odradile bez naše intervencije.

Stvorite naviku rada.

Termin procrastination, ili po naški – zabušavanje, u zadnje vrijeme je prilično popularan, i mnogobrojne su tehnike kako izbjeći to zavodljivo scrollanje po instagramu, provjeravanje najnovijeg pissing contesta u vladi ili čekiranje rezultata NBA playoffa. Ima jedna zgodna teorija u Duhiggovoj knjizi Power of Habit, a to je da je naš mozak zapravo lijen, i najviše voli biti na autopilotu (prema jednom istraživanju koje navodi, čak 40% naših dnevnih aktivnosti su navike, a ne aktivne odluke). Zato mu se baš sviđaju naše redovite navike, kada ne mora razmišljati nego samo radi ono što mu navika kaže. Za formiranje navike potreban je neki (uvijek isti) signal (cue), primjerice napraviti si šalicu čaja odmah po dolasku na posao. Nakon toga slijedi neka rutina (npr. sastavljanje to-do liste za taj dan), nakon čega slijedi nagrada – osjećaj da imamo cijeli dan pod kontrolom (također jak faktor u samo-motivaciji).

Priredite okolinu za uspjeh.

Kako kaže Marie Kondo, autorica knjige „The Life-Changing Magic of Tidying Up: The Japanese Art of Decluttering and Organizing“, ključ je okružiti se samo sa stvarima koje nam donose sreću (spark joy). U ovom konkretnom slučaju, to bi značilo ukloniti iz radnog prostora sve stvari koje nam ne trebaju,  što nam može, primjerice, višestruko skratiti vrijeme traženja onog komada papira sa zapisnikom sa zadnjeg sastanka (uz činjenicu da uredan prostor komunicira mir). Sa ovim dijelom, priznajem, moja pomalo hrčkolika osobnost ima najviše problema (ali radim na tome).

Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

Postoje ljudi koje nazivaju „guruima produktivnosti“. Jedan od njih je David Allen, autor slavne GTD tehnike (GTD – Getting Things Done); prema njemu, ključno je osloboditi mozak od razmišljanja o svim taskovima s kojima se borimo i kroz 5 koraka napraviti savršenu to-do listu (zapravo, jedan konkretan vremenski plan) koji će nam omogućiti da sve odradimo i ništa ne zaboravimo. Ti koraci su: capture (ispišite sve taskove, ma koliko male, na papir); clarify (razjasnite što konkretno i kako treba napraviti); organize (za ono što ne stižete odmah, postavite si podsjetnik); reflect (na tjednoj bazi provjerite taskove i napravite prilagodbe u planu), i engage (odradite svaki od taskova u svoje vrijeme, a one koji traju manje od 2 minute, odmah). Osobno, preferiram kratke to-do liste od 3-5 najvažnijih itema, a ovakav ekstenzivan popis više smatram podsjetnikom ili čak kratkoročnim planom, no to je ta razlika u pristupu gdje svatko bira ono što mu najviše odgovara.

Tehnika koja mi se sviđa je vjerojatno najpoznatija tehnika za produktivnost, Pomodoro tehnika, nazvana po kuhinjskom timeru u obliku rajčice (moraš voljeti takvu tehniku). Ona podrazumijeva rad na odabranom zadatku u četiri 25-minutna intervala („pomodora“) sa kratkim pauzama (3-5 minuta) između intervala, te jednu dulju pauzu, 15-30 minuta, nakon 4 intervala. I tako ukrug, dok posao nije gotov. Na taj način moguće je minimizirati distrakcije i fokusirati se na taj jedan zadatak. Prema osobnom iskustvu, ta tehnika najbolje djeluje kad treba odraditi tzv. „deep work“, odnosno neki inteligentan posao za koji je potrebno više vremena i dublja koncentracija. Raditi po Pomodoru na više različitih projekata odjednom može biti i kontraproduktivno, zbog vremena koje je potrebno da se mozak prebaci na novi zadatak.

Još jedna zanimljiva tehnika koja se spominje u Duhiggovoj „Smarter, Faster, Better“ je tehnika mentalnih modela. Kada imate pred sobom neki zahtjevan zadatak, primjerice kompleksne pregovore ili, primjer koji se navodi u knjizi, brzu reakciju pilota aviona u slučaju kvara, zgodno je unaprijed si predočiti cijeli tijek situacije sa svim mogućim ishodima te vizualizirati idealan ishod. Sa tako konstruiranim mentalnim modelom možemo brže uočiti da nešto nije u redu i prema tome reagirati.

Naravno, ovo je samo vrh ledenjaka kada se govori o produktivnosti. Postoji još velik broj raznih tehnika za produktivnije korištenje vremena, a nisam se niti dotakla važnosti suradnje sa drugima kako bismo postigli još bolje rezultate. Taj dio će pričekati da budem još malo produktivnija. 🙂

Da sumiramo:

  1. Odredite što je bitno, odnosno koji je vaš „WHY“
  2. Prvo odradite ključne aktivnosti koje će vas kontinuirano primicati željenom cilju.
  3. Stvorite naviku rada.
  4. Priredite okolinu za uspjeh.
  5. Za dodatnu pomoć, primijenite neku od prokušanih tehnika.

I ne zaboravite, nekad treba i dozirati produktivnost:

Bravo, stigli ste do kraja posta! Ne znam znači li to da ste zabušavali čitajući dok vas čeka neki važan posao, no u svakom slučaju, tu je još par resursa za vas koji želite ući dublje u tematiku:

  • Zašto Seth Godin smatra da hitne stvari treba ignorirati, možete pročitati ovdje.
  • Kratak sažetak David Allenove knjige „Getting Things Done“ u formi animacije možete naći ovdje, a zanimljiv podcast s njime kao gostom gdje također opisuje svoju GTD tehniku, ovdje.
  • Ovdje možete naći jako simpatičnu animaciju koja opisuje Pomodoro tehniku.
  • Ako ste mislili da ste do sada naučili slagati odjeću, think again! Marie Kondo će vam ovdje pokazati da je jedan tako, ehem, nezanimljiv posao moguće raditi s ljubavlju (da, stvarno).

Lilit