Kada sam se prvi put susrela sa knjigom Dalea Carnegiea – Kako steći prijatelje i naklonost ljudi, nije mi uopće djelovala kao self help literatura sa svim lošim konotacijama koje ju prate, iako su je neki tako etiketirali. Baš suprotno, oduševila me kao knjiga iz koje se može puno toga naučiti (u katalogu knjižnica grada Zagreba pripada u kategoriju popularne psihologije). Ona jednim jednostavnim jezikom kroz 4 poglavlja govori kako pristupiti ljudima da budu otvoreniji našim idejama. Neki će to nazvati manipulacijom, no ako ćemo iskreno, svi mi želimo ostvariti svoje ciljeve; privatne, poslovne… Ma već kad odete na plac i želite spustiti cijenu jabuka, dobro vam dođu takve vještine. A kad dobijete dijete, pa to dijete počne razmišljati svojom glavom i više ne ostaje tamo gdje ga staviš (dapače!) niti radi ono što mu kažeš, kada mu kažeš (malo sutra) treba vam svaka pomoć koju možete pronaći.

Cjeloživotno učenje je (s pravom) u zadnje vrijeme mantra – a to uključuje i rad na sebi.

U trenutku kada sam se susrela s ovom knjigom, koja me kasnije odvela do mnogih drugih na temu motivacije, efikasnosti, stvaranja dobrih navika… nisu mi djeca bila ni u primozgu. U tom trenutku mi se činilo praktičnim da, recimo, bez prolivene krvi potaknem muža da izvjesi veš. Na poslu, u hodniku zgrade, na šalteru u pošti… susrećemo razne tipove ljudi, i svi znamo – ima nas svakakvih. Pa tako kad u CV napišemo da volimo raditi u timu, obično zapravo mislimo: s pametnim, vrijednim… „NORMALNIM“ ljudima. A takve nekad treba i svijećom potražiti. S onim ostalima treba naći zajednički jezik. I tu dobro dođe Dale, koji je to, kako sam kaže, godinama sam pokušavao, i zaključio da ide lakše kada se fokusiraš na zajedničke točke, slušaš druge, napraviš prvi korak, priznaš kada si u krivu, kreneš pozitivno… I stvarno, u praksi se pokazalo da kompliment ili osmijeh u pravom trenutku oboje situaciju skroz drugačijim tonom. Tako ti, primjerice, medicinska sestra koja je taj dan baš ustala na krivu nogu neće iskasapiti venu dok ti vadi krv, već će joj i dan biti malo ljepši jer je netko primijetio njezine nove naušnice.

AHA! trenutak

AHA! trenutak je kod mene nastupio kad je moja prva kći malo porasla, pa su me klasične mama-kći trzavice (malo je reći da sam milijun puta bila luda od besmislenih – i naravno neuspješnih! – rasprava) ponukale da malo pokušam konzultirati knjige specijalizirane za odgoj djece ne bih li saznala kako zapravo doprijeti do tog malog svojeglavog bića koje baš boli briga za ono što ja hoću. Ne zanima ga kako ću se ja osjećati ako se bude deralo iz petnih žila jer to jutro ne može u vrtić obući najdražu haljinu (iako je u pranju), niti ga zanimaju ikakve društvene norme poput – treba dijeliti stvari, nije lijepo tući bracu i seku, ili nije pristojno pričati na glas kako je gospođa ispred nas debela (makar je to više nego očita činjenica; divna je ta dječja iskrenost). Kad sam samo malo zagrebla po površini, uočila sam da su ove iz „dječjih“ knjiga i one iz poslovne ili popularno psihološke literature zapravo jedne te iste tehnike primijenjene u različitim situacijama, i to me zaintrigiralo.

Vrijeme je FAKAT relativno

Ima jedna stvar oko koje će se složiti apsolutno svaki roditelj: dok ne dobiješ dijete, nemaš pojma koliko si ranije imao slobodnog vremena. U kina je stigao novi James Bond? Odeš ga pogledati. Otvorio se neki novi restoran? Idemo u petak! Danas si baš umoran i ne da ti se nikamo? Ležiš na kauču i bingewatchaš cijelu novu sezonu Stranger Things. S djecom? Not so much. Ako se išta promijenilo od dolaska malih šefova, to je činjenica da više nisi u potpunosti gospodar svojeg vremena. Nema više praznog hoda; novi rokovi su tu i tempo je ubitačan: spavanje / hranjenje / skupljanje iz vrtića / sa sporta / sa dječjih rođendana… Sistematski, kontrole, bolovanja… I sve to uz vrhunski izbrušene vještine pregovaranja kako bi navedene aktivnosti protekle bez bacanja po podu, urlikanja u dućanu, plakanja dok ne poplave uz prijekorne poglede šokiranih prolaznika (obično onih koji sami nemaju djece) i sličnih divota. Zato efikasnost i people skills postaju najvažnije vještine koje moramo usavršiti. I to je razlog zašto sam počela pisati; možeš pročitati hrpetinu knjiga, no kad staviš stvari na papir, lakše ti ostanu u glavi.

Nadam se da ćete i vi, kao i i ja, naletjeti na nešto zanimljivo.

Lilit